Paradoksalno, tijekom Francuske revolucije iz 1789.g. osim opće poznatih činjenica prvi put se pojavio izraz teror, kako bi se opisalo opće stanje straha koje je namjerno stvoreno u političke svrhe.
Petak, 13. studeni 2015. ostati će zapisan u francuskoj povijesti kao dan kada je zemlja doživjela najgori teroristički napad od Drugog svjetskog rata. Nešto iza 22 sata, u petak navečer kada su pariške ulice prepune ljudi, teroristi ISIL-a su napali. Cilj je bio jasan. Ubiti što više nevinih civila, iako su napadom nedaleko od nogometnog stadiona ‘Stade de France’, gdje se u tom trenutku nalazio francuski predsjednik, koji je hitno evakuiran, zapravo pokazali kako se radi o vrlo dobro koordiniranom i osmišljenom terorističkom napadu. Osam napadača, od kojih su se sedmoro raznijeli eksplozivom, a jedan ubijen izveli su istovremene napade na šest lokacija. Napadači su upali u koncertnu dvoranu Bataclan tijekom rasprodanog koncerta i samo ondje ubili više od 100 ljudi. Ostale su žrtve iz samoubilačke eksplozije izvedene pokraj restorana McDonaldsa blizu stadiona Stade de France i iz nekoliko oružanih napada na pariške restorane Le Carillon, Le Petit Cambodge (Mala Kambodža) i La Belle Equipe te na trgovački centar Les Halles u 10. i 11. četvrti. Izbor ciljeva pokazuje kako su željeli ubiti što više civila, a nitko od njih nije računao da će nakon ovog barbarskog čina preživjeti.
Iako se broj poginulih zbog masovnosti zločina i medijskog upravljanja ovom situacijom za sada procjenjuje na više od 150, izvjesno je kako će on rasti. Naime, više od 50 ljudi nalazi se u bolnicama u kritičnom stanju. Uobičajena je strategija da se, francuskoj javnosti i narodu koji se nalazi u šoku, postepeno otkriva razmjere ove tragedije, kako učinak terorističkog udara ne bio još pogubniji. Činjenica da su izazvani masovni šok i strah, kao i da su danas u Parizu otkazane sve javne priredbe, zatvorene škole, granice i uvedeno izvanredno stanje, te vojska poslana na ulice, dokazuje kako su teroristi ISIL-a ostvarili svoj primarni cilj.
Sada će se kao i uvijek postavljati pitanja da li je bilo moguće spriječiti ovakav napad? Objektivno, osam naoružanih i eksplozivom opasanih počinitelja jest relativno veliki broj terorista, a način na koji su izvršili zločin otkriva kako se radi o teroristima koji su za ovaj čin pomno pripremani izvan Francuske. Kada je u pitanju logistička potpora takvog napada, onda se može govoriti o propustima francuske tajne službe. Bilo je potrebno osigurati sredstva kojima je masakr počinjen, oružje i eksploziv, a u samoj organizaciji ovakvog napada sudjelovalo je višestruko više planera i pomagača. Međutim, poznato je kako se tisuće francuskih građana u Siriji borilo i bori na strani ISIL-a, što podrazumjeva uhodane kanale za prebacivanje ljudi iz i u Francusku. Toliki broj ljudi objektivno je vrlo teško nadzirati. Za očekivati je kako će francuske službe sigurnosti razotkriti mrežu pomagača i organizatora ovog zlodjela. Izlazak francuske vojske na ulice i zatvaranje granice neminovno nas vraća na odnos Hrvatske prema migrantskoj krizi i nadzoru granice, te terorističkim ugrozama.
Hrvatska bez straha
Hrvatska se prema nadzoru granice do sada pokazala kao krajnje “tolerantna”. Drugim riječima, osim što uopće nije nadzirala granice nekoliko mjeseci migrantske krize, svi se sjećamo izjave Ranka Ostojića koji je rekao je da se od migranata koje dolaze na teritoriju Hrvatske ne uzimaju otisci prstiju “jer ih to plaši”. Tako smo došli u situaciju da uopće nemamo kontrolu nad time tko prolazi našim teritorijem, niti ćemo to ikada moći potvrditi, jer otiske nemamo u bazi podataka, pa se u datom trenutku ne mogu usporediti, zbog identifikacije.
Uporno inzistiranje Vlade Zorana Milanovića na otvorenosti granica u svjetlu najnovijih događanja u Francuskoj, pokazuje zapanjujuću količinu bezbrižnosti. Dok je Mađarska već zatvorila granicu, to upravo čini i Slovenija, a pridružuje im se i Austrija, u Hrvatskoj kao da nisu svijesni stvarnosti. Na europskim granicama Schengenski režim praktično ne postoji, a kontrole i vojsku na granicu šalju i države poput Švedske. U tom kontekstu uporno zastupati stav kako su svi koji poduzimaju ove mjere u krivu, a jedino Vlada Zorana Milanovića u pravu, naprosto je nevjerojatno neshvaćanje situacije.
Situacija u svijetu je izuzetno složena. Na djelu je ponovna preraspodjela moći i utjecaja na kojima inzistiraju zemlje koje su u poslijednih 50 godina postale ekonomske sile, što ne prati odgovarajući politički utjecaj. Na scenu se ponovno vratila Rusija. Turska sa svojom geostrateškom politikom poznatom kao “Neoosmanizam”, računa na područje bivše države osobito spram BiH. Na pragu ulaska u NATO nalazi se Crna Gora, a Rusija to nastoji spriječiti. Talijanski irdentizam nikada nije prestao djelovati.Prelamanje svjetskih silnica niti na koji način se ne reflektira na sigurnosnu politiku Hrvatske.
Kada bi bilo drugačije vjerovatno ne bi bilo moguće da je Hrvatska uspostavila demilitariziranu zonu od Umaga pa do Karlovca. Na tom području izuzev simboličnih snaga u Delnicama i Slunju, Hrvatska nema niti jednog vojnika. Takvo što nije učinila niti jedna država EU. Opet Vlada Zorana Milanovića ima drugačiji pristup od svih ostalih. Ukidanjem obvezatnog vojnog roka, i praktičnom simboličnom pričuvom, te zrakoplovstvom I mornaricom u katastrofalnom stanju, Hrvatska se ponaša kao da se u njenom najbližem okružju ne događaju procesi koji će promjeniti sliku svijeta u 21. stoljeću. Pri tome akteri neće birati sredstva da bi postigli svoje ciljeve, a Hrvatska se prema svemu postavila u situaciju u kojoj se nalazi i spram migrantske krize.Ovisi o moći i dobroj volji drugih. Uvijek kada smo se u povijesti nalazili u takvoj situaciji narod i država završavala je tragično.
