Marko Ljubić: Alvarez III. i Plenković I.

Foto: narod.hr

Što god čovjek mislio o Plenkoviću, kako ga god doživljavao, neposrednim iskustvom ili samo javnom percepcijom još jednoga političara, mora se složiti da mu nije lako. Situacija koja mu se smjenjuje od početka mandata gotovo na dnevnoj vrpci je sve zaoštrenija, procesi se ubrzavaju, problemi iskaču iz paštete, a djeluje sve usamljenije. Izuzev ako netko ne misli da su Šeks i kompanija neka širina.

Međutim, državnikom se ne može postati bez snažne usamljenosti, pa je upravo ova situacija i velika prilika.

Plenković je obrazlažući Saboru famozni lex Agrokor istinski briljirao. Rijetko se moglo vidjeti tako savršeno osmišljen nastup, takva konciznost, takva konačno i retorička vještina i uvjerljivost izričaja kojoj je umjesto štreberaja s početka mandata dao život, takva jednostavnost i efikasnost objašnjenja i savršeno slanje poruke o onome što može, a pogotovo što se ne može reći. Sve je to Plenković demonstrirao na rijetko viđenoj razini u Saboru. Demonstrirao je novu kvalitetu čak i kad je djelovao ljutito, kad je reagirao na njemu neuobičajen način, jer je reagirao kao živ čovjek, kad se upuštao u polemike i svađe, a pogotovo kad je dragao Marasa kao kućnog ljubimca.

Ali, čemu?

Odnosno komu?

Iako je govorio Saboru, natjecao se s oporbom i prilično tragikomičnim ljevičarima, tragikomičnijim deset puta i od Pernara, njegovo obraćanje je bilo – hrvatskom narodu.
A za to treba puno sitnica, daleko više od briljantnoga nastupa.
Točno onako kako je tisuće sitnica sa svih strana Hrvatske i pogotovo iz svijeta zakotrljalo nekada grudicu, pa postala gadna lavina Agrokor, kako god se tako stvara rušilačka lavina, tako se samo suprotnim smjerom, gradi potencijal stvaralačkoga povjerenja.

Plenković je morao donositi zakon, jer je on država. Ali država ne može funkcionirati bez povjerenja, doduše može silom i na lažima dok se ne razbije vrč, pa ja zbog toga Plenković takvim nastupom zapravo tražio povjerenje – hrvatskoga naroda.
Iako je donosio zakon, u biti je tražio povjerenje u državu.
Svjestan je da je golemi rizik u prodaji svoje politike makar i briljantnim nastupom, biti okružen suradnicima kakve ima. Na primjer Martina Dalić, žena koja se odvalila pred desetinama novinara smijati histerično i prilično neartikulirano bez ikakvoga vidljivoga povoda, a pred katastrofom lavine Agrokora ili figurativno rečeno Alvareza III, jednostavno šalje jednu poruku, a Plenković pokušava poslati suprotnu.

Problem je što je Martina Dalić – posuđeni kredit Plenkoviću i on ga mora vraćati što god ona uradi.
On govori o odgovornosti države i povjerenju, a ona sjedi iza njega u stolici, njena slika podsjeća svakoga živoga Hrvata na razulareni smijeh, a taj smijeh na nenormalnost i – bešćutnost.

Plenković je zarad stvaranja ugodnoga radnoga i funkcionalnoga okruženja, koje je nužno svakome čovjeku na rukovodnoj poziciji a pogotovo na državnoj razini, preuzeo na sebe puno previše u odnosu na ono što ga je čekalo, te u odnosu na količinu povjerenja koju je nužno imati za upravljanje kriznim procesima. A u Hrvatskoj su baš svi procesi duboko krizni. Neki eskaliraju danas, neki će sutra, neki će za godinu dana, a svi traju izbijajući na površinu već godinama. Za sve te procese treba povjerenje, jer ljudi ne vjeruju državi samo zato što se zove država. Koliko god su ti procesi usamljeni, naizgled nebitni, nekada jedva vidljivi, utoliko ukoliko su sitniji na njima je moguće ili izgubiti povjerenje ili ga zadobiti. A i povjerenje i nepovjerenje se multiplicira.

Čitav niz postizbornih kadrovskih rješenja uzdrmali su povjerenje, a to mu danas u dramatičnoj situaciji – treba kao kruh.
Nimalo mu tu ne pomaže nadmoć, politička, govornička ili ukupno intelektualna nad političkim drvosječom Jovanovićem, niti mu tu pomaže intelektualna potkapacitiranost jednoga Marasa, otužnost političke poruke jednoga Glavaševića i nadmoć nad njima. Ljudi to vole, nije da ne vole bar na trenutak, ali žele više od toga.
Plenković je za vrijeme od kad je predsjednik Vlade imao nekoliko izuzetno dobrih političkih postupaka. Njegov posjet Bosni i Hercegovini, izjave o odnosima Hrvatske i Srbije u Sarajevu, zatim njegova izjava u Mostaru o odnosu Hrvatske prema Hrvatima u BiH, njegova oštra kritika Junkera i ideje četiriju brzina Europske unije, njegov gard o ploči HOS-a u Jasenovcu, zatim formiranje javno kontroverznog povjerenstva za suočavanje s prošlošću, su, od jako dobri, do dobri politički potezi.
Ali, nisu naišli na očekivanu satisfakciju.

Zašto?

Jer se ne usuđuje iskoračiti iz okvira koje simboliziraju notorne antife u medijima, koji zajedno s Pupovcem gotovo svakodnevno svojom prevelikom i ciljano podmuklom ljubavlju, oko Plenkovića stvaraju bedem izolacije, koji ga odvaja od jedinoga uporišta koje mu može pomoći za ulazak u državničke sfere i usmjeriti Hrvatsku u stabilnu zonu.
To je hrvatski narod.

Plenković je morao donijeti lex Agrokor, makar samo da bi glumio državu.
Tu nije bilo dvojbi. Međutim, ako je na taj način kupio vrijeme namjeravajući po naučenoj administrativno-političkoj formi ili već legendarnom mainstream političkom obrascu odgoditi prolom, zamagliti dramatičnost stvari, te stvari ostaviti neka teku svojim tokom, svaljujući u nekom vremenu odgovornost na drugoga, onda lex Agrokor neće umiti niti oprati ni potpuna kontrola nad medijima. Jer to je nemoguće umiti.

Ako taj zakon bude početak procesa složenoga preusmjeravanja kompletne Hrvatske, od gospodarstva do športa, od turizma do medija u pravcu konačnoga raskidanja nepodnošljivih veza sa socijalističkim mentalnim sklopom, iza koga se krije sve samo ne kvaliteta, onda je taj zakon dobra stvar. Ali na tisuću „sitnica“ oko sebe Plenković mora to početi odmah dokazivati.

Stanje povjerenja nacije je u ovome trenutku kao žedan čovjek u pustinji. Ne mora mu se dati s obzirom na hrvatsku stoljetnu naviku na čekanje i trpljenje, koja je postala egzistencijalni refleks velike većine ljudi, vode koliko mu realno treba, ali mora imati dovoljno kapljica da može dočekati druge kapljice, pa onda – vrelo u oazi. Bez tih kapljica ne ide.

A oaza se mora vidjeti.

Plenković zna koje su to kapljice.

Primjera radi, može hitno pokrenuti proceduru za donošenje nacionalne političke odluke o prestanku javnoga financiranja tipova i grupacija koje udaraju na ustavne temelje hrvatske državnosti.

I, za donošenje odluke o provjeri i zabrani financiranja stranih agentura u Hrvatskoj iz stranih izvora.

Mislite nema veze s Agrokorom?

Itekako ima.

Bez goleme popratne scene tisuća takvih tipova i sitnica, aktivnosti, inicijativa, Agrokor nikada ne bi ni nastao, niti postao ovo što jest.

Plenkoviću nije, kako politički priglupi sastav današnjeg SDP nastoji reći, problem ministar financija Zdravko Marić, jer iako je čovjek radio u Agrokoru, njegova odgovornost i dometi u toj kompaniji, pogotovo u samoj platformi stvaranja Agrokora bili su – operativni i na razini kupljene struke. Nešto kao danas Alvarez III.

Agrokor deset puta više simboliziraju ljudi u sjeni, koje javno personalizira Šeks, a to je skupina ostarjelih mogula od Gregorića do nešto živahnijega Škegre, „olimpijca“ Mateše , koji su zapravo upravljali procesima neokomunizacije stečenih pozicija, zavaravanjem nove hrvatske države fintom o nacionalnim interesima i – tržištu.

Nikada ti ljudi ništa nisu ni stvorili ni postigli na tržištu, a bogati su kao krezovi. Zbog nelegitimnih, često i nelegalnih veza s državama, koje god to bile. Njima je svejedno. A u tim vezama u kojima su na sve moguće načine nastojali zagospodariti kadrovskim potencijalima i dijeleći komadiće s osvojenih gruntova gomili gladnika iz drugih, trećih i četvrtih redova političke scene, preuzimali su zapravo na kokošarski način gotovo kompletne kadrovske strukture stranaka i pogotovo tzv. duboke države i administracije.
Plenkoviću ni stotinu lex Agrokora neće pomoći, niti će ih moći iskoristiti ako taj akt, tu političku odluku ne bude slijedilo desetine sličnih odluka, ali na miru, bez naknadnog intervencionizma, te ako cijeli paket državnih politika ne bude pratila jedna jedina nit – afirmacija znanja, konkurencije i izvornosti. A da bi to mogao, nedostaje mu integriranih znanstvenih institucija, s vrhunskim kadrom i potencijalom, a to je zapravo deset puta strateški opasniji Agrokor od – Agrokora.

Ta golema praznina na koju se državni poredak može osloniti u procesima kreiranja politika i donošenja odluka.

Zbog toga je teret obrane nacionalnih interesa pao na dobroga vojaka Bulja, što ponekada usprkos nužnom poštovanju prema toj dobričini, izgleda groteskno.
Od prešućenih sitnica je nastao Agrokor.

Svaka grudica se za dvadeset i pet godina valjanja padinama nužno pretvori u zastrašujuću lavinu.

A danas u Hrvatskoj ima toliko takvih prijetećih lavina da je to najbolje ne spominjati, pri čemu je najopasnije to što zapravo jedna drugu na perverzan čak način potpomažu.

Jer Agrokor čuči na sveučilištu, u znanstvenoj politici, navodnim centrima izvrsnosti, u školstvu, u kulturi, na sve strane.

I, sve to znaju svi relevantni strani centri interesa i utjecaja.

Tako su i ulagali u Agrokor.

Jer njihove države imaju institucije koje se bave strateškim analizama, imaju relevantne i godinama izgrađivane institute, imaju kadar stasao u tim institutima i znaju ga koristiti u kritičnim nacionalnim pitanjima.

Sve to Hrvatska nema.

Jer žestoki sukob iznimno prljavih zapadnih financijskih oligarhija koje su prepoznale od prvoga dana procese u Hrvatskoj, pa pumpale monstrume golemim novcima i kreditima za lihvarske kamate, sa strateški vođenim ruskim financijskim oligarhijama u ovome trenutku ostavljaju vrlo malo manevarskoga prostora Plenkoviću.

Plenkoviću je problem čak i veći od suženosti toga prostora to što nema snažnu kritičnu masu povjerenja, pa je relevantno živa sumnja – želi li on uopće veći manevarski prostor.

Jer, briljantna politička ekspertiza, nastup koji je demonstrirao u Saboru daju naslutiti da taj čovjek ima potencijala, vrlo velikoga potencijala, ali veliko je pitanje može li Plenković danas postati nešto što do sada nismo mogli nikako nesumnjivo potvrditi, a što Hrvatskoj treba.

Ja nisam siguran, iako bih, naravno volio da tako bude.

Jer, da se ne zavaravamo, četrdeset i pet milijardi Agrokorovoga duga Hrvatska je već platila, a vrlo je vjerojatno – platit će ponovo. Nema u to sumnje. Ovako ili onako.
Ako već mora platiti, nikako rješenje za to nije ni slom, zbog čega je zakon i postupak Plenkovićeve vlade dobar i odgovoran, ali nije ni nastavljanje s podupiranjem i tolerancijom tisuća stvarnih uzroka i razloga koji generiraju Agrokore.

Jer tada će ovaj zakon biti prijevara.

Ako Plenković nastavi plaćati opskurni antihrvatski pokret u svim sferama društva, onda je to sigurna poruka da mu je potrebna iluzija, ili medijski iluzionist za stvaranje virtualnoga mainstreama, kakav nikada neće biti dovoljno dobar ili čvrst da neće puknuti na prvome izazovu. Jer, Hrvatska je tradicionalna zemlja, a kad je to puklo u Americi, ovdje nema šanse ni zaživjeti ozbiljno i čvrsto.

Tada bi i sjajna demonstracija u Saboru ostala samo – kazališna rola. A bilo bi šteta.

Izvor: narod.hr