Već više od deset godina radim kao odvjetnik koji brani slobodu govora. Godine 2012. napisao sam Censored, knjižicu o zakonima protiv govora mržnje u Europi i o neposrednoj prijetnji koju oni predstavljaju za slobodu govora. Četiri godine kasnije bilo je potrebno drugo izdanje. Pojavilo se još zakona, više slučajeva za prijaviti te zakonsko okruženje koje se radikalno mijenjalo. A u četiri godine koje su protekle od tada, Europa jednako nesmiljeno maršira prema cenzuri. Ne radi se više o „skliskom terenu“ – više o skoku u trku, piše Paul Coleman, britanski odvjetnik i izvršni direktor ADF Internationala, organizacije koja se bavi ljudskim pravima i brani pravo ljudi da slobodno žive svoju vjeru. Autor je knjige Censored: How European Hate Speech Laws are Threatening Freedom of Speech.
Prenosimo komentar u cijelosti:
Velike tehnološke kompanije usvojile su nejasno formulirane i proizvoljno donesene zakone bez rasprave ili bilo kakvog stvarnog javnog savjetovanja. Nacionalne vlade počele su prijetiti online platformama društvenih medija ogromnim globama ako ne cenzuriraju govor. A mnoga vodeća sveučilišta sada se ponosno hvale svojim postignućima u smislu cenzure – zabranjivanjem govornika i utišavanjem svojih studenata. Nema sumnje da je na snazi sve prodornija kultura koja nam pokazuje što ne smijemo govoriti i koja obožava onemogućavati iskazivanje kontroverznih mišljenja, otkazivati, bojkotirati i strogo kažnjavati neistomišljenike.
Sad smo svi potpuno svjesni da Europa maršira prema masovnoj cenzuri koju nameće država. Pa ipak, još uvijek postoje trenuci kada bismo se trebali nanovo šokirati koliko smo daleko dogurali u tako kratko vrijeme. Sramotan slučaj Päivi Räsänen jedan je od tih trenutaka.
Evo činjenica. Räsänen je liječnica i vrlo iskusna zastupnica u Finskom parlamentu, koja je tamo služila zadnjih 25 godina, uključujući i kao ministrica u vladi. Ujedno je i pripadnica Evangeličke luteranske crkve Finske te služi u svom lokalnom župnom vijeću.
U ljeto 2019. Evangelička luteranska crkva Finske najavila je da će postati službeni partner Povorke ponosa 2019. Kao aktivna članica svoje crkve, Räsänen je podijelila objavu na društvenim medijima usmjerenu na čelništvo svoje crkve. U objavi je bila prikazana slika jednog biblijskog odlomka i postavljeno pitanje o partnerstvu crkve s Povorkom ponosa s obzirom na službeni crkveni nauk o braku i seksualnosti.
Nikakve prijetnje nasiljem. Nikakve klevete. Nikakve nepristojnosti. Čak ni ijedna konkretna osoba nije bila spomenuta. Bezopasan tweet upućen čelništvu njene crkve.
No taj je tweet potaknuo policijsku istragu. Kao osumnjičenu za „huškanje na etničkoj osnovi“ prema finskom tipično preopćenitom zakonu protiv govora mržnje, policija ju je ispitivala četiri sata i predmet protiv nje je u tijeku.
Räsänen je bila podvrgnuta i drugom policijskom ispitivanju ovoga tjedna, ovaj put zbog knjižice koju su je zamolili da napiše za crkvenu zakladu prije više od 15 godina a koja objašnjava crkveni nauk o braku i seksualnosti. Ta je brošura bila napisana sedam godina prije nego što je uopće bio donesen zakon temeljem kojeg je optužena.
A još je šokantnije da je policija već ranije bila istražila brošuru i zaključila da nije počinjeno nikakvo kazneno djelo. Nezadovoljna tom odlukom, finska državna odvjetnica zahtijevala je da se slučaj protiv Räsänen ponovo otvori. Možda kako bi obrazložila svoju odluku, državna je odvjetnica objasnila u jednom od najvećih finskih dnevnih listova da se povijesne knjige slobodno mogu čitati i čak i citirati, ali vjerovanje u njihov sadržaj moglo bi dovesti do kaznene istrage. Tri su knjige u tom intervjuu spomenute za ilustraciju navedenoga: Kuran, Biblija i Mein Kampf.
Da ponovimo, samozatajna 60-godišnja baka šestero unučadi, koja je zastupnica u Finskom parlamentu od 1995., suočava se s dvije kaznene istrage – jednom zbog tweeta i jednom zbog crkvene brošure. Ako je proglase krivom, prijeti joj kazna do dvije godine u zatvoru. A o tome gotovo nitko ne izvještava.
Ovaj progon Räsänenove krajnje je sramotan. Nema veze dijelite li njena uvjerenja ili ne. Ona nikoga nije poticala na nasilje ili na bilo što što tome imalo nalikuje. Njena duboka uvjerenja i način na koji je ona odlučila izraziti ih u slobodnom društvu ne bi smjelo biti nešto na što će policija trošiti vrijeme.
Ali time se naravno postavlja pitanje – možemo li naša društva trenutačno smatrati slobodnima?
Situacija nije ništa bolja u Ujedinjenoj Kraljevini. Parlamentarni zastupnici zovu policiju da istraže one koji se ne slažu s njima. A imamo i policiju koja se bavi istraživanjem i evidentiranjem nekaznenih djela. Točnije, nevjerojatnih 120.000 takozvanih „slučajeva mržnje“ evidentirano je u pet godina, a smjernice policije definiraju ih kao „bilo koji nekazneni incident kojeg žrtva ili bilo koja druga osoba doživljava kao nešto motivirano mržnjom ili predrasudama“.
A imamo i mi svoje sramotne slučajeve s Twitterom. Dok sam boravio u Helsinkiju da se sastanem s Räsänenovom, Visoki sud izrekao je presudu u predmetu Harryja Millera. Miller, bivši policajac, bio je predmet policijske istrage 2019. godine zbog niza tweetova o predloženim promjenama Zakona o priznavanju spolova iz 2004. Policija je na kraju potvrdila da nije počinio kazneno djela, ali da će događaj biti evidentiran kao „slučaj mržnje“.
Rekavši da je postupcima policije prekršeno Millerovo pravo na slobodu izražavanja, sudac je zaključio svoju presudu riječima Johna Stuarta Milla: „Kad bi svi ljudi osim jednoga jednako mislili, a samo jedna osoba imala suprotno mišljenje, čovječanstvo ne bi imalo više prava ušutkati tu osobu nego što bi ona imala pravo ušutkati čovječanstvo, kad bi imala vlast.“
Lijepa misao. Ali u Finskoj, Ujedinjenoj Kraljevini i diljem Europe daleko smo od toga da ga vidimo u praksi. Naposljetku, sudac u Millerovu slučaju svejedno je podržao apsurdne smjernice policije o slučajevima mržnje. A Räsänenovu država i dalje progoni zbog crkvene brošure napisane prije više od 15 godina.
Zašto nismo više šokirani?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
