Odluka Washingtona o ukidanju sankcija konzorciju koji gradi Sjeverni tok 2 i otvaranju vrata dovršenju toga plinovoda koji će preko Baltičkog mora dopremati ruski plin do Njemačke, u Hrvatskoj je prošla bez značajnijeg odjeka.
Riječ je, međutim, o odluci koja će imati razne posljedice kako na energetsku, tako i na sigurnosnu politiku Europe, a prije svega njezina središnjeg i istočnog djela.
O tome smo razgovarali s Przemysławom Żurawskim vel Grajewskim, poljskim politologom i profesorom na Sveučilištu u Łódźu. Kao stručnjak za međunarodne odnose i geopolitiku surađivao je s čitavim nizom znanstvenih institucija u Poljskoj i drugim državama. Aktivan je i kao političar, te je od 2014. član programskog vijeća stranke Pravo i pravda.
Narod.hr: Odluka američke administracije o povlačenju sankcija protiv rusko-njemačkog konzorcija koji gradi plinovod Sjeverni tok 2, u Hrvatskoj je dočekana bez većih reakcija. Mnogi tvrde kako izgradnja tog plinovoda smeta prije svega Poljacima, jer oni u njoj vide gospodarsku konkurenciju, dok taj projekt nema ozbiljnijih političkih posljedica po ostatak Europe. Je li doista tako?
Przemysław Żurawski: Rusija šalje svoj plin na Zapad preko dva glavna toka: plinovodom Jamal koji ide preko Bjelorusije i Poljske do Njemačke (oko 20 do 30 posto ruskoga plina), te plinovodom preko Ukrajine, s odvojkom koji ide preko Moldavije i Rumunjske na Balkan, te dalje do Slovačke i na Zapad (oko 70 do 80 posto plina).
Europska Unija kupuje od Rusije oko 20 do 25 posto svoje godišnje potrošnje plina, a najveći potrošač ruskog plina je Njemačka. Nijemci, dakle, daju najviše u rusku blagajnu, a za Moskvu bi prestanak dostave plina u Njemačku predstavljao ozbiljne financijske gubitke. Izgradnja NS2 omogućit će Rusiji dostavu plina do Njemačke bez korištenja teritorija Poljske i Ukrajine.
To će Kremlju otvoriti vrata prema mogućnosti velikog oružanog napada na Ukrajinu, bez rizika prestanka dostave plina Njemačkoj zbog ratnih djelovanja na teritoriju preko kojega dostavljaju do 80 posto plina Europi. To u velikoj mjeri smanjuje ruske troškove moguće invazije na Ukrajinu.
Dodatni vojno-sigurnosni element projekta povezan je s mogućim razmještanjem svjetlovoda sa senzorima pokreta duž Sjevernih tokova 1 i 2, što će ruskoj mornarici omogućiti nadzirati pomorski promet na Baltiku. Švedska mornarica je upozoravala na to.
Od 2015. godine Ukrajina ne kupuje plin iz Rusije. Preciznije, ne kupuje ga izravno od Rusije, nego od Unije, ali to jest ruski plin koji se vraća do Ukrajine iz Slovačke i sve više iz Poljske. Ukrajina ima značajne prihode od naplaćivanja tranzita plina, koji će sada nestati. Rusija, s druge strane, novcima zarađenim od Nijemaca financira kupovinu oružja, koje koristi za agresiju na susjeda. Znači, žrtva agresije imat će smanjena sredstva za financiranje svoje obrane, a agresor će imati dodatne.
Zbog posljedica katastrofalnog ugovora s Rusijom koji je potpisala vlada tadašnjeg premijera Waldemara Pawlaka, Poljska nema prihoda od tranzita ruskog plina preko svoga teritorija.
U poljsko-ruskom ugovoru iz veljače 2003. nije predviđena isplata dividendi iz prihoda za dioničare EuroPol Gaza, tvrtke koja nadzire plinovod čija je namjena prije svega tranzit ruskog plina preko Poljske do Njemačke. Za nas Poljake, dakle, nije riječ o sporu u svezi prihoda od naplate tranzita.
Poljska energetika temelji se na ugljenu. Plin je dosad bio uglavnom energent za dio teške industrije. Međutim, pod pritiskom klimatske politike Unije koju promoviraju Nijemci, udio plina u našoj potrošnji sve više raste. Potpuno je jasno da Nijemci žele da od njih kupujemo ruski plin i solarne ili vjetroelektrane.
Zahvaljujući terminalu u Świnoujściu uvozimo LNG iz SAD-a i smanjujemo svoju ovisnost o Rusiji. Od 2022. zahvaljujući Baltic Pipeu, plinovodu kojim plin iz Norveške biva transportiran preko Danske do Poljske, bit ćemo potpuno neovisni o ruskome plinu i ne namjeravamo ga više kupovati.
Narod.hr: Ali, upravo je ovih dana Danska povukla svoje dopuštenje za izgradnju Baltic Pipea i to zbog ekoloških razloga, pri čemu još nije jasno hoće li to odgoditi dovršenje?
Przemysław Żurawski: Mislim da vremensko poklapanje ukidanja sankcija i odluke Danske o povlačenju ekološke dozvole nije slučajno. Treba biti svjestan kako je NS2 konkurencija projektu Inicijative Triju Mora. Prema poljskoj koncepciji, cijela Središnja Europa trebala bi biti opskrbljena plinom korištenjem sustava međusobno povezanih plinovoda i LNG terminala u trokutu Świnoujście na Baltiku, Krk na Jadranskom moru i Constanca na Crnom moru u Rumunjskoj. Osim toga, dodatne manje plivajuće terminale imaju tri baltičke države.
Svi ti terminali se dopunjuju, međusobno osiguravaju, u slučaju pokušaja Rusije da ih blokira, posebice one na Baltiku i na Crnom moru. Zato je iznimno važan terminal na Krku koji je izvan dosega ruske flote i zrakoplovstva.
Naravno, sigurnost dostave jest samo jedna dimenzija cijeloga problema. Druga je ekonomska isplativost. Plinsko tržište država regije Triju mora bit će opskrbljeno ili preko sustava koji čine hrvatski, poljski i rumunjski terminal ili njemačkog sustava izgrađenom na aktivnostima NS2 ili iz Rusije preko Turskog toka kojemu se 2019. priključila i Mađarska. U tom smislu, NS2 je izravna konkurencija poljsko-hrvatsko-rumunjskom sustavu distribucije plina u okvirima Inicijative Triju mora.
Narod.hr: Američki državni tajnik Antony Blinken poručio je kako će Washington reagirati, proba li Moskva koristiti Sjeverni tok kao političko oružje. Jesu li to samo prazne riječi ili realna prijetnja Rusiji?
Przemysław Żurawski: Zasigurno će reagirati – osudom. Međutim, Rusija sada nema razlog brinuti za transport svoga plina napadne li Ukrajinu, i tu se postavlja pitanje kakva bi to trebala biti odgovarajuća reakcija SAD-a.
Nakon iskustva s Memorandumom iz Budimpešte iz 1994., kada je Ukrajina, u zamjenu za obećanje SAD-a, Velike Britanije i Rusije da neće koristiti oružano nasilje protiv nje (ali ne jamstva sigurnosti u smislu obveze pomoći napadnutom), pristala riješiti se nuklearnog oružja na svom teritoriju, mogućnost odlučne reakcije Washingtona na napad na državu koja nije članicom NATO-a, čini se ravna ništici. Rusi to dobro pamte i riječi Blinkena nemaju nikakvu težinu za njih. Rusija nastavlja s okupacijom Krima i Donbasa, Abhazije, Južne Osetije i Pridnjestrovlja, diže u zrak skladišta municije u Bugarskoj i Češkoj, podupire Lukašenka, pa i njegovo zrakoplovno piratstvo, truje radioaktivnim supstancama političke neprijatelje na teritoriju Velike Britanije. Njezini agenti pucaju Čečencima u glavu usred Berlina, a Navalni sjedi negdje u zatvoru. Unatoč svemu tome, američki državni tajnik povlači sankcije koje su bile teret za Rusiju, i pri tome prijeti kako će SAD reagirati, ako Rusi postanu agresivni. To je neozbiljno. Rusi se, vjerojatno, dobro zabavljaju i prisjećaju onoga što je 2014., kada su u ruskom parlamentu raspravljali o mogućoj reakciji Zapada na ulazak ruske vojske u Ukrajinu, rekao jedan od zastupnika: „paszumiat, paszumiat i pierestanut“. Viču, viču i onda će zašutjeti.
Narod.hr: Što nam odluka o ukidanju sankcija govori o budućoj američkoj politici u Europi? Kako će ona izgledati za Joe Bidena?
Przemysław Żurawski: Sjedinjene Države su u ratu od 11. rujna 2001., dakle 20 godina. Slanje vojnika u ratna djelovanja izvan granica države, što traje 20 godina i čemu se ne vidi kraja, jest opterećenje za svaku demokraciju. Kako ostati pri takvoj politici i dalje dobivati izbore?
Zato će glavni cilj sadašnjeg i budućih predsjednika SAD-a biti prebaciti teret odgovornosti važnih sigurnosnih pitanja na leđa nekih od regionalnih saveznika, što će Washingtonu omogućiti smanjiti angažman bez destabilizacije sustava. Donald Trump vodio je takvu politiku na Dalekom istoku, a primjeri su brojni: konferencija u Hanoiu, promjena japanskog ustava koji će toj državi dopustiti formiranje normalne vojske sposobne preuzeti jedan dio zadataka od SAD-a, obavezivanje Južne Koreje na povećanje udjela u pokrivanju troškova vojnih manevara na njezinu teritoriju i susjednim morima itd. Sličnu politiku vodio je na Bliskom istoku, čemu je primjer konferencija u Varšavi na kojoj je stvoreno sunitsko-izraelsko savezništvo protiv šijita i Irana koje bi preuzelo odgovornost za uspostavljanje stabilizacije regije, uz asistenciju SAD-a.
U Europi su sličnu ulogu trebali imati Nijemci, ali nisu to željeli. Trump je radio pritisak kako bi sve članice NATO-a izdvajale 2 posto BDP-a na vojsku, ali osim istočnog dijela bloka koji strahuje pred Rusima, te Britanaca, nitko ga nije slušao. Trump je onda odlučio „zaigrati“ na Poljsku i Rumunjsku, a Nijemcima je jasno pokazivao svoje nezadovoljstvo. Oni su istodobno odbijali ulagati u poboljšanje obrambenog sustava i dopuštali su zarađivati Rusima koji su se uz pomoć toga novca naoružali. I očekivali kako će Europu od ruske prijetnje braniti Sjedinjene Država na svoj trošak, jer, eto, Nijemci su pacifisti koji ne žele služiti vojsku i izdvajati dovoljno na naoružanje.
Francuzi, s druge strane, ratuju u Sahari protiv islamističkih militanata, gdje ne trebaju imati jake postrojbe, ali rado bi, naravno, tamo vidjeli američku pomoć, na trošak Washingtona. Sve to zajedno posvađalo je Trumpa s glavnim članicama Unije.
Biden pokušava nešto drugo. Za njega najveće značenje u Europi imaju Nijemci. Biden ih pokušava ponovno promovirati kao glavnog regionalnog saveznika SAD-a koji treba preuzeti odlučujući dio odgovornosti u obrani Europe. Za tu iluziju žrtvuje dio interesa istočnog dijela NATO-a, računajući na to kako ona nema izbora i kako će svakako morati ostati u proameričkom taboru. Okretanje prema Nijemcima koji ozbiljno posluju s Rusima označavalo je neminovnost povlačenja sankcija protiv Moskve. Bilo je nemoguće održavati ih usmjerene samo protiv Rusije bez istodobnog sakncioniranja Nijemaca. A sankcije protiv njih bile su nemoguće u situaciji kada se Washington trudi popraviti relacije s Berlinom u kojemu vidi svojega glavnog regionalnog saveznika. Potencijal Poljske i Rumunjske, o Baltičkim zemljama da ne govorimo, daleko je manji od njemačkog i Nijemci su atraktivan saveznik. Naravno, ako pristanu na to.
Biden se također nada pogoršanju rusko-kineskih odnosa i šalje javne signale prema Moskvi, tražeći prostor suradnje na temama poput klimatskih pitanja, borbe protiv terorizma ili epidemije. Nisu toliko važne te teme same po sebi, koliko jasna poruka kako SAD žele surađivati s Moskvom. Kremlj to, naravno, jasno vidi i interpretira isključivo kao znak slabosti i ohrabrenje za daljnju ekspanziju na koju će SAD reagirati samo verbalno i privremeno. Dakle, takve geste Sjedinjenih Država (uz dodatak potpune kompromitacije zamjenika predsjednice Europske komisija Josepa Borella u Moskvi) za Rusiju predstavljaju samo ohrabrenje na nove agresije.
Nijemci će se pretvarati da prihvaćaju ulogu koju su im namijenile Sjedinjene Države, ali neće činiti ništa kako bi ispunili svoje dužnosti. Oni nisu mentalno spremni na konfrontaciju s Rusijom kada je u pitanju Srednja Europa i skloniji su podjeli interesa. Za Ruse je to ohrabrenje na novu ekspanziju što bi moglo za posljedicu imati nove sukobe. Narodi koji su između Rusa i Nijemaca i koji imaju iskustvo ruske vladavine neće se predati, branit će se, pa ako bude bilo potrebno i oružjem. Kapitulacija Baltičkih država 1939. i 1940. nije ih poštedjela stradanja, a Finska je spašena zahvaljujući otporu. Tu lekciju svi pamte.
Antiamerikanizam je trenutačno vrlo isplativ u Njemačkoj, zemlji koju čekaju izbori u rujnu, što je dodatni čimbenik. Nadalje, upravo su Nijemci ti koji su „gurali“ dogovor između Unije i Kine i to u trenutku dok je u SAD-u trajala kriza oko predsjedničkih izbora. Nade Washingtona, dakle, da će Njemačka i Unija pod njezinim vodstvom biti vjernim saveznikom u sukobu s Kinom potpuno su neutemeljene. Berlin neće ispuniti nade Washingtona niti u svezi obrane Europe pred Rusijom, niti u svezi suradnje s SAD-om protiv Kine. Samo je pitanje vremena kada će to postati očito.
Narod.hr: U Poljskoj se često čuje argument kako izgradnja Sjevernog toka jasno pokazuje da je proklamirana suradnja zemalja članicu EU samo fraza koja prestaje vrijediti kada se odlučuje o interesima najvećih država. Pretpostavljam da se slažete s time?
Przemysław Żurawski: Da. Slična situacija dogodila se kada je Rusija proglasila embargo na uvoz poljskih poljoprivrednih proizvoda jer je Varšava podržala narančastu revoluciju u Ukrajini. Europska komisija koja ima isključive kompetencije nad vanjskom trgovinom EU (zbog čega Poljska nije mogla sama proglasiti kontrasankcje protiv Rusije) godinu i pol je odlagala rješavanje toga problema. Na koncu je Poljska 2007. uložila veto na pregovore o novom Sporazumu o partnerstvu i suradnji između Unije i Rusije (PCA). Njemačka je tada predsjedavala Unijom i PCA je bio jedan od njezinih glavnih projekata. Tada su se ljutili na Poljsku kako je „Unija talac njezinih odnosa s Rusijom“, ali nisu mogli utvarati da vanjska trgovina i poljoprivredna politika nisu kompetencija Unije i na koncu je Angela Merkel morala prezentirati Vladimiru Putinu poljske zahtjeve.
Na jednak način Unija nije pokazala solidarnost s Estonijom i Latvijom u njihovim graničnim sporovima s Rusijom, po raspadu SSSR-a, kada je Moskva uzela dio njihova teritorija. EU je tada ustvrdila kako je dio njenih unutarnjih granica i granica Schengena pitanje odnosa između tih tih država i Rusije. Latvija je morala priznati Rusiji teritorij koji joj je oduzet, a Estonija i danas ima granični spor s Moskvom. Uniju to sve ne zanima. Moguće je navesti još čitav niz primjera, posebice kada su u pitanju odnosi s Rusijom.
Narod.hr: Vicepredsjednik ste Udruge Inicijativa Triju Mora sa sjedištem u Varšavi. Već ste spomenuli što otvaranje Sjevernog toka znači za tu Inicijativu. Kako ocjenjujete njezinu budućnost u cjelini?
Przemysław Żurawski: Pitanje budućnosti Inicijative jest prilično neizvjesno. S jedne strane, Zastupnički dom američkog Kongresa je u studenome prošle godine jednoglasno dao potporu Inicijativi. I republikanci i demokrati podržali su je kao konkurenciju kineskoj inicijativi 17+1 i apelirali na njezino proširenje na države Zapadnog Balkana, Moldaviju i Ukrajinu. To je zajedničko tržište s 170 milijuna ljudi, tržište potrošača američkog LNG-a. Osim ako američki plin s toga tržišta istisne onaj ruski koji će biti dijeljen iz njemačke mreže.
Američki interes tu je jasan, ali odluka o NS2 u suprotnosti je s njim. Dakle, očito je kako Washington može djelovati i u drugim smjerovima svojih interesa. Ako SAD ustvrde kako je igra s Njemačkom važnija nego koristi koje imaju iz Inicijative, morat ćemo stvoriti neki model koji će toj strukturi pomoći preživjeti sve dok Washington ne shvati promašenost trenutačnog političkog smjera. To je, po meni, neizbježno. Niti je Njemačka spremna za ulogu koju joj je Washington namijenio, niti će Rusija odbaciti Kinu da bi postala „mlađi brat SAD-a“. I SAD i istočni dio NATO bloka, među kojima su i države Inicijative, platit će cijenu te politike. Mi veću, Amerikanci manju. Ali, kada Washington uvidi svoju grešku i vrati se srednjoeuropskim prioritetima u odnosima s europskim NATO-om, opet ćemo moći razviti krila.
Trenutačno, zbog promjene politike Sjedinjenih Država, prolazimo kroz razdoblje određenog zastoja za koji ne znamo koliko će trajati. Treba proći kroz to razdoblje, raditi ono što možemo i ne dati se uništiti. A kada prođemo kroz njega, ponovno krenuti s razvojem kada situacija to bude dopuštala.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
