Jučerašnja izjava saborskog zastupnika Milorada Pupovca da „ona prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj ne bi poželio Hrvatima u Srbiji“, pri tome dodavši docirajući u svom stilu frazu „to su i pitanja elementarnog morala“, mnoge je iznenadila. Nasuprot tome, stvarnost izgleda bitno drugačija od njegovih riječi pa je sada pitanje zašto je saborski zastupnik Pupovac javno iznio nešto što nije istina.
Prema pisanju današnjeg Večernjeg lista, pripadnici srpske nacionalne manjine imaju zagarantirano pravo izabrati tri svoja zastupnika u Sabor. Tu je i pravo na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu na svim razinama obrazovanja, od predškolskog do visokoškolskog.
Da se riječi predsjednika SDSS-a Pupovca i stvarnost ne slažu, potvrđuje osobno potpredsjednik Pupovčeve stranke Dragan Crnogorac: „Imamo i pravo na služenje svojim jezikom i pismom u privatnoj i javnoj upotrebi, što recimo znači da osobnu iskaznicu možemo imati napisanu i ćiriličnim pismom. Tu je i službena upotreba jezika i pisma na pločama s nazivima ulica i javnih ustanova. Prema Erdutskom sporazumu, postoji i odredba kojom se garantira da će u ministarstvima obrazovanja, kulture, pravosuđa i unutarnjih poslova biti po jedan pripadnik srpske nacionalne manjine na mjestu ne manjem od položaja pomoćnika ministra, a na lokalnoj razini zastupljenost u predstavničkim tijelima mora biti proporcionalna broju pripadnika nacionalne manjine koja živi na tom području. Tamo gdje živi najmanje 15 posto Srba to mora biti donačelnik ili dogradonačelnik. Prema istom principu omogućeno je sudjelovanje i u upravnim te pravosudnim tijelima. No, neka od ovih prava ne mogu se ostvariti“.
Prilično velika prava koje ima rijetko koja manjina u Europi: pravo na tri zastupnika u parlamentu, odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu, služenje svojim jezikom i pismom u privatnoj i javnoj uporabi, dvojezične osobne iskaznice, dvojezični natpisi i ploče, garantirana mjesta pomoćnika ministara, garantirana proporcionalna zastupljenost u lokalnoj samoupravi gdje ih ima više od 15 posto, sudjelovanje u upravnim i pravosudnim tijelima itd.
Pa pitamo: gospodine saborski zastupniče Pupovac: po Vama ovo imaju Hrvati u Srbiji?
U istom članku Tomislav Žigmanov, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine i jedini zastupnik Hrvata u srbijanskoj skupštini tvrdi da se u Pupovčevim riječima „može osjetiti i stanovita zluradost koja ne spada u područje političke korektnosti” (na koju se Pupovac tako često voli pozivati op.).
Žigmanov nastavlja da Hrvati u Srbiji nisu digli oružanu pobunu, ali ih je 25 ubijeno samo zato jer su Hrvati, a 35.000 protjerano iz Srbije. O njihovom imovinskom stanju nije bilo nikada riječi u hrvatsko-srbijanskim razgovorima, tvrdi Žigmanov. A radi se o bogatim i vrijednim seljacima ravnica Srijema i Bačke ili stanovnicima urbanijih središta Srbije kao Subotica, Novi Sad ili Beograd. To ipak ide na dušu našim, hrvatskim vlastima.
Žigmanov svjedoči da Hrvati u Srbiji nemaju institut zajamčenih mandata ni na jednoj razini kao što imaju Srbi u Hrvatskoj, te da su posve isključeni iz procesa odlučivanja i na republičkoj, i na pokrajinskoj, i na lokalnoj razini. Osim toga, novac koji dobiva srpska zajednica na području kulturne autonomije je neusporedivi veći od novca koji dobivaju za isto Hrvati u Srbiji.
„Samim tim politička reprezentativnost Srba u Hrvatskoj za nas je nedostižna“, završio je Žigmanov, te dodao da je „Pupovac ove godine imao pet susreta sa srbijanskim premijerom Vučićem, a politički predstavnici Hrvata u Srbiji nijedan sa hrvatskim u proteklih pet godina!“. Ovo je vrlo zabrinjavajuće i postavlja se pitanje: što uopće rade hrvatski politički predstavnici izabrani u parlament, Vladu i Pantovčak?
A za gospodina Pupovca pitanje na kraju: možemo li uopće više vjerovati vašim riječima?
