Mama za pet: Mama koja baš i ne brine previše

U zadnje vrijeme često čujem razne osude raznih ljudi – od onih koje poznajem samo onako usput ili od prijatelja većih ili manjih. Ako ne osuđuju onda se samo raspituju pa vjerujem da poslije sude i imaju materijala za pričati uokolo. Ali, nema veze. Mene to jako veseli jer uz takve “poznanike” i “prijatelje” sam naučila svjedočiti Boga; On bude u svakom mom odgovoru i svakoj mojoj rečenici jer sve što imam sada ne bih imala da mi On nije došao u život. I to je ludost…. jedna divna ludost.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pitaju me drugi roditelji kako su djeca u školi? Odgovaram da ne znam, imam osjećaj da je sve u redu. Pitaju me koje lektire imaju i kako stignu odraditi sve obaveze? Opet odgovaram da ne znam, jer imam osjećaj da je sve u redu. Da nije, sigurna sam da bih znala jer imam takav odnos s djecom, bar za sada. Ljudima je nevjerojatno da ja ne sjedim svaku večer sa njima i učim ih, da ne pišemo zadaće zajedno, da ne znam što im je za lektiru i da me iskreno nekako niti nije briga dok sve ide glatko. Ali znam skoro pa sve dogodovštine iz razreda, znam svaki novi vic koji su čuli u školi, znam svakog njihovog prijatelja – ako ne po izgledu onda po imenu i po pričama. Znam koliko su pjevali taj dan s učiteljicom i zafrkavali se s ravnateljom. Znam da je moj muž kupovao roze tanjure, grickalice i sokove za vjenčanje koje su organizirali u razredu a moja kćer je bila “kuma”. Znam kakav je vjenčić i veo imala “mladenka” i znam da je naš ravnatelj dao svoj sako “mladencu” da bude pristojno obučen za vjenčanje.

Znam da je moja kćer neki dan bila uz svoju prijateljicu koja je čekala dedu i baku da dođu po nju jer se lupila i glavu i nije joj bilo dobro. I znam da joj to nije bilo teško, da je to napravila iz ljubavi prema prijateljici. Znam da je moj sin koji ide u treći razred bio sretan kad sam ga ošišala jer će od dečkiju iz razreda dobiti čvorugu zbog nove “zuze”, ali zato naše cure iz razreda ne daju čvoruge, one podragaju po kosi – zato je on bio sretan.

Znam da je moj sin; dugoočekivanu misnu krunu dao prijatelju koji ga je zamolio da mu da, bez da je dva puta morao promisliti o tome s komentarom da tom prijatelju vjerojatno više to znači nego njemu. Znam da moja djeca nikada neće proći pored siromaha a da mu ne kupe komad kruha. Znam da kad svi skupa dođemo kući; da će mi pomoći s pospremanjem. Da će složiti krevete, pospremiti čisto suđe, složiti veš, pospremiti ručnike i krpe u ormare, oni će i usisati ili pričuvati najmanje u našoj obitelji dok ja operem podove jer znaju da ćemo onda imati vremena napretek za zabavu i igru – svaki dan.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Znaju da smo velika obitelj i da jedan ne može i ne stigne sve, i to je predivno i veselim se što bas to znam i što su oni baš takvi i to što uče jedni od drugih biti takvi, uče služiti jedni drugima. Znam da sam napravila nešto dobro kada mi najmlađa kći (6) kaže “pusti mama, ja ću to jer ti volim pomagati” i “ne možeš zamisliti mama koliko te volim”!

I tako, uputila sam se ja u školu na informacije. Skoro pa je kraj školske godine i koliko me pamćenje služi nisam bila na informacijama – i imala sam što za vidjeti ali i čuti. Dobro da sam imala grižnju savjest mame koja “uopće ne brine” jer sam završila sa suzama u očima. Sat vremena sam slušala koliko su divni i snalažljivi, brižni prema drugima u školi ali i prema svojim obavezama a ocjene predivne.

Ne želim da ovo postane kolumna hvaljenja moje djece, ovo je više hvala za Boga koji nam je dao divnu školu s nadivnijim učiteljicama i ravnateljom. Ovo je kolumna u kojoj želim reći da ako djecu učimo ljubavi da će se i u ljubavi odnositi jedni prema drugima. Ako vide mog muža i mene da radimo i da se trudimo svaki u svom području da će to raditi i oni u školi, jer im je normalno ispunjavati svoje obaveze. Ako djeca vide da se posvađam s mužem, oni moraju vidjeti i ćuti da sam mu se ispričala i zatražila oprost, jer će onda tako i oni raditi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Djecu treba pustiti da budu oni, da budu samostalni u svojim obavezama ali isto tako da znaju gdje i kada će se obratiti za pomoć ako igdje u životu pogriješe, bilo to sada ili kasnije. Ne želim biti mama koja će im, kako se kaže, visiti nad glavom i gušiti ih svojim prisutstvom.

Oni imaju put koji im je dan od Boga, a na meni je da budem iza njih, da ih pratim iz prikrajka i da im molitvom i odnosom s Bogom i mužem budem primjer za život.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.