Kada je Irak 1990. okupirao Kuvajt, arapske monarhije Zaljeva natjecale su se koja će od njih primiti više Kuvajćana, no 25 godina poslije nijedna ne nudi utočište izbjeglicama iz Sirije zbog čega se neki stanovnici srame i kritiziraju svoje vlade.
Neke utjecajne monarhije podupiru borce u sukobu u Siriji i zbog toga, ističu analitičari i kritičari, vlade naftnih monarhija snose posebnu odgovornost za posljedice rata u Siriji.
Fotografija trogodišnjeg utopljenika iz Sirije na turskoj plaži potaknula je snažnu raspravu o stajalištu Europe prema izbjegličkoj krizi, no službena šutnja zemalja Perzijskog zaljeva izaziva nelagodu u nekih njezinih građana.
Sara Hashash iz udruge za ljudska prava Amnesty International ocijenila je da je ponašanje zemalja Zaljeva “krajnje sramotno” i kritizira Katar, Kuvajt, Bahrein, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate (UAE) jer službeno nisu primili nijednog izbjeglicu.
Turska je sama primila gotovo dva milijuna ljudi, maleni Libanon milijun, a siromašne zemlje u regiji stotine tisuća izbjeglica.
Na takve kritike branitelji arapskih monarhija u Zaljevu odgovaraju da novčano izdašno pomažu zemlje koje su primile izbjeglice.
Zaljevske zemlje ne pružaju utočište, ali pomažu novcem
Katar je vrlo malen i donira izbjeglicama u Jordanu, Turskoj i na sjeveru Iraka. Iz logističkih razloga Katar ne može primiti velik broj izbjeglica i zato je odabrao financirati ih”, rekao je Abdullah Al-Athbah, glavni urednik lista Arab Newspaper.
No simpatije za sirijske izbjeglice rastu, a s njima i kritike.
Zeid al-Zeid je u kolumni za kuvajtski list Al-An u nedjelju napisao “Žalosti nas i čudi izostanak bilo kakvog službenog odgovora arapskih zemalja koje ne nude gostoprimstvo (izbjeglicama iz Sirije)… tu šutnju smatramo skandaloznom”.
Sultan Sooud al Qassemi, komentator iz UAE drži da zemlje Zaljeva strahuju da bi otvaranje vrata politički glasnim izbjeglicama moglo narušiti njihova tradicionalno pasivna društva.
“Zemlje Zaljeva često se žale da se arapski jezik ne rabi dovoljno i da je naša kultura ugrožena velikim brojem stranih useljenika, pa eto im sad prilike da ugoste ljude koji mogu ublažiti tu zabrinutost, a nužno im je utočište u bijegu od brutalnog rata”, napisao je.
No kuvajtski analitičar Fahd al-Shelaimi, redovit gost panarapskih vijesti, razljutio je javnost tvrdnjom da izbjeglicama bolje odgovara prihvat u siromašnim zemljama pri čemu je zanemario da ih prihvaćaju najbogatije europske zemlje poput Njemačke.
“Kuvajt i zemlje Zaljeva su skupe i ne odgovaraju izbjegličkom životu. Prijevoz u Kuvajtu je također skup dok je u život u Libanonu ili Turskoj jeftiniji”, rekao je al-Shelaimi i ocijenio da će tako biti za izbjeglice više novca ako ostanu u siromašnijim zemljama.
“Konačno”, zaključio je nadalje, “ne možete prihvatiti druge ljude, iz druge sredine, iz drugog svijeta, s psihološkim problemima, neurološkim problemima i traumama i dovesti ih u naša društva”.
Strah od uvoza liberalnijih muslimana
Dužnosnici Zaljevskih zemalja odgovaraju kritičarima da zanemaruju njihove velike donacije, primjerice 2 milijarde dolara pomoći koje je Katar dao sirijskom narodu te 106 milijuna koje su dale katarske ustanove, prema riječima jednog diplomata.
Običan narod smatra da arapske monarhije trebaju učiniti daleko više za ljude s kojima ih veže vjera, jezik.
Međutim, nijedna zemlja Perzijskog zaljeva nije potpisala međunarodnu konvenciju o zbrinjavanju izbjeglica.
Dok su strani radnici u naftnim monarhijama daleko brojniji od lokalnog stanovništva, primjerice 5 prema 1 u Kataru i Emiratima gdje žive brojne obitelji sa Zapada i strani radnici iz jugoistočne Azije, izbjegličkih logora ondje gotovo i nema.
“Broj stranaca prevladava. Imamo ih 90 posto – hoćete li lokalne ljude učiniti manjinom u njihovim vlastitim zemljama. Zapravo već jesu manjina”, kaže Abdulkhaleq Abdulla, stručnjak iz političkih znanosti.
Desetljećima je Saudijska Arabija bila dom za pola milijuna Sirijaca, a UAE za 150.000 te je broj stranaca rastao kako su stizali stručnjaci iz inozemstva sudjelujući u gospodarskom bumu zemalja Zaljeva.
Takav je trend stao 2011. kada su izbile prodemokratske pobune Arapskog proljeća. Zaljevske su vlade tada zauzele mnogo oštriju politiku prema prihvatu Palestinaca, Sirijaca i šijitskih muslimana, što je znak da apsolutističke monarhije ne žele uvoziti ‘političke viruse’ kojima će zaraziti domaće društvo.
Iyad al-Baghdadi, palestinski bloger i aktivist koji je lani bio deportiran iz UAE-a, oštro kritizira zatvaranje granica tih zemalja i represiju. Prisjetio se vremena provedenog u norveškom izbjegličkom logoru i napisao na Twitteru: “Nešto je tu posve krivo – tri odrasla Arapina, muslimana, postaju beskućnici i pronalaze utočište u … Skandinaviji” te dodao “Arapski svijet ima 8 milijuna četvornih kilometara. Kad mi se rodio sin, najteže mi je pala misao da za njega u njemu nema mjesta”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
