Olimpijski pokret u Hrvatskoj je još 1894. počeo promicati dr. Franjo Bučar, no ideja o prijemu u međunarodnu olimpijsku obitelj mogla se ostvariti tek uspostavom samostalne Republike Hrvatske. Izražavajući stoljetnu želju hrvatskih sportaša i sportskih djelatnika da Hrvatska bude priznatim članom Međunarodnog olimpijskog odbora na sjednici Hrvatskog olimpijskog odbora, održanoj 10. rujna ratne 1991. u Zagrebu je utemeljen Hrvatski olimpijski odbor i usvojena su Pravila Hrvatskog olimpijskog odbora.
Privremeno priznanje od strane Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) uslijedilo je 17. siječnja 1992. Potom su hrvatski sportaši prvi put pod svojim nacionalnim obilježjima nastupili na XVI. zimskim olimpijskim igrama u Albertvilleu, 8. veljače 1992. Nekoliko mjeseci kasnije i na Olimpijskim igrama u Barceloni, košarkaši i tenisači su osvojili prve tri olimpijske medalje za Hrvatsku, a 24. rujna 1993. MOO je i konačno priznao HOO.
Stvaranje samostalne Hrvatske donijelo je veliku istinu koja se „skrivala“ hrvatskom narodu desetljećima u tamnici naroda Jugoslaviji: Hrvati su daleko najuspješnija sportska nacija sa područja bivše Jugoslavije.
Od osamostaljenja Hrvatska i njeni sportaši osvojili su na samo 7 Olimpijskih igara (ljetnih i zimskih) 15 zlatnih, 16 srebrnih i 13 brončanih medalja!
Za usporedbu na 16 Olimpijskih igara (ljetnih i zimskih) sportaši prve i druge Jugoslavije osvojili su 15 zlatnih, 19 srebrnih i 12 brončanih. Tu je ukjlučeno i najveći broj medalja koje su za Jugoslaviju osvojili upravo – Hrvati. I dodatak: najveći broj medalja za Jugoslaviju osvojen je na dvije Olimpijade kada su Igre bojkotirale najveće sportske velesile.
Hrvatski sport postao je ponos nacije!
