Prenosimo priopćenje Hrvatske udruge Benedikt o Istanbulskoj konvenciji.
“Hrvatska udruga Benedikt protivi se svakom nasilju, a posebno nasilju nad ženama i djevojčicama, koje su češće žrtve nasilja. Poziv na usvajanje Istanbulske konvencije kao alata protiv nasilja nad ženama nije dobronamjeran jer se ne sudi na temelju Istanbulske konvencije već na temelju zakona. Hrvatska ima zakonodavstvo koje štiti od nasilja i koje sankcionira nasilje kao oblik ponašanja prema ženama, djeci i muškarcima.
Navodimo hrvatske zakone koji sankcioniraju nasilje nad ženama kao i općenito: Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, N.N. br. 70/2017.; Zakon o suzbijanju diskriminacije, N.N. br. 85/08 i 112/12.; Zakon o ravnopravnosti spolova, N.N. br. 82/08., Obiteljski zakon, N.N. br. 103/15. (Načelo ravnopravnosti žene i muškarca, članak 3.); Kazneni zakon, N.N. br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, (Kaznena djela protiv braka, obitelji i djece: Prisila na sklapanje braka, članak 169.; Protupravni prekid trudnoće, članak 115.; Sakaćenje ženskih spolnih organa, članak 116.; Tjelesna ozljeda, članak 117.; Teška tjelesna ozljeda, članak 118.; Povreda ravnopravnosti, članak 125.; Zabrana približavanja, članak 73.; Ratni zločin, silovanja članak 91.);Prekršajni zakon, N.N. br. 107/07, 39/13, 157/13 i 110/15, te više Protokola i Pravilnika.
Sve ono što se navodi u Istanbulskoj konvenciji po pitanju zaštite žena već se nalazi u hrvatskom zakonodavstvu pa nije potrebno usvajati Istanbulsku konvenciju jer se na taj način ne će ništa promijeniti. Nije poteškoća u nedostatku zakona već u neučinkovitosti pravosuđa! Oni koji u Hrvatskoj traže usvajanje Istanbulske konvencije kao alata za zaštitu žena od nasilja nisu ništa napravili da bi pomogli ženama koje su bile silovane tijekom Domovinskoga rata, naprotiv, ismijavali su ih i vrijeđali. Kazneni zakon RH u članku 91. propisuje kažnjavanje za silovanje za vrijeme rata, međutim, hrvatsko pravosuđe procesuiralo je vrlo mali broj silovatelja. Udruge i pojedinci koji su jako glasni za ratifikaciju Konvencije ne samo da nisu ništa poduzeli da se zločinci kazne već su zanemarili žene koje su bile silovane za vrijeme rata! Promotore Konvencije to ne zanima kao da se nije dogodilo, kao da se ne radi o ratnom zločinu, kao da se ne radi o ženama (za koje se oni navodno zalažu?!).
Pojedinci i udruge traže usvajanje Istanbulske konvencije jer očekuju da se uhljebe u novim udrugama i komisijama koje će pratiti provedbu Konvencije, koji će tužakati Republiku Hrvatsku komisiji GREVIO koja će uživati povlastice i imunitet!
Glavni cilj Istanbulske konvencije nije zaštita žena od nasilja već uvođenje rodne ideologije u obrazovni sustav, primjenu te ideologije u društvenim odnosima i športu i medijima pri tome ukidajući tradiciju, kulturu i običaje naroda (članak 4., članak 12., članak 14.). Budući da se Istanbulska konvencija ne može djelomično usvojiti (ono što se odnosi na borbu protiv nasilja nad ženama), već se usvaja po načelu uzmi sve ili ostavi (članak 78.) protivimo se usvajanju Istanbulske konvencije zbog sljedećih razloga:
1. Uvođenje rodne ideologije u obrazovni sustav, zakonodavstvo, kulturu, društvene odnose, medije i šport (članak 3., 4., 12. i 14.) jer je to strano našem društvu, kulturi, običajima i tradiciji.
2. U Istanbulskoj konvenciji ima niz nejasnoća, nedorečenosti koje će u praksi dobiti proizvoljna tumačenja skupine GREVIO što je neprihvatljivo (članak 12.).
3. Usvajanjem konvencije se gubi nacionalni suverenitet jer članovi komisije GREVIO su iznad zakona države Hrvatske i uživaju povlastice i imunitet kao da su nadljudi (članak 66., 67. i 68. te Dodatak – Povlastice i imunitet – članak 66.).
4. Usvajanjem Istanbulske konvencije traži se od države koja je ratificira formiranje novih timove uhljeba koji će pratiti primjenu konvencije (članak 15., članak 28.).
5. Zahtjev da država osigura dodatna financijska sredstva za primjenu konvencije (članak 8.). Zahtjev da država osigura naknadu štete (članak 30.) osobama koje su žrtve nasilja (koje ne mogu dobiti odštetu na drugi način). Nitko nije ponudio izračun takvog opterećenja za državnu blagajnu i koje su njegove posljedice.
Ne možemo pristati na gubitak nacionalnog identiteta, nacionalnog suvereniteta i nametanje oblika ponašanja koji su strani našem društvu, našim pozitivnim kulturnim i tradicijskim običajima. Ne možemo pristati da se neka komisija (GREVIO) postavlja iznad državnih zakona i da daje primjedbe koje su konačne i obvezujuće bez prava na prigovor.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
