Od 12. lipnja do 15. lipnja 2014. u Trogiru se održava 5. Svjetsko prvenstvo ‘‘Battle of the Nations – Bitka naroda“. Ovaj međunarodni kulturno-sportski spektakl u kojem sudjeluje preko 25 reprezentacija diljem svijeta ove se godine prvi put organizira u Hrvatskoj. Koliko ova i druge manifestacije znače za promidžbu hrvatskog turizma razgovaramo s jednim organizatora dogradonačelnikom Trogira g. Radovanom Sladom-Šilovićem (HDS).
Grad Trogir se sve više profilira u nezaobilaznu kulturno-turističku destinaciju na Jadranu s bogatom ponudom koju krase srednjovjekovni festivali, brojni koncerti i sajmovi. Koliko srednjovjekovni spektakli poput ”Bitke naroda” doprinose brendiranju grada Trogira na svjetskoj turističkoj karti?
– Uvažavajući nekadašnju dinamičku srednjevjekovnu strukturu i snagu Trogira i današnji arhitekturni očuvani izričaj jezgre koji još stoji u duhovnim ali i opipljivim inventarima naše baštine, svakako da nekoliko srednjevjekovnih prezentacija naše baštine, uključivši i „Bitke naroda“, idu za ciljem nekakvoga brendiranja Trogira na svjetskoj karti, koja uz sunce i more, pruža autentični ugođaj nekadašnjeg. To srednjovjekovno razdoblje snažnog Trogira otvara mjesto autentici. Ništa ne treba izmišljati niti patvoriti, samo iz statike pokrenuti u dinamiku nekadašnjeg, kroz manifestacije kojima u Trogiru težimo i ustrajemo da postanu tradicija i kontinuitet ponude i ugođaja nekadašnje dominacije, autentičnosti i izvornosti.
Neposredno prije spektakla ”Bitka naroda” u Trogiru se krajem svibnja održao festival ”Vridne ruke obale, zagore i škoja’. Dalmacija se relativno kasno sjetila brendirati svoje autohtone proizvode i tu dosta zaostaje za Istrom. Javna ustanova za koordinaciju i razvoj Splitsko-dalmatinske županije RERA tek je prošle godine predstavila projekt ‘Oznaka izvrsnosti – Pravo dalmatinsko’ kako bi brendirala dalmatinske proizvode i usluge. Što je po vama potrebno učiniti da Dalmacija na europskom tržištu bude prepoznata kao ”hrvatska Provansa”?
– Točno, manifestacije koje ste naveli, samo djelomično prezentiraju i zanate i proizvode i gastro autohtonost. U slijedećem razdoblju nastojati ćemo prići selekciji, profiliranju i potpori koju već danas donekle imamo. Zalažem se osim autentičnosti gastro ponude gdje se osjeća težnja ugostitelja u tom pravcu, proraditi na aktiviranju zanata u izradi replika starog trogirskog nakita i nakita naše zagore. Na taj način se radi prirodna selekcija i ostavljanje u drugi plan onoga što se može kupiti „ na kile“. Postoje univerzalni odgovori zašto je RERA tako kasno krenula, ali bi tada ušli u, nažalost politička pitanja, za koja ću samo konstatirati koliko sam iznenađen utjecajem politike i na lokalnoj razini. Ostaje samo nada, u tom pogledu, u hrabre političke osobnosti koje će se radije odreći fotelja nego izdati vlastitu savjest radi viših općih interesa. I samostalne razne liste su varka jer zagovaraju još uže interesne skupine. Ali da se vratim temi. Nikad nije kasno, iako možemo žaliti za izgubljenim vremenom. Za benchmarking je danas važno imati nekog uspješnog ispred sebe, pa makar to bili i mali pomaci Istre, pa na istom smo tlu! Model južnohrvatske Provanse bio bi deplasirani model brendiranja koji nije u mogućnosti preslikati. Mi imamo svoju unikatnost i jedinstvenost. Dakle nužna je egzaktna konceptualizacija uvažavajući jedinstvenost povijesno-kulturnog dominirajućeg nasljeđa. Tu smo svakako u prednosti pred marketinški dobro isforsiranom Provansom.
Osim što mnoge domaće proizvode još nismo uspjeli na adekvatan način brendirati, obrtnici, te mali i srednji poduzetnici neprekidno upozoravaju da se sve teže nose s najvećim domaćim gospodarskim problemima poput goleme nelikvidnosti, visokih poreza, spore birokracije kao i sve oskudnijeg i skupljeg financiranja, a koji se prelamaju upravo na njihovim leđima jer ih zbog iscrpljenih zaliha više ne mogu amortizirati. Kako gradovi, županija i država mogu pomoći da se takvo stanje popravi i da naše malo i srednje poduzetništvo bude konkurentno na tržištu?
– Nismo bili dovoljno koncentrirani na izazove koje nam je ponudila zemlja u kojoj živimo. Nije moguće biti uspješan „ na dva radna mjesta“. Promašene investicije one svjesne i one nestručne su dugoročno nenadoknadive. Ono što možemo brzo uz punu poslovnu angažiranost, jest povratak poljoprivredi u više razina i uništenom selu. Od ekstenzivne poljoprivrede radi postizanja što bolje tržišne cijene, radi konkurentnosti, pa do ekološke, zdravo proizvedene hrane na zdravom supstratu. Integracija s turističkim kompleksom je neminovna. Nikako dopustiti da se prepustimo turističkoj monokulturi koja je opasna i dominantno uslužna. Tako bi ostali bez proizvodne kreacije, profiliranja u distribuciji znanja i opuštanju bez dodatnih edukacija, ako nas preuzme dominacija uslužnosti. Županije i gradovi u afirmativnoj proizvodnji će inercijom kratkoročno pronaći modele poticaja i financiranja što će biti dovoljno da se uspostave tržišni odnosi. Jasno da su uvjet projekti koji imaju dugoročno osmišljeno ekonomsko uporište. Izvoz bi bio u tim uvjetima druga faza, prostor prvenstveno treba osvojiti na domaćem tržištu. U suprotnom hrvatske komparativne prednosti ostati će zaležane kao mrtvi kapital i teren za tihu ekonomsku okupaciju, nekom drugom.
