Dopustite na početku malo iskrenosti. Pisac ovih redaka, koji nije ekonomist po struci, već danima pokušava napisati tekst o radu ministra Grčića i privlačenju sredstava iz EU fondova jer mu je to, navodno, resor. Pročitao sam desetke i desetke izvještaja i analiza i kad treba sjesti i to sve prikazati, događa se svojevrsna blokada. Ne zbog nekog nerazumijevanja ekonomije kao znanosti. Ne podcjenjujemo ekonomiste, ali mnogi će reći da ste u ekonomiji dobri ako vam je završni račun jednu lipu u plusu, a loši ako je lipu u minusu. Jer ako pogledate izjave ministra Grčića u posljednje tri godine, onda sve više shvaćate da se u ovom pitanju malo toga svodi na ekonomiju, a mnogo više na – teologiju. Zašto?
Političko propovjedništvo i pitijske prognoze
Zato što Grčić najčešće spominje dvije riječi: vjera i nada. Od pragmatičnog ekonomista, fakultetskog profesora u znanosti koja svoje metode i rezultate prikazuje empirijski, hrvatska javnost dobiva propovjedničke fraze. Presjek ministrovih izjava, onda kada se upušta u empirijski provjerljive parametre, redovito je pun netočnosti i pitijskih izjava koje se najčešće pokažu pogrješnima vrlo brzo nakon što prođe zadani rok koji je on prognozirao. Pažljiv promatrač više se ne može uhvatiti ni za jednu brojku jer one jednostavno više nikome ne znače puno. Najčešće zato što nisu istinite i Europa ih redovito demantira.
Ovakav način govora i ekonomskih predviđanja možda bi prošao u jednom zatvorenom društvu, s izoliranim gospodarstvom. Međutim, Hrvatska kao članica Europske unije ne može oblikovati svoju gospodarsku politiku na krivim procjenama i lažnim statističkim pokazateljima. Kao što ni ministar Grčić ne može govoriti o tome da nam je dobro, a BDP pada 12 kvartala uzastopce.
Isprazni optimizam
Ako pogledate retoriku ministra Grčića, možda biste ga mogli okarakterizirati kao optimista. Uostalom, on to za sebe i tvrdi. Međutim, treba biti oprezan. Optimizam nije isto što i nada. Optimizam je isprazna floskula u onim situacijama kada vas činjenice demantiraju. Kad pada BDP, kad izostanu investicije, kad kao zadnji gubitnik uplaćuješ u EU proračun više nego što povlačiš sredstava iz fondova, kad ti kompletna mladost želi napustiti državu, a ti si i dalje optimist, onda ili nešto nije u redu s tobom, ili sa stvarnošću. Grčić može biti optimist ako ima pokriće u realnosti, ako mu se otvara obzorje nade. Optimizam se gradi na temelju realizma, ne na temelju idealizma.
U suprotnom, naslušat ćemo se još ovakvih floskula jer ekonomska strategija uvaženog ministra i cijele Vlade sliči na bajku braće Grimm o lijenom Heinzu i debeloj Trini. Njih dvoje su ležali u krevetu i maštali o tome kako će postati bogati. Imali su samo teglicu meda iznad glave, ali je Trina imala plan (čitaj: gospodarsku strategiju i Plan 21). Prodat će teglicu meda i kupiti košnicu, a kad kupi košnicu proizvest će još meda. Kad sve proda, onda će kupiti kozu koja će davati mlijeko i jariće. Uz prodaju mlijeka prodavat će i meso i tako će se obogatiti. Kad je izložila ovu strategiju svom mužu Heinzu, on je rekao da mu ne pada na pamet ustajati iz kreveta prije podneva (usp. citat s Twittera hrvatske Vlade: „Neda mi se“). Trina se razljutila, uzela batinu i htjela udariti muža (čitaj: provesti strukturnu reformu), ali je prejako zamahnula i razbila teglicu meda (čitaj: osnovni resurs). Tako je završio njihov plan oporavka.
Ima li kraja hrvatskom strpljenju?
Slična je i Grčićeva strategija. Ona je popis lijepih želja koje se prikazuju kao gotovi projekti. Njegove izjave da ćemo na svaki uplaćeni euro povući tri, da imaju će povući 11 milijardi kuna, a da u realizaciju mogu projekti vrijedni 7 milijardi eura samo nasmijavaju analitičare. Narod pak gaji drugačiji smisao za humor pa mu nije smiješno. Ti projekti nisu neostvarivi, ali su ipak samo lijepe želje. Eurozastupnica Ivana Maletić upozorila je kako EU komisija uvijek istakne pozitivne primjere projekata iz svih zemalja članica, ali nikada nisu pohvalili nijedan veliki strateški projekt iz Hrvatske. Projekti, kaže ona, sami po sebi nisu loši, ali su nepovezani i nedorađeni. I to je osnovni problem ove Vlade – ona je slučajna, nema viziju, nema strategiju, ne zna što bi. Ima samo – optimizam.
Odnos takve Vlade, pogotovo ministra Grčića, prema hrvatskom narodu izgleda kao odnos Odiseja i Penelope. Odisej je vječiti lutalica i onaj koji ne zna što bi, koji ne zna zapravo tko je i koja mu je uloga (ime Odisej u sebi krije grčku riječ „oudeis“ – nitko, nikogović). Penelopa ga unatoč svemu vjerno i strpljivo čeka. Ministar Grčić u maniri Odiseja već godinama luta i ne zna što bi. Je li strpljenje hrvatskog naroda beskrajno?
