Bugarska je u ponedjeljak preuzela šestomjesečno predsjedanje Europskom Unijom tijekom kojeg će pokušati osnažiti europsku perspektivu zapadnog Balkana. Bugraska ima namjeru definirati sebe kao lidera Balkana i balkanskih država, kako se kolokvijlano naziva niz država te regije: Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Kosova i Albanija.
Tih šest zemalja čine neformalnu skupinu pod nazivom “Zemlje Zapadnog Balkana” (ZB6), koje su imale i svoj summit ove godine u Trstu.
Na tom summitu je sudjelovala kao zemlja-gost i Hrvatska, uz još šest drugih članica EU koje imaju svoje političke, ekonomske i druge interese u tom dijelu svijeta: Austrije, Francuske, Hrvatske koju predstavljao premijer Andrej Plenković, Italije, Njemačke i Velike Britanije.
Grčka, kao balkanska zemlja nikada sebe nije smatrala politički povezanom sa tom skupinom zemalja, premda želi ostvariti vlasite interese u tim zemljama. Hrvatska se posljednjih godina odmaknula, srećom, od te balkanske skupine zemalja u koji je sustavno bila gurana od 2000. godine politikom SDP-a i HNS-a, Stjepana Mesića i Ive Josipovića, te ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić. Ti ljudi ostaju zapisani u povijesti kao “simbol” pokušaja guranja Hrvatske prema zemljama i asocijacijama koje je hrvatski narod skupo platio krvlju stotina tisuća svojih najboljih sinova.
Bugari su, tako, definirali četiri glavna prioriteta koji će biti u fokusu njezina predsjedanja EU-om: budućnost Europe i mladi, gospodarski rast i socijalna kohezija; europska perspektiva i povezanost zapadnog Balkana; sigurnost i stabilnost te digitalna ekonomija.
U tome se posebno ističe jačanje europske perspektive zapadnog Balkana.
Sofija želi biti lider na Balkanu i želi da njezino predsjedateljstvo ostane upamćeno prije svega kao balkansko predsjedateljstvo.
Integracija zemalja Zapadnog Balkana u EU – zadatak Bugarske
Želi da se sa svakom od zemalja u regiji dogovori jasan akcijski plan s konkretnim koracima koje trebaju učiniti kako bi ubrzale približavanje EU-u. To je razvoj dobrosusjedskih odnosa, na pitanja koja ne izazivaju prijepore kao što su suradnja u razvoju prometne i energetske infrastrukture, komunikacija i obrazovanja.
“Mir, stabilnost i budućnost Europe ovise o zapadnom Balkanu. Europski projekt neće biti potpun bez tih zemalja”, kazala je bugarska ministrica zadužena za predsjedanje EU-om Liljana Pavlova u intervjuu za Reuters.
“Njihova integracija je prirodan proces, koji je u određenoj mjeri pao u sjenu, ali taj proces treba nastaviti i sada je vrijeme za to”, rekla je ona.
Bugarska, koja je ušla u EU 2007. godine, zajedno s Rumunjskom, pritom naglašava da podržava individualni pristup koji podrazumijeva da će napredak svake zemlje ovisiti o njezinu ispunjavanju uvjeta za članstvo.
Povijest sukoba Srbije i Bugarske za liderstvo na Balkanu
Srbija i Bugarska još od kraja 19. stoljeća vodile su bitku za supremaciju i utjecaj u tom dijelu svijeta, zemljama Zapadnog Balkana.
Ekspanzionistička srbijanska poltika na načelima Načertanija imala je prvi cilj prošiti se ne prema Jadranskom moru, nego prema zemljama Otomanske imperije u raspadu i njihovim toplim morima. Stoga je Srbija bila zabrinuta ujedinjnjem bugarskih zemalja (Kneževine Bugarske i Rumelije), te je tvrdila da su to zemlje naseljene Srbima. U Srbiji je provedena široka huškačka kampanja, stotine tiskovina i knjiga je izašlo o toj temi, te je spreman napad na Bugarsku (uz podršku Austro-Ugarske Obrenovićima).
Glavni cilj Srbije je bio ovladavanje bugarskim glavnim gradom Sofijom, i time presjecanje veze između Bugarske i Makedonije, pa je čak 1885. došlo do kratkotrajnog rata i pobjeda bugarske vojske kod Slivnice i Pirota nad srpskom vojskom kojim je uspostavljena stabilna kneževina Bugarska, što je Srbija htjela spriječiti. Rat je bio kratak, ali intenzivan uz sudjelovanje gotovo 80.000 vojinika na svakoj strani, a završen je porazom Srbije koja bi bez pomoći Austro-Ugarske i europskih sila vjerojatno bila do kraja potučena.
Sukobi Srbije i Bugarske na diplomatskom, pa i vojnom planu, se nastavljaju i u balkanskim ratovima, Prvom svjetskom ratu i Drugom svjetskom ratu.
Malo je javnosti poznato tradicionalno neprijateljstvo i netrepeljivost Srba i Bugara, koje ima korijen u srbijanskim prisezanjima na bugarske interese i njihov teritorij, osobito nakon što su srbijanske aspiracije okrenute prema hrvatskim zemljama stvaranjem Jugoslavije i kasnijim ratovima između Srba i Hrvata.
Upravo je to, kako se pričalo, bio i jedan od razloga zašto Bugari nisu uključivani u južnoslavenske saveze, premda su možda ponajveći i najsnažniji identitetom narod Balkana i Južnih Slavena, jer bi se time supremacija Srbije u tom južnoslavenskom savezu dovela u pitanje.
Stare geopolitičke silinice su uvijek na djelu, pa kroz ove diplomatske riječi Bugarske o liderstvu na Balkanu, treba uvijek uzeti u obzir i povijesne procese i težnje koji su tome prethodili.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
