Prema najavama predstavnika Udruge Franak, ali i ekonomskog stručnjaka dr.sc. Ivana Lovrinovića, izvjesno je da će „Slučaj franak“ imati pravosudni nastavak i nakon pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH kojom je samo djelomično prihvatio presudu suca Trgovačkog suda u Zagrebu Radovana Dobronića u kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv osam hrvatskih banaka zbog kredita u švicarskim francima.
Udruga Potrošač, odnosno Savez udruga Potrošač kao formalni tužitelj, najavljuje da će, nakon razmatranja presude Visokog trgovačkog suda RH, u roku od 30 dana podnijeti zahtjev za reviziju presude Vrhovnome sudu RH. Pritom kao jedan od argumenata na strani tužitelja navode rješenje mađarskog Vrhovnog suda, objavljeno na internetskoj stranici Udruge Franak te presudu suda Europske unije C-26/13 od 30. travnja 2014.Temeljna zadaća Suda Europske unije sa sjedištem u Luxemburgu je osiguravanje poštivanja prava EU, uz njegovu ujednačenu primjenu i tumačenje.
Naime, mađarski Vrhovni sud je tijekom postupka revizije u predmetu korisnika kredita u švicarcima protiv jedne banke sudu Europske unije podnio Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 2. i članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nacionalni sud može od Europskog suda zatražiti da odluči o takvom prethodnom pitanju ako smatra da mu je odluka o tom pitanju nužna kako bi mogao donijeti presudu u sporu koji rješava. Međutim, ako je riječ o nacionalnom sudu protiv čije odluke u nacionalnom pravnom poretku više nema pravnog sredstva, takav sud mora od Europskog suda zatražiti takvu odluku.
Okolnosti slučaja iznesenog u presudi suda Europske unije C-26/13 snažno podsjećaju na okolnosti hrvatskog „Slučaja franak“, ali s jednom bitnom razlikom: mađarski prvostupanjski i drugostupanjski sud je presudio u korist korisnika kredita u švicarcima pa je banka bila ta koja je zatražila zaštitu mađarskog Vrhovnog suda.
Osim toga, za razliku od Visokog trgovačkog suda RH, mađarski sud je, a radi razjašnjenja odredbi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. , zatražio mišljenje suda Europske unije. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se za izraze iz odredbe prava Unije u pravilu treba u cijeloj Europskoj uniji postići samostalno i ujednačeno tumačenje, do kojeg treba doći uzimajući u obzir kontekst i zadani cilj odredbe o kojoj je riječ.
Pritom, prema ustaljenoj sudskoj praksi tog suda, treba uzeti u obzir i okolnost da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti.
Inače, direktive obvezuju svaku državu članicu kojoj su upućene u pogledu rezultata koji se mora ostvariti, dok se nacionalnoj vlasti ostavlja izbor oblika i metode ostvarivanja tog cilja.
Stoga je, nakon razmatranja mađarskog slučaja, sud Europske unije zaključio da odredba Direktive prema kojoj ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena „podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički jasna i razumljiva nego i da su potrošaču također jasni i razumljivi ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe kao i odnos između te odredbe i ostalih odredbi ugovora“.
S obzirom na taj slabiji položaj, prema stajalištu suda Europske unije, Direktiva 93/13 obvezuje države članice da propišu mehanizam koji bi osigurao da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.
S tim u vezi, sud u presudi navodi da je „nacionalni sudac dužan utvrditi, uzimajući u obzir kriterije navedene u članku 3. stavku 1. i članku 5. Direktive 93/13, ispunjava li takva odredba, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, zahtjeve savjesnosti i poštenja, ravnoteže i transparentnosti, kako ih postavlja ta direktiva“.
Inače, dr.sc. Siniša Rodin, sudac suda Europske unije, u svojim radovima ističe važnost prakse tog suda za formiranje i razumijevanje prava Zajednice te, između ostalog, navodi da se odluke tog suda temelje na pravnim obrazloženjima i motivirane su određenim ciljevima. Povrh toga, one ne stoje u izolaciji od društvene okoline, već ih sud donosi svjestan ekonomskog i društvenog konteksta.
Prema navodima Hrvatske udruge banaka, Visoki trgovački sud je potvrdio pravno stajalište tuženih banaka da su krediti vezani valutnom klauzulom uz švicarski franak u Hrvatskoj ugovarani prema zakonu, a sama valutna klauzula ugovorena kao jasna, lako uočljiva i razumljiva ugovorna odredba.
No, zasad je javnosti nepoznato je li pritom Visoki trgovački sud RH uzeo u obzir stajališta suda Europske unije o jasnoći ugovorne odredbe i razumljivosti ekonomskih razloga koji se nalaze u pozadini primjene te ugovorne odredbe. Kako sada stvari stoje, o tome će ipak svoj pravorijek morati donijeti Vrhovni sud RH, a možda i Ustavni sud RH u ovom ili kojem drugom predmetu „švicaraca“.
