Ovog je tjedna u Europskom parlamentu izglasovana zakonodavna rezolucija kojom je prihvaćen stav Europskog parlamenta o prijedlogu Europske komisije o izmjeni Direktive 2003/87/EZ radi poboljšanja troškovno učinkovitih smanjenja emisija i ulaganja za niske emisije ugljika.
Cilj ovog prijedloga Komisije je nastavak klimatsko-energetske politike EU u razdoblju od 2014. do 2030. godine, nakon postizanja Sporazuma u Parizu, a s perspektivom postizanja dugoročnih ciljeva dekarbonizacije do 2050. godine, tj. smanjenja emisija stakleničkih plinova za najmanje 80 % do 2050. Ovaj zakonski prijedlog ključan je element europske klimatske i energetske politike koja je jedan od prioriteta Komisije u mandatu predsjednika Junckera. Ona mora uključiti ambiciozne ciljeve tranzicije prema nisko ugljičnom gospodarstvu, ali istovremeno osigurati vitalnost i konkurentnost europske industrije s mogućnostima za rast i otvaranje radnih mjesta.
Također, ovim prijedlogom stvara se potreban pravni okvir za postizanje obvezujućeg cilja smanjenja ukupne emisije stakleničkih plinova Europske unije za barem 40 posto do 2030. godine u odnosu na 1990. godinu. Kako bi se taj cilj postigao na troškovno učinkovit način, u sektorima obuhvaćenima sustavom EU-a za trgovanje emisijskim jedinicama (EU ETS), a to su svi sektori osim poljoprivrede i prometa, emisije se moraju smanjiti za 43 posto u usporedbi s 2005. godinom, dok će u sektorima izvan sustava EU-a za trgovanje emisijskim jedinicama emisije morati biti smanjene za 30 posto u usporedbi s 2005. godinom. Europsko vijeće naznačilo je glavna načela za postizanje smanjenja u sustavu EU-a za trgovanje emisijskim jedinicama.
Zastupnici Europskog parlamenta ovaj su prijedlog Komisije podržali, ali uz određeni broj amandmana kojima je cilj provedbu zakonodavstva učiniti manje problematičnom za industrijske sektore koji su podložni istjecanju ugljika (preseljenju proizvodnje u dijelove svijeta u kojima standardi zaštite okoliša i emisije stakleničkih plinova nisu strogo regulirane kao u Europi), a u kojima ne postoje tehnološki načini dodatnog smanjenja emisija ili su trenutno dostupne tehnologije troškovno nekonkurentne.
Tu se u prvom redu ističe industrija proizvodnje mineralnih gnojiva koja je intenzivna što se tiče emisija stakleničkih plinova, ali koja jednostavno nije u mogućnosti na troškovno učinkovit način zamijeniti postojeće tehnološke procese u kojima se oslobađa velika količina stakleničkih plinova (naime 2/3 emisija CO2 potječe od proizvodnje amonijaka koja u tehnološkom procesu koristi prirodni plin kao sirovinu) s onim tehnološkim procesima u kojima bi ta razina emisija bila niža. Nametanjem ograničenja emisija putem plaćanja naknada za emisije CO2, ETS sustav bi prestao biti poticajan te bi se pretvorio u porez koji bi se prenosio duž cijelog lanca opskrbe hranom te bi ga u konačnici plaćali krajnji potrošači (ako je skupo gnojivo, bit će skuplja proizvodnja, a onda i poljoprivredni proizvod u konačnici).
Uz to što bi takav način „oporezivanja“ uništio konkurentnost tog sektora na svjetskom tržištu znatno bi utjecao i na održivost poljoprivredne proizvodnje u Europskoj uniji zbog rasta cijene gnojiva. To bi dovelo do više neželjenih posljedica poput porasta cijena hrane za građane EU čineći europsku poljoprivredu među ostalim i nekonkurentnom na svjetskom tržištu, što bi opet moglo rezultirati povećanim uvozom i uništavanjem poljoprivrednog sektora koji je ionako u krizi zbog različitih pritisaka poput ruskog embarga ili nepoštene trgovačke prakse.
Također, porast cijena gnojiva utjecao bi na samodostatnost proizvodnje gnojiva i ovisnost o uvozu, te bi u konačnici mogao utjecati na danas ostvarenu „prehrambenu“ neovisnost EU. Izborenim posebnim statusom za sektor proizvodnje gnojiva ta je opasnost uklonjena. Raduje i činjenica kako je taj problem uočen u vrlo ranoj fazi nakon upozorenja sektora, te je dobrom suradnjom hrvatske zastupnice u Europskom Parlamentu Marijane Petir, ureda zastupnika Ive Beleta, izvjestitelja u sjeni iz reda Europskih pučana te izvjestitelja Iana Duncana iz reda Konzervativaca, ugrađen u usvojenu zakonodavnu rezoluciju Europskog parlamenta.
Nadalje, sličan je slučaj bio sa sektorom cementne industrije (koja uključuje proizvodnju opeke i crijepa) koja je također energetski i emisijski intenzivna. Predloženi tekst Komisije stavio je cementnu industriju u nepovoljnu poziciju predviđajući obvezu nabavke pune količine potrebnih emisijskih jedinica za njihove emisije stakleničkih plinova. Primjenom predviđenog novog režima trgovanja emisijama, konkurentnost tog sektora industrije bila bi narušena na svjetskom tržištu. Znajući da sektor cementne industrije EU čini tek 10% svjetske proizvodnje, te znajući da je taj sektor od 1990. do 2010. godine smanjio emisije za oko 25%, ovaj neopravdani pritisak rezultirao bi napuštanjem proizvodnje u državama člancima Unije, zatvaranjem tvornica te povećanim uvozom cementa iz trećih država.
U toj bi razmjeni najviše stradale države u graničnom području EU-a, a time i radnici hrvatskih tvornica čije pretežito tržište čine države istočne Europe koje nisu članice Unije te područje Mediterana. Istovremeno, uvoz upravo iz tih susjednih zemalja bi se povećao, a time i proizvodnja u tim državama članicama koja nema istu razinu ekoloških standarda kao ona u državama člancima. Na gubitku bi bili svi. Usvojenim amandmanima Europskih pučana u Europskom parlamentu postignut je dogovor o dodjeljivanju određene količine besplatnih emisijskih kvota tom sektoru industrije. Pravovremenim intervencijama zastupnice Petir i suradnjom s izvjestiteljem u sjeni Europskih pučana Ivom Beletom uz snažnu potporu i drugih zastupnika, pogotovo onih iz istočnih država članica, ključni amandmani za pomoć ovom sektoru dobili su potrebu većinu glasova na ovotjednoj plenarnoj sjednici.
Ono što još treba istaknuti je i ostvarivanje nekoliko drugih pozitivnih ciljeva. Europa ima zakonodavni prijedlog koji sada treba uskladiti u trijalogu između Europskog parlamenta, Komisije i Vijeća i koji je na tragu ispunjavanja preuzetih obveza i provedbe klimatske i energetske politike EU. Opravdane brige pojedinih industrijskih sektora uvažene su te je njihova vitalnost i konkurentnost osigurana. Primjena dogovorenog linearnog faktora smanjenja količina emisijskih jedinica na tržištu od 2021. do 2030. godine osigurava daljnje napredovanje te poticaj inovacijama i zapošljavanju u tranziciji europskog gospodarstvu prema nisko ugljičnom gospodarstvu.
