Pregovarači Daytonskog sporazuma iz Europe i SAD-a sudjelovali su ovaj tjedan na konferenciji u organizaciji MVEP-a i HAZU-a “Nasljeđe mira – 25 godina Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma” u povodu obljetnice njegova potpisivanja i prisjetili se ključnih događaja kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini.
Rat u BiH okončan je Daytonskim sporazumom koji je službeno potpisan u Parizu 14. prosinca 1995.
Sjedinjene Države u siječnju 1994. uključile su se u mirovni proces, a u ožujku iste godine potpisan je Washingtonski sporazum koji je bio temelj za kraj sukoba Hrvata i Bošnjaka. Daytonskim sporazumom bi trebala biti zagarantirana ravnopravnost naroda, a potpuna ravnopravnost naroda nije se ni 25 godina poslije dogodila.
Daytonski mirovni sporazum danas postoji samo na papiru. Njegove izmjene išle su samo na štetu Hrvata, čime je omogućeno da im, primjerice, člana BiH Predsjedništva biraju drugi narodi. U nedjelju, 20. prosinca, u Mostaru se održavaju prvi lokalni izbori nakon 12 godina! BiH je danas zapravo disfunkcionalna država.
> Odvjetnik Mišetić: ‘Hrvatska nije počinila agresiju na BiH, uspostava Herceg-Bosne nije UZP‘
> Dr. sc. Polović: ‘Nedopustivo je da Hrvati u BiH nemaju svoju javnu televiziju’
> Prognani Hrvati o Daytonskom sporazumu, 25 godina nakon njegova potpisivanja
> Opća ofenziva na Hrvate Bosne i Hercegovine: Postoji li hrvatski odgovor?
Prognanim Hrvatima i dalje se otežava povratak na njihova ognjišta. Što je još žalosnije, vodeća hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Daytonskoga sporazuma do danas nikada nije stvorila strategiju povratka prognanih Hrvata niti se istinski zauzimala za povratak.
“Gospodari rata, čija su nedjela i ciljevi velikim dijelom legalizirani Daytonskim sporazumom, nastavili su činiti sve da oružjem i silom osvojeni prostori, u kojima je napravljeno brutalno etničko čišćenje, ostanu takvi i da se prognanima i izbjeglima na sve načine spriječi povratak” – upozorila je nedavno Udruga prognanih Hrvata Banje Luke i banjolučkog područja.
BiH – država s tri konstitutivna naroda
Nakon II. svjetskog rata BiH je uspostavljena kao jedna od jugoslavenskih republika, uglavnom u okvirima granica iz razdoblja 1878.–1918.
Jugoslavensko komunističko vodstvo, koje je u poslijeratnom razdoblju povremeno provodilo grube represije te zabranilo nacionalne i, djelomice, vjerske ustanove, priznalo je u polovici 1960-ih bošnjačku naciju (prvotno pod muslimanskim imenom) pa je BiH definirana kao država triju konstitutivnih naroda.
U polovici 1980-ih započinje srpska kampanja protiv vodećih bosanskih političara i gospodarstvenika.
Slom komunizma u Jugoslaviji omogućio je 1990. pojavu višestranačja: Bošnjaci su 26. svibnja osnovali Stranku demokratske akcije (SDA), Srbi 12. srpnja Srpsku demokratsku stranku (SDS), a Hrvati 18. kolovoza Hrvatsku demokratsku zajednicu BiH (HDZ BiH). Na izborima održanima 18. studenoga i 2. prosinca 1990. te su stranke osvojile najveći broj mjesta u Skupštini (SDA 87, SDS 71, HDZ 45 od ukupno 240). Kandidati nacionalnih stranaka izabrani su i na svih sedam mjesta u Predsjedništvu, kojemu je predsjednikom postao Alija Izetbegović.
U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH.
Odmah nakon izbora, Srbi osnivaju po općinama nelegalna »nacionalna vijeća«, koja u proljeće 1991. prerastaju u »zajednice općina«, a ove pak od rujna do studenoga u pet »srpskih autonomnih oblasti«. U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku, navodi enciklopedija.hr.
> Povjesničar Hrvoje Mandić: ‘Posljedica sukoba u Srednjoj Bosni je etničko čišćenje Hrvata’
Memorandum o suverenitetu BiH (12. listopada 1991.) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9. siječnja 1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska).
U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodno priznanje. Na poticaj Europske zajednice (EZ) raspisan je referendum o neovisnosti.
Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7. travnja 1992. BiH, koja je 22. svibnja 1992. postala članicom UN-a.
Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2.–6. listopada 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992.
Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992: srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), a u njegovim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar).
Pretežito bošnjačka Armija BiH djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu.
Rat u Mostaru započeo je 3. travnja 1992. napadom velikosrpskog agresora. Od 7. svibnja pa do trenutka kada je započela operacija Lipanjske zore, srpsko-crnogorski agresor je počinio urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom agresora. Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.
Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom.
Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog dvojbenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice.
> Tko je prije 27 godina srušio Stari most u Mostaru?
Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg Bosne (3. srpnja 1992). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva. U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Do, Armija BiH u Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18. III. 1994): obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom. U Mostaru je uvedena privremena uprava EU. U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a.
Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuređenja BiH.
Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli “zaštićene zone UN-a” Srebrenicu i Žepu.
Nakon tragedije u Srebrenici, 22. srpnja 1995. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su Splitsku deklaraciju koja je omogućila da hrvatske oružane snage pomognu bošnjačkoj strani u zajedničkoj borbi protiv “agresije Slobodana Miloševića” i protiv oružanih formacija Republike Srpske. Temeljem tog sporazuma hrvatske snage u srpnju 1995. su oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije »Oluje« u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne).
Srbi su pokrenuli i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavio HV operacijom »Olujom«. Zajednički hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa. Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1.–21. studenoga 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju. Tzv. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. prosinca 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%).
Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100 000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2 700 000 stanovnika bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja.
Europski sud za ljudska prava presudio: BiH je odgovorna zbog neprovođenja izbora u Mostaru
Hrvati su ravnopravnost s druga dva naroda u BiH izgubili nametanjem ustavnih rješenja, za što su odgovorni međunarodni povjerenici, pa im brojniji Bošnjaci biraju člana državnog Predsjedništva ili Doma naroda federalnog parlamenta.
Europski sud za ljudska prava (ECHR) presudio je 2019. kako država Bosna i Hercegovina krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima zbog činjenice da se njeni političari već više gotovo puno desetljeće ne mogu dogovoriti o izbornim pravilima koja bi vrijedila za grad Mostar.
> Branitelji HVO-a pozivaju na izbore u Mostaru 20.12.: ‘Onemogućite izborne prijevare’
Dogovor o izborima u Mostaru mogao bi biti smjerokaz za rješavanje sporova u cijeloj zemlji.
Tako će se lokalni izbori u Mostaru, prvi nakon 12 godina, održati 20. prosinca 2020. Izbori za gradsko vijeće Mostara održat će se po novim pravilima i sukladno izmjenama izbornog zakona.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
