Davor Štefanek – smije li danas javna osoba u Srbiji priznati da je Hrvat?

Blic, Objektivno, Novosti, Telegraf i cjelokupna medijska scena digla se na noge!

Bezobrazni i bezobzirni hrvatski mediji objavili su da je osvajač prve medalje za Srbiju na OI 2016., Davor Štefanek, podrijetlom Hrvat rođen u Subotici. Zamisli krimena i užasa. Hrvat osvojio prvu i do sada jedinu medalju za Srbiju!

Neće proći, viču iz Srbije, a tome se pridružio i manji dio hrvatskih (lijevih) medija.

Vrhunski sportaš Štefanek ekspresno se odmah na facebooku ogradio i izjavio da je njegova zemlja Srbija, no ipak nije negirao svoje hrvatsko podrijetlo po ocu (majka je Mađarica).

Čestitke Davoru, ali nakon ovog i još niza slučajeva u susjednoj državi pitamo se ono što je zapravo najvažnije: smije li medijski poznata i javna osoba u Srbiji izjaviti da je Hrvat ili bar da je hrvatskog podrijetla?

Kako zapravo žive naši Hrvati u susjednoj Srbiji i to ne u 1945., 1991., nego u 2016. godini?

Strah, sram, nelagoda, skrivanje?

Kada tome dodamo niz napada i premlaćivanja Hrvata posljednjih mjeseci, od kojih posebno odjekuju napadi na svećenike, situacija se čini teškom. U veljači ove godine teško je pretučen franjevac iz Bača fra Josip Špehar, pa nekoliko mjeseci prije toga u Novom Slankamenu svećenik Berislav Petrović, te gotovo istovremeno provaljeno je u crkvene prostorije u Maradiku u Srijemu.

> Vojvodina: Razbojništvo u Baču, pretučen opat franjevačkog samostana

Nepodnošljiva dreka i halabuka koju su podigli srbijanski mediji zbog benignih izjava o Štefanekovom hrvatskom podrijetlu potvrđuje da je situacija – loša. Još ako si anonimus, sakriven i nepoznat Hrvat možeš koliko toliko „sakriti se“, ali ako si javna i medijski eksponirana osoba stanje je – šuti i „ne talasaj“.

Srbija nikada nije bila poznata po toleranciji i nacionalnoj snošljivosti. Sve ono što su lukavom i pokvarenom komunističkom promidžbom pokušavali pripisati Hrvatima zapravo se ticalo njih samih: nesnošljivost, netolerancija, progon drugih i drugačijih, pritisci, nacionalna mržnja, želje za etnički čistim teritorijem Velike Srbije, nasilje, progoni, ubijanja – sve je to dio jedinstvene i kontinuirane političke scene Srbije u posljednjih više od 100 godina.

Sram i šutnja poznatih Hrvata u Srbiji

Tako je opće poznato da jedan od najboljih sportaša Srbije svih vremena i srpska sportska ikona vaterpolist Hrvat Franjo Udovičić zbog problema i čestih napada morao promijeniti ime u Vanja, dok se npr. pjevač Zvonko Bogdan godinama upire dokazivati da nije Hrvat nego Bunjevac.

Brojni drugi poznati Hrvati gotovo da ne postoje kao Hrvati na javnoj sceni: glumci Neda Arnerić, Aljoša Vučković, Vesna Čipčić, Slavko Štimac, sportaši kao Antonio Rukavina, Davor Štefanek ili bivši vratar Ivica Kralj, te brojni drugi odvjetnici, arhitekti, glumci i javne osobe.

O hrvatskom se podrijetlu šuti, ne spominje ili ga se negira. I tako oduvijek do danas: od nekadašnjeg slavnog centrafora Partizana Dragana Mance do Davora Štefaneka.

Kada pretražite podrijetlo prezimena Štefanek uglavnom dolazi se do zaključka da je iz hrvatskih sjevernih kajkavskih krajeva: Zlatara u Zagorju, Križevci, Marija Bistrica. Poznato je da su Hrvati Hrvatskog Zagorja migrirali, osobito nakon 1945., na područja Bjelovara, zapadne Slavonije, Srijema i drugdje. Sasvim je logično i lako shvatljivo da prezime Štefanek potječe iz kajkavskih krajeva jer mnoga su prezimena nastala baš od osobnih imena. Ovdje se radi o kajkavskoj inačici imena Stjepan (Štef). U Srbiji bi slično bilo Stefanović ili Stevanović.

Davor Štefanek rođen je u Subotici. Sam je rekao da mu otac ima hrvatsko državljanstvo i da ima brojnu rodbinu u okolici Bjelovara. Dapače u Kuriru 2015. izjavio je „Moj otac Damir je Hrvat i on ima hrvatsko državljanstvo, a majka Đenđika je Mađarica, pa ja, osim srpskog, imam i mađarsko državljanstvo.“

Subotica – drugi najveći grad Hrvata prije Jugoslavije

Štefanekova rodna Subotica početkom 20. stoljeća bila je grad u kojem je, poslije Zagreba, živio najveći broj Hrvata (više nego u Splitu, Rijeci ili Osijeku). Po popisu iz 1919. godine 65.000 (od 101.000 stanovnika), a već 1931. kada je stvorena Jugoslavija, Hrvata je bilo 45.000 (što je još uvijek bilo gotovo 50 % stanovnika grada). Danas Hrvata u Subotici ima po posljednjem popisu iz 2011. manje od 10.000, uz oko 9000 Bunjevaca.

Godine 1961. broj Hrvata u Srbiji bio je 200.000 (!), usprkos pritiscima kojima su Hrvati tamo bili izloženi od stvaranja Jugoslavije. Na posljednjem popisu 2011. bilo ih je svega 58.000.

Broj Hrvata u Beogradu je s 35.000 pao na 7750.

Tako Srbija u popis stanovništva uvodi diskriminatorne regionalna imena za Hrvate poput Bunjevci ili Šokci, a sve u cilju smanjivanja ili asimilacije Hrvata. Hrvati su prava nacionalne manjine u Srbiji dobili tek 2005. (!).

Hrvatska država – nacionalne manjine u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji

Ovi katastrofalni podatci o nestanku Hrvata u Srbiji pokazuju potrebu da se država Hrvatska i njena diplomacija angažira oko položaja hrvatskog naroda u Srbiji, te oko pomoći ono malo Hrvata što je ostalo i ne boji se priznati svoje hrvatstvo.

Barem na jednak način za koji to čini za nacionalne manjine u Hrvatskoj.

> Srpski Blic donosi “potresne ispovijesti Srba u Hrvatskoj”: “Ovdje živimo kao Židovi pod Hitlerom”

Sve ono što traži Milorad Pupovac za Srbe u Hrvatskoj, kao i ostale manjine, trebaju dobiti Hrvati u Srbiji. Od parlamentarnog zastupništva, zaštitu hrvatske države, financijsku i svaku drugu pomoć, te SVAKI oblik ugrožavanja Hrvata u Srbiji dizati diplomatski, medijski i politički na n-tu potenciju!

Ključ svega uvijek leži u domicilnom narodu, a u ovom slučaju to su Srbi. Tolerancija, snošljivost, dobrohotnost treba postojati kod Srba da bi se Hrvati osjećali sigurno u Srbiji.

Činjenica da je deklarirani četnik i čovjek koji javno u 2016. zagovara Veliku Srbiju Tomislav Nikolić dobiva 50 % glasova na posljednjim izborima jako zabrinjava i poziva na oprez. Što se zapravo u Srbiji promijenilo od 1918., 1945. Ili 1991.?

Izgleda gotovo ništa.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora Srbije, do raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije u svrhu stvaranja Velike Srbije radila je u jugoslavenskom Ministarstvu inozemnih poslova. U svom intervjuu za Vijenac 2015. izjavila je da „nakon 30 godina u Srbiji nije došlo do promjena“, te da su mitovi o srpskoj homogenoj državi koja obuhvaća sve Srbe duboko ucijepljeni u kolektivnu svijest srpskog naroda”.

Cijeli izuzetno zanimljiv intervju Sonje Biserko o duboko implementiranom antisemitizmu u Srbiji, nepomirljivosti s raspadom Jugoslavije, kolektivnoj svijesti u Srbiji, položaju Hrvata možete pročitati OVDJE.

Srbija je u drugom svjetskom ratu strahovitim zločinima i genocidom „izbrisala“ pravo na postojanje Židovima i Nijemcima (gotovo 500.000 Nijemaca). Prestali su postojati u Srbiji.

Sada nestaju i Hrvati.

> U Vojvodini brutalno pretučen mladić hrvatske nacionalnosti

> Diskriminacija Hrvata u Vojvodini: Otkazi, smanjenja plaća, uvrede…