Promjena teritorijalnog ustroja koja se želi provesti izmjenama Zakona o sustavu državne uprave ne potiče razvoj srednje velikih gradova, sprječava razvoj Hrvatske u prostoru i time koči rješavanje nezaposlenosti, smatra demograf Anđelko Akrap.
“Nizozemska i Njemačka su kroz razvoj srednje velikih gradova stvorile infrastrukturnu mrežu koja omogućuje zapošljavanje te sprječava koncentraciju radne snage u velikim gradovima ili odlazak na rad u inozemstvo” naglasio je Akrap na kolokviju „Za hrvatsku budućnost“, održanom u Sisku.
Smatra i da je podatak kako je tijekom proteklih desetljeća 85 posto stanovnika koji su odlazili na rad u inozemstvo bilo sa sela – potvrda važnosti teritorijalnog ustroja Hrvatske i razvoja manjih sredina, upravo suprotno onome što aktualna Vlada u ovom trenutku predlaže.
Kad se govori o zadržavanju mladih u Hrvatskoj, ključne su poticajne državne mjere. Države s dugoročnim razvojnim politikama, poput skandinavskih zemalja ili Francuske sudjeluju u rješavanju stambenog pitanja mladih obitelji. U tome su se pokazali uspješni i neki hrvatski gradovi, poput Blata na Korčuli, Dugopolja, Vele Luke ili Sinja te Split i Zagreb ulažući u financijske poticaje za mlade obitelji i osiguravanje stambenog prostora za mlade, te jaslica i vrtića.
“Hrvatska, nažalost, ne slijedi demografske trendove u Europi, već za njima zaostaje”, naglasio je prof. Akrap.
“Uspješna je ona država koja omogućuje da oni koji žele imati djecu, to i mogu. Danas je u Hrvatskoj, u prosjeku, razlika između broja željene djece i djece koju ljudi imaju – jedno dijete. Tako bi par koji ima dvoje djece, uz osiguravanje određenih preduvjeta od strane države, imao troje djece, a par koji danas ima troje djece, imao bi četvero”, istaknuo je.
Istraživanje Katedre za demografiju pokazalo je da sljedeće državne mjere potiču da parovi koji to žele, i imaju djecu: smanjenje troškova podizanja djece (dječja hrana, odjeća i dr.), povećanje kapaciteta jaslica i vrtića, pozitivna diskriminacija u zapošljavanju žena – mogućnost da rade pola radnog vremena, da imaju fleksibilno radno vrijeme, sprečavanje atipičnog radnog vremena – rad subotom i nedjeljom, rješavanje stambenog pitanja mladih obitelji itd.
“Za razvojnu i pronatalitetnu politiku potrebne su dugoročne mjere koje predstavljaju suglasje svih ključnih političkih, znanstvenih, društvenih i vjerskih institucija. Takve zacrtane politike imaju sve razvijene europske zemlje”, naglasio je prof. Akrap s Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
