Bošnjaci su odlučili s dosta nasilja gurajući u prvi plan socijalnu bijedu prosvjedovati diljem Federacije BiH kako bi stvorili uvjete za teritorijalni preustroj Federacije s ukidanjem županija i uspostavom unitarne Federacije. Hrvati nisu prihvatili nasilne prosvjede, njima je nasušna potreba opstanka stvaranje hrvatskoga entiteta. Srbi koriste situaciju i dokazuju da je unitarna Republika srpska stabilizirajući čimbenik spreman za punu samostalnost.
EU poslovično kasni s reakcijom kad je riječ o „prostoru bivše Jugoslavije“ i nudi daytonskoj BiH toplu limunadu „europske perspektive“ s kojom ova ne može ništa riješiti. SAD u ovom trenutku tiho podupiru preporuke prošlogodišnje međunarodne konferencije (Sarajevo, svibanj 2013.) o teritorijalnom preustroju Federacije. Turska i arapske države zbrajaju koliko su minareta financirale u Federaciji, a pritom nijednu tvornicu…
Daytonska BiH suočena je s teškom moralnom krizom. Spada među najkorumpiranije države. Ni danas se ne zna gdje su završila silna međunarodna sredstva pomoći. I gospodarsko-financijska kriza je strahovita. U 2012. godini inozemna ulaganja u BiH iznosila su svega 430 milijuna eura. Dodajmo i kontinuiranu političku krizu. Ona se i u RS i u F BiH ponajprije očituje u pretvaranju Hrvata u nacionalnu manjinu. BiH, kao i propala Jugoslavija, nema riješeno nacionalno pitanje – a to znači da u njoj ništa nije riješeno. Tu je i ustavno-pravna kriza ugrađena u sam Daytonski (ne)sporazum kojim su tri konstitutivna naroda na štetu Hrvata ugurana u dva entiteta. Takav ustavno-pravni poredak predstavlja daljinski upravljač trajne i svekolike nestabilnosti.
Premijer Milanović poluslužbeno se ukazao među Hrvatima u Mostaru gdje je po vlastitim riječima „došao smiriti strasti“ i uputiti packe politici EU prema BiH. Izetbegović je odmah pohvalio „poruke“ kojima je Milanović u spiralu nasilja umočio ni krive ni dužne Hrvate. I Karamarkov HDZ pozdravio je Milanovićevu ad hoc misiju. Hrvatski mediji govore čak o „državničkom činu“. Očito se na događajima u Federaciji trenira provjera spremnosti jedinstvene regionalne politike, po uzoru na nekadašnje akcije „ništa nas ne smije iznenaditi“ iz doba „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. Uskladba se susretom Dodika i Vučića proteže od Beograda i Sarajeva preko Banja Luke i Mostara do Zagreba od kojega se očekuje da bude prisutan, ali da ništa ne poduzima na planu merituma stvari.
Navodno je cilj te politike „spriječiti međuetničke sukobe“. Njih, međutim, nema ponajviše zbog trezvenosti bh Hrvata. Ali ima nasrtaja na ustanove županija i Federacije. Cilj pravedne politike trebao bi biti zaštita postojećeg ustroja Federacije na županijskim osnovama do onoga trenutka kad će na nekoj budućoj međunarodnoj konferenciji biti uspostavljen ustroj Bosne i Hercegovine koji zadovoljava interese i uvjete opstanka sva tri konstitutivna naroda. Ukinu li se županije Hrvati ostaju bez ijednoga institucionalnoga oblika vlasti u kojemu još kako-tako mogu obnašati vlast kao konstitutivni narod.
Pojavila se mršava teza da je Milanović otišao u Mostar gasiti vatru iz straha da se plamen prosvjeda iz F BiH ne prelije u Hrvatsku. Iako je gospodarsko socijalno stanje u Hrvatskoj očajno, bojazan je nepotrebna. Više mjeseci hrvatski sindikati najavljuju generalni štrajk, da bi po izbijanju dirigirane bh krize naglo odlučili na šest mjeseci prekinuti pripreme za generalni štrajk obrazlažući odstup time što ih nije poduprla vodeća oporbena stranka HDZ. U dva dana HDZ je dva puta snažno podrupro Milanovića. U međuvremenu za koji dan broj nezaposlenih u Hrvatskoj dosegnut će 400.000!
Hrvatski premijer ne može ad hoc akcijama utjecati na događaje u BiH, jer se hrvatska vanjska politika uopće aktivno ne bavi tamošnjim neprilikama, osobito katastrofalnim položajem Hrvata. Tako je još od 3. siječnja 2000., kad je Račan odustao i od ustavne obveze i od potpisa na Daytonski sporazum. Ustavnu kategoriju posebne skrbi prema Hrvatima u BiH odnarođene su politike otad do danas ukuhavale u paket tzv. „regionalne politike“ usklađene s interesima Velike Britanije „in this area“ i srpskoga Memoranduma br. 2.
Milanović je osim toga na čelo hrvatske vanjske politike prije dvije godine postavio Vesnu Pusić, koja je prethodno usred Hrvatskoga sabora lažno optužila Hrvatsku za agresiju na BiH. Sve ga to diskvalificira kao objektivnoga regionalnog vatrogasca. Vrući kesten bh krize ministrica Pusić gura u ruke EU kazavši – „To je europska tema“. Nije precizirala je li i hrvatska tema.
Hrvatski šef vlade u Mostaru je kucao na otvorena i spaljena hrvatska vrata, što je i očekivano s obzirom na skoro desetljeće i pol žablje perspektive hrvatske politike prema BiH i položaju Hrvata u njoj. On, k tome, hoće pokazati da je barem u „regionu“ nekakav čimbenik s obzirom na to da su njegova vlada i on osobno nizom dosadašnjih poteza u samo pola godine punopravnoga članstva u EU izgubili povjerenje pouzdana partnera. Koliko je u EU povjerenja izgubljeno, toliko je u neojugoslavenskoj uskladbi jedinstvene regionalne politike dobiveno!
Ukidanjem županija u Federaciji stvorili bi se identični uvjeti kakve stvara politika Milanovićeve vlade u Hrvatskoj. Uvjeti za trajno iseljavanje Hrvata. U ratno doba istovjetni uvjeti stvoreni su i u Republici srpskoj u kojoj su Hrvati etničkim čišćenjem svedeni na promile.
*Autor je dugogodišnji novinar i urednik rubrika religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, bio je glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član Društva hrvatskih književnika.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
