Zbog mjera protiv koronavirusa ovogodišnja komemoracija žrtvama Bleiburga i križnih putova, neće se moći održati kod Bleiburga, tj. bit će održana u manjem obujmu. No, komemoracija će ove godine biti održana i u drugim mjestima.
O tome razgovaramo s predsjednikom Hrvatskog žrtvoslovnog društva, g. Antom Beljom.
Narod.hr: Na koji će se način održati ovogodišnja komemoracija za žrtve Bleiburga?
Ante Beljo: U organizaciji komemoracije u Bleiburgu svake je godine bio Hrvatski sabor, Počasni blajburški vod i inozemna pastva, Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine. Ove godine, pošto se ne može ići u Bleiburg, 16. svibnja, u subotu, bit će molitva na Bleiburgu koju će održati lokalni župnik, zatim će biti molitva, polaganje vijenaca i paljenje svijeća na Mirogoju u Zagrebu i u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, kardinal Puljić će služiti misu te će biti održana komemoracija u skladu s propisima vezanim uz koronavirus.
Hrvatsko žrtvoslovno društvo u zadnjih 5-6 godina imalo je godišnje hodočašće na jedno 20 mjesta gdje su ljudi stradali poslije Bleiburga, na križnim putevima. Na Bleiburgu bi bilo svake godine preko stotinu autobusa ljudi iz tih mjesta. Ove godine, pošto ne idu na Bleiburg, mi sugeriramo da u tim mjestima ljudi odaju počast svojim žrtvama. Takvih mjesta ima preko stotinu u Hrvatskoj, a samo u Zagrebu oko 80 masovnih grobnica. Tako da ih pozivamo da polože vijence tamo i da tu svoju dužnost obave umjesto putovanja u Bleiburg, svatko u svome mjestu. U tim mjestima podignuto je preko stotinu spomenika s imenima i prezimenima ubijenih. To će biti organizirano i u Hrvatskoj, i u Sloveniji i u Bosni i Hercegovini, a uglavnom će ih organizirati lokalne zajednice u tim državama.
Narod.hr: Ova obljetnica će biti također u znaku Rezolucije Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe kojom se osuđuje komunistički režim te se on izjednačava s nacističkim, koja je donesena u rujnu prošle godine….
Ante Beljo: Točno. Europska zajednica je još od 1996. godine, kad je izašla Rezolucija Vijeća Europe, donijela nekoliko rezolucija o izjednačavanju totalitarizama 20. stoljeća, a to su fašizam, nacizam i komunizam. Svaki od tih totalitarizama je u europskim zemljama u kojima je bio na vlasti, napravio velika zla. Zapadnoeuropske zemlje borile su se protiv fašizma i nacizma, a kasnije su uvele demokratski sustav i to je bio put koji se trebao dogoditi i u istočnoeuropskim zemljama. No, one su umjesto toga potpale pod diktatorski totalitarni komunistički sustav koji po zlu nije bio ništa blaži od fašizma i nacizma. Pošto je Hrvatska prošla kroz sva tri ta totalitarna sustava, mi smo, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, kao i druge organizacije koje se bave hrvatskim žrtvama, te rezolucije pozdravili. Pozdravili smo i Rezoluciju Hrvatskog sabora, koja je također objavljena prije nego što je Hrvatska postala članicom Europske unije. To je, zapravo, bio uvjet da postane članicom. No, usprkos tome što je Hrvatska donijela tu Rezoluciju, ona je, zajedno s ostalim rezolucijama EU, bila prešućivana, njih se u javnosti zaobilazilo. Tako je i ova posljednja rezolucija od 19. rujna prošle godine, koja je prvenstveno među totalitarizmima naglašavala komunizam, a naši zastupnici u EP digli su ruku za nju (i SDP-ovi i HDZ-ovi i svi drugi) bila prešućivana. Hrvatska televizija i Hrvatski radio, iako imaju svoje filijale u Bruxellesu i objavljuju o tamošnjim događanjima koja se tiču Hrvatske, toj Rezoluciji nisu posvetili pozornost. Hrvatska je kao članica EU dužna te rezolucije naglasiti narodu i prenijeti ljudima njihov sadržaj, a također se traži od nevladinih organizacija da pošalju izvješće što su njihove vlade napravile vezano uz te rezolucije. Od prve rezolucije EP koja je donesena 2009., prošlo je već više od 10 godina i od nas je traženo da iznesemo što je naša vlast napravila po pitanju zaključaka Rezolucije. No, najblaže rečeno, nije se napravilo mnogo. Svakako ćemo nastojati raditi izvješća na godišnjoj osnovi tako da se zna za što se dižu ruke u EP, a što se radi na domaćem terenu.
Narod.hr: Zašto je ta rezolucija u javnosti bila tako malo spominjana, gotovo prešućena?
Ante Beljo: To treba pitati one koji su na vlasti. I treba pitati, prije svega, Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio kojima je bila dužnost prenijeti informacije o tome. Sve razine vlasti u Hrvatskoj trebale su te rezolucije oglasiti. Mi smo objavili internetsku stranicu gdje rezolucija postoji na hrvatskom jeziku, da ona bude dostupna i da svatko može vidjeti o čemu se radi, a također i kakvi su politički predstavnici koji u EP dižu ruku za to, a na domaćem terenu rade nešto sasvim suprotno.
Narod.hr: Mnoge osobe u javnom životu još uvijek ne žele prihvatiti istinu o Bleiburgu te veličaju komunistički režim. To smo posebno mogli vidjeti povodom nedavne obljetnice smrti komunističkog diktatora Josipa Broza Tita. Kako tumačite činjenicu da i danas, kada su poznati toliki zločini kojeg je počinio Titov režim, pojedinci i dalje uzdižu taj režim?
Ante Beljo: Teško je reći zašto. Određene skupine su u tom totalitarnom diktatorskom sustavu, iako je on bio nehuman, dobro živjele. I oni čuvaju svoje pozicije i privilegije zahvaljujujći tom bivšem sustavu, iako je to nepravedno prema većinskom dijelu naroda koji je od toga sustava doživio sve najlošije što se može zamisliti.
Kad je u pitanju Bleiburg, ja sam živio u Kanadi 23 godine i određena saznanja o tome sam dobio tek kad sam išao u Austriju 1967. Vjerovao sam da će ljudi, kada saznaju pravu istinu, svoje mišljenje o bivšem sustavu, koje su imali na osnovu informacija koje su do tada dobivali i koje su bile sasvim suprotne od realnosti, da će svoja stajališta uskladiti prema toj istini. Međutim, oni sada govore da se ne bi smjela provoditi „revizija povijesti“ – pa kakva revizija povijesti kada u toj povijesti nema zapravo ništa od povijesti koja je zasnovana na činjenicama, nego se radi o čistoj komunističkoj propagandi. Očekivalo bi se da će ti ljudi dati prioritet istini koju su spoznali, a ne braniti ono što je zapravo neobranjivo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
