Atrazin je, nakon glifozata, najkorišteniji herbicid na svijetu. Zanimljivo, u Europskoj je uniji već 20-ak godina zabranjena uporaba atrazina, ali ne u Sjedinjenim Državama, Kanadi ili Australiji. Masovno se rabi na poljima kukuruza, soje, šećerne trske, ali i na terenima za golf, zelenim površinama u gradovima, parkovima… Zbog toga je u Sjedinjenim Državama većina podzemnih i površinskih voda (i do 70 posto) onečišćena atrazinom. Više je od 30 milijuna Amerikanaca (u 28 saveznih država) svakodnevno izloženo atrazinu iz pitke vode! Zbog tehničke nemoći da se pitka voda očisti od atrazina službeno dopuštena koncentracija u Sjedinjenim Državama (3 mikrograma po litri) u pitkoj vodi je 30 puta veća nego u Europskoj uniji, piše Vlerije Vrček za Glas Koncila.
Ekološki ožiljak
Iako je 2004. godine Europska komisija zabranila atrazin, tragovi ranije uporabe još su vidljivi u europskim rijekama, jezerima, podzemnim vodama… Poput ekološkoga ožiljka atrazin se nalazi u europskim vodama u koncentracijama većim od 0,1 mikrograma na litru. Atrazin je postojana kemikalija, otporna na (bio)razgradnju pa se s vremenom nakuplja u okolišnim vodama i štetno utječe na živi svijet. U vodozemaca i riba atrazin uzrokuje pravu kemijsku kastraciju, odnosno feminizaciju mužjaka, uzrokuje spolne malformacije i hormonske poremećaje, narušava imunosni sustav… Atrazin je tipičan primjer endokrinoga disruptora, zbog čega je u Bruxellesu svrstan na zloglasni popis hormonskih otrova i – zabranjen.
Milijuni tona otrova
Atrazin je jedna od najispitivanijih agrokemikalija. Stotine znanstvenih studija potvrđuju teške poremećaje koje u ljudi uzrokuje izloženost tomu herbicidu. Godinama se objavljuju podatci o spolnim poremećajima, neplodnosti, raku dojki, gestacijskom dijabetesu, preuranjenim porodima, neurološkim poremećajima, alergijama, gojaznosti i otkazivanju bubrega koje izaziva atrazin. Ono što je ranije otkriveno u svijetu faune danas se mjeri u ljudskoj populaciji.
>Vrček: Zima je postala prikladno vrijeme za reanimaciju života ugroženoga koronavirusom
Stoga je prilično nejasno zbog čega se u mnogim zemljama i dalje tolerira uporaba atrazina, masovno prskanje iz poljoprivrednih aviona i ireverzibilna kontaminacija podzemnih voda. Svake se godine plodne oranice Sjedinjenih Država prekrivaju s više od 70 milijuna tona atrazina.
Toksikološki mazohizam
Glavni svjetski proizvođač atrazina je »Syngenta«. Ta je agrokemijska kompanija pravi hibrid (ili mutant) čije se sjedište nalazi u švicarskom gradu Baselu, a u vlasništvu je državne kineske tvrtke »ChemChina«. Ovisnost američkih farmera o herbicidu atrazinu isplaćuje se, dakle, na račune kineskih vlasnika. Prošle je godine američko Ministarstvo obrane objavilo popis kineskih tvrtki koje surađuju s kineskom vojnom industrijom i stoga su ugroza nacionalne sigurnosti. Uz »Huawei« i »BGI Genomics« na crnoj se listi nalazi i »ChemChina«. Imajući u vidu znanstvene dokaze o velikoj toksičnosti i štetnosti atrazina, njegov uvozni profil i europsku zabranu, masovna uporaba toga herbicida u Sjedinjenim Državama nalikuje na pravi toksikološki mazohizam.
Ministarstvo protiv poljoprivrede
Europska je zabrana atrazina očit primjer da se kukuruz i soja mogu uzgajati bez uporabe toga »zaštitnoga sredstva«. Ni jedan seljak nije propao niti poljoprivredne zadruge plaču »za prolivenim mlijekom«. Umjesto atrazina poljoprivrednici rabe manje štetne herbicide (uz iznimku glifozata!), kombiniraju herbicide ili otkrivaju ekološke načine uzgoja. Za marljive ljude zabrane nisu korak unazad, nego prilika za inovacije. Za razliku od Europske unije, Sjedinjene su Države ostale vjerne atrazinu. Čini se da je, u interesu njihova stanovništva, umjesto uputa Ministarstva poljoprivrede bolje i pravilnije slijediti upute Ministarstva obrane.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
