Na današnji dan 27. srpnja 1991. počeo je napad na Sunju koju su mnogi zvali „posavski Vukovar“.
Ovo mjesto je na dodiru Posavine i Banovine, a branitelji i mještani Sunje uz junačku su obranu pretrpjeli velike žrtve i velika razaranja od daleko nadmoćnijeg neprijatelja.
Tijekom cijelog Domovinskog rata Sunja je ostala obranjena, a jedina veza sa svijetom bila je skela preko rijeke Save.
Danas su pomalo zaboravljeni poznati Hrvati kao Sven Lasta, poput Sunje koju je ranih devedesetih u poodmakloj dobio branio zajedno sa Slobodanom Praljkom, Miroslavom Međimorcem, te mnogim drugim vojnicima i časnicima iz cijele Hrvatske.
Veoma malo ljudi se sjeća uloge Sunje u Domovinskom ratu, a njezina uloga bila je jedna od najvažnijih na ovom prostoru. Žrtva Sunje i njezinih stanovnika, branitelja i svih ostalih, bila je velika, ali je nažalost zaboravljena.
Sunja je pet godina rata bila opkoljena s tri strane, a jedina veza s ostatkom svijeta joj je bila skela koja je išla preko Save. Sunja je bila jedino mjesto na desnoj obali Save kojim su upravljali branitelji i HV.
Vozeći se nekim sunjskim selima, još se vide tragovi razaranja ostali od neprijatelja, vide se bolne uspomene, vide se ljudi kojima je oduzeto djetinjstvo, ljudi koji se ni danas nisu oporavili.
Koliko god da je bila teška obrana Sunje, Sunjani nikad nisu dali niti pedlja svoje zemlje. Zato žrtvu ljudi koji su svoj život položili za Sunju i cijelu Hrvatsku ne treba nikada zaboraviti.
PIŠE SUNJA VUKOVARU
Dunav je otvorio njedra i blago spustio
sveca-viteza na šaš i pijesak.
Utonuo je svetac u utrobu grada
i mirno spavao kroz stoljeća.
Tiha braća mrmljala su nad njim molitve,
optočili ga dragim kamenom.
I stoljeća su prošla…
I dođe dlakav nakot i pohlepno
utrobu razgrne, sline im potekoše.
Ukrali su sveca-viteza, odnijeli su
drago kamenje i ubili otkucaje u grudima grada.
Otkle li su došli, iz kojih vremena?
Da ih nije iznjedrio Vučedol?
Ne kuca više srce vitezova, a tihi otkucaji
još se na Mitnici čuju.
Sad grad je oklop željezni sapeo
i sve stade pod gomilom gvozda.
Ja, Sunja, nemam tvoju slavnu prošlost.
Imam samo Mariju Magdalenu, a i
ona je nekad bila grešnica.
Sad kleči ranjena, na ramenu pleh se njiše.
Zvona šute, treće zvono napuklo noću uzdiše.
Crijep se rasu preko cintera.
Jučer su se vratile dvije rode.
Tebi, Vukovare, možda nikad.
Mene hrane moji vilenjaci zeleni, svi
zenge sa svojim smiješnim imenima.
I Veprovi i Potopljeni štakori i Cucki
i Leteća tvrđava i Gubavci i Zlikači
i Neuperni tulipani i svi oni neizbrojeni.
Ja sam samo skromna Sunja, ponižena godinama. Imam rijeku, zelenu s tri mrtva mlina, sa vrbovim šibljem koje sada pupa.
Na mom zidu piše putnik namjernik: »Ostaj zbogom,
krivudava cesto i ti, Sunjo, zajebano mjesto«.
Vukovare, gdje su tvoja djeca?
Sveti Bono, tko će ih sad čuvat?
Ja osluškujem i čekam tvoje uskrsnuće.
Poslat ću ti moje vilenjake sa svojim
smiješnim nadimcima, jer nisam dala
niti pedlja svoje zemlje i ja sam sada muško
ja sam mali Vukovar.
Sven Lasta
