Miliša: Zašto odgoj nije i ne može biti vrijednosno neutralan?

Otkrivajući stupnjeve moralnog razvoja, možemo reći da se s napretkom tehnologije i modernizmom nismo odmaknuli od “pretkonvencionalnog razvoja djeteta” (Kohlberg) koje prati egocentrično ponašanje. Mislim da je ta tvrdnja danas de¬plasirana te da za sve veći postotak ljudi ta etapa (p)ostaje jedna i jedina, piše Zlatko Miliša

Václav Havel, veliki humanista i prvi češki predsjednik, zapisao je: “Naučili smo ne primjećivati jedni druge i brinuti se samo o sebi. Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, suosjećanje, skromnost i opraštanje izgubili su svoj dubinski smisao…”
Odbacivanjem odgoja i etičkih načela pribli¬žavamo se sumraku kultura. Ovdje se vrijedi prisjetiti indijske poslovice: „Dobar odgoj je najveće dobro koje možemo ostaviti djeci“. Ljudi s čvrstim stavovima ne daju se “lomiti” pred lažnim autoritetima ali prave autoritete ističu kao primjere čestitosti.

Pedagog nije i ne smije biti vrijednosno neutralan

Kriza odgoja može se povećati kao rezultat promjene vrednota koje ne prati odgovarajuća promjena socijalne okoline, i obrnuto. Osim toga, kriza odgoja nastaje uslijed raskola proklamiranih vrednota i samog života. Dobro odgojeno dijete je zahvalno i poštuje autoritete. Dugo vremena ponavljam da je blagi oblik strahopoštovanja važna karika u lancu formiranja karaktera! „Djecu ne učimo da budu časni ljudi, a učimo ih svemu ostalom“ (W. Glasser).

Intencija je Istanbulske konvencije nametnuti rodno neutralan odgoj, a izostavlja se uloga majke i oca u odgoju djece. Odgoj nije i ne može biti vrijednosno neutralan. Vjerovati u vrijednosno neutralnu društvenu znanost znači smatrati prihvatljivim da znanstvenici i stručnjaci iz prakse budu nezainteresirani za posljedice društvenih i odgojnih deformacija. Kritička pedagogija nije i ne smije biti vrijednosno neutralna!

Krizu odgoja sagledavam kroz krizu vrednota i zato je važno razvijati emocionalnu inteligenciju. Empatija, tolerancija i altruizam ključne su vrednote u komunikaciji, a koje odgojem trebamo (re)animirati.

Iz Zbornika dječjih radova (učenika zadarskih osnovnih škola) izdvajam mišljenje jedne djevojčice koja je, po meni, bolje nego itko, opisala glavne probleme u odgoju i vrednotama: „Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenutih glava. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju..“ Zato kritički i empatičan pedagog ne smije biti vrijednosno neutralan!

Nema zdravog odgoja bez granica i poštivanja autoriteta

Današnja djeca i mladi sve češće iskazuju prezir prema roditeljima i drugima autoritetima! Popustljivi i indiferentni roditelji od vlastite djece stvaraju emocionalne bogalje. Popustljivi odgojitelj kaže djete¬tu: „Briga te što drugi kažu, ugodi sebi“.

U Razgovorima s Bogom za tinejdžere, američki novinar i pisac N. D. Walsch uvjerava mlade da su oni bogovi koji olako svoju moć predaju roditeljima, pa (im) je moraju uzeti kad god požele. Taj autor navodi adrese udruga koje promiču i prakticiraju egocentričnost, „učenje“ koje naziva „novim evanđeljem“. John Farman, u knjizi Oprez, opasno po roditelje, potiče djecu na laži. Zato stalno treba isticati da nema željenog odgoja i morala bez jasnih granica i pravila.

Mladi sve manje vjeruju i poštuju autoritete. Misle da država, škola, Crkva, roditelji itd. ne ispunjavaju svoju funkciju i kreću u njihovo osporavanje. Želimo li živjeti u svijetu bez autoriteta i vjerovati da bi takav sustav doista funkcionirao?

Krajnja namjera antipedagogije jest potpuna autonomija, odnosno neovisnost djeteta o svim autoritetima. Počinje se sa slamanjem veza između roditelja i djeteta. Tome su, pored koncepcije radikalnog moralnog relativizma, pridonijeli anarhistički pokreti negiranjem svih autoriteta. U danas forsiranoj pedocentričnoj doktrini odgoja se ne analizira važnost poštovanja autoriteta, ne postavljaju granice u odgoju i strukturirana pravila ponašanja!

Važnost empatije i duhovnosti

Ruski je književnik Mihail Ljermontov opisom glavnog lika Pečorina u romanu Junak našeg doba aktualizirao posljedice dvostruko morala. Pečorin je zavapio: „Govorio sam istinu – nisu mi vjerovali, pa sam postao moralni bogalj!“

Indikativno je da nemamo poticajnih knjiga odgoja za emocije, što je temelj moralnog odgoja. Emocije bi trebale biti “dio obrazovnog procesa” (upozorava Paolo Freire u knjizi “Pedagogy of Fredom”) Nema čestitosti bez empatije. Pored ovoga, Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva važnost „pro¬gresivnog buđenja koje uključuju i duhovna otkrića“. Duhovnost, tvrdi on, pomaže u otkrivanju smisla života, ponajviše u teškim životnim kušnjama.

>Miliša: Empatiju stavimo na prvo mjesto, a izbjegavajmo senzacionalističko izvještavanje

Nekadašnji urednik i voditelj emisije na Radio Splitu “Uvijek nedjeljom – nikad nedjeljom” Ivica Ursić opisao je što se događa s čovjekom koji je postao rob koncepcije u kojoj sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Prepričao je zgodu u kojoj su se poslije niza godina našli učenik i nastavnik. Ugledavši uglađenog i raspoloženog bivšeg učenika, a sada odrasla čovjeka, umirovljeni profesor upita ga: “Pretpostavljam da si uspio u životu jer si sav ozaren. Jesam li u pravu?” “Da”, odgovori ex učenik. No, rekao mu je formulu svoga uspjeha: “Učili ste nas da u životu nisu bitne korice, nego sadržaj, a ja sam uvijek davao značaj vanjskom izgledu (formi) jer to ljudi cijene”.

Nastavio je: “Učili ste nas da valja biti iskren, a ja sam diplomatski zaobilazio iskrenost i ugađao drugima i uspio. Rekli ste nam da se treba vraćati korijenima. Ja se nikada nisam vratio u svoje rodno mjesto jer tamo nikada ne bih bio shvaćen.” Uzeo je primjer Isusa Krista. On je živio život duhovnosti, a ne forme, bio iskren i pred svojim neprijateljima te se vratio u rodno mjesto. Epilog je da su ga razapeli. Zato M. A. Šolohov upozorava: “Čovjeka primaju u društvo prema odjeći koju nosi, a ispraćaju ga prema duhu koji je pokazao”.

Odgojna nemoć škole i ciljevi odgoja

O ulozi i važnosti odgoja još je prije nekoliko stoljeća pisao i raspravljao John Locke u knjizi Misli o odgoju, gdje navodi postupke čovjeka koji je obrazovan, ali nije odgojen. Njegovi se postupci vide u uobraženosti ili oholosti. “Ništa nije opasnije nego kada je čovjek obrazovan, a bez odgoja” (Pero Sudar, sarajevski pomoćni biskup).

Nastavnici gube autoritet, podilaze učenicima, postavljaju pravila koja nisu jasna, čvrsta, ujednačena ni dosljedna.
Jedan od razloga sveprisutne odgojne nemoći škole jest zabluda o moći „društva znanja“, koje se svelo na „društvo informacija“, u čijemu se mnoštvu učenici ne snalaze. Etičke vrijednosti slabe i zbog prenaglašavanja informacija u obrazovanju. U mnoštvu informacija gubi se odgojna komponenta. Znanje bez etičkih komponenata vodi u propast odgoja za vrednote. Znanje koje stječu djeca i mladi sve je rascjepkanije, površnije, nepovezanije, što povećava duhovnu sljepoću.

Ciljevi odgoja i obrazovanja podrazumijevaju vrednote koje se potvrđuju po¬našanjem: samoostvarenje, samosvijest, samopouzdanje, samostalnost, hrabrost, kritičnost, kreativnost, cjeloživotno učenje, suodlučivanje, postignuće, en¬tuzijazam, suosjećanje, altruizam, solidarnost, odgovornost, marljivost, upornost i doprinos zajednici. To su realno ostvarive vrednote i ciljevi, a ne neostvarivi ideali. Primjerice, sloboda ili svestrano razvijena osobnost. Tražiti slobodu u odgoju bez odgovornosti vodi u kaos, (p)a u toj koncepciji radikalnog moralnog relativizma za čestitost i ideale “ginu budale”!

Umjesto zaključka – poučna priča

Priča govori o uspješnim poslovnim ljudima koji su posjetili svoga ranijeg profesora … „Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu i obitelji. Profesor ih je slušao i rekao: ‘Čini mi se da vam treba šalica dobre kave’. Nakon kraćeg vremena vratio se s loncem i kavom te asortimanom šalica. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih… Neke su izgledale skupocjeno, druge su bile obične, treće okrnjene i kartonske… ‘Poslužite se’. Kad su svi imali šalicu, profesor je primijetio: ‘Lijepe i skupocjene začas su planule. Na stolu su ostale nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice. Za sebe želite samo najbolje. A, ipak, izgled šalice ne doprinosi ukusu. Ljepša posuda obično je samo skuplja. Svima vam je bila potrebna dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom. A onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice. Kad se uhvatite u vrtlog nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života. A posao, novac i položaj u društvu su poput šalice. Šalica ne definira niti mijenja kvalitetu života.’

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr