Finale hrvatskih predsjedničkih izbora pokazalo je posvemašnju nesposobnost dviju glavnih stranaka. Zar SDP nema nijednog boljeg kandidata od uvijek zlovoljnog bivšeg premijera, čiji je mandat zapamćen po velikom ničemu i na kojemu je jedina promjena od silaska s vlasti uočljiva i uznapredovala podbuhlost?, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Uspon političara bez svojstava moguć je samo u mlačnoj i amorfnoj okolini, u ozračju hrvatskih stranaka koje pogoduju anemičnosti, beskarakternosti i neproduktivnosti. Milanovićevo geslo „Predsjednik s karakterom“ ovdje ne koristi, ako „karakter“ shvatimo u staroj hrvatskoj zamjeni za tu riječ: „značaj“. Karakter ne određuje naša moć da druge iritiramo, nego koliko smo za druge značajni, a značajni smo samo toliko koliko za druge radimo. Budući da ni Milanović ni Grabar-Kitarović nikad u životu nisu ništa radili, pa ni napravili, svu će nadu u zadnjem tjednu izbora položiti u svoju sposobnost govora, da riječima uvjere glasače.
No mi znamo sve o njima, znamo što su i kako govorili, i znamo kakve sve strahote znaju izreći – od montipajtonovskog Milanovićeva tješenja poplavljenih u Gunji do predsjedničine neukusne izjave da su poginuli u ratu sretni što su život izgubili za ovakvu državu. I predsjednički kandidat i predsjednička kandidatkinja imaju marketinške stručnjake koji im mogu napisati najbolje govore, slogane i replike, a imaju i PR savjetnike koji će im zacijelo reći da govore što manje jer je tako veća vjerojatnost da ne bubnu neki kretenizam – ali sve to ne može donijeti ništa nova. Takva dva stara i olinjala predsjednička kandidata izdanci su starih i olinjalih stranaka, sasvim prikladnih za staro i olinjalo društvo kakvo je hrvatsko.
Prosječna dob je u Hrvatskoj 43,5 godina, što znači da smo jedna od najstarijih nacija u Europi. Stariji od 65 godina ovdje je svaki peti stanovnik, a mladih je i djece sve manje. Nakon što su prošla mnoga desetljeća u kojima nismo htjeli rađati djecu – u ime napretka i individualiteta – sada su došle olovne godine kada mladi bježe iz zemlje u ime opstanka i standarda.
Mladost žrtvujemo starosti i šaljemo je u Irsku i Njemačku, a ovdje se tučemo da bismo dali glas senilcima. Novo vino uporno ulijevamo u mješine starih stranaka, samo da bismo bespomoćno gledali kako iz njih, kroz stotinu rupa, curi na pod. Cijeli svijet postaje star – stariji od 65 godina 2050. činit će 17% svjetske populacije – a mi smo mu avangarda. Lijevi kandidat, kojemu je lijeva jedino noga na koju svaki dan ustane, i kandidatkinja konzervativnih glasača, koja vjeruje u internetske oglase da možete od kuće zaraditi 8000 eura – između njih je svaki izbor nemoguć, a zapravo i nepotreban. Treba naći nove mješine za novo vino.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
