Dr. Markeljević: Pravo na prigovor savjesti sastavni je dio slobode mišljenja, jednog od osnovnih proklamiranih ljudskih prava

„U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je naskrovitija jezgra i svetište čovjeka gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini”.
(Gaudium et spes 16, II Vatikanski koncil)

Savjest je svojstena ljudskom biću, koje svjesno opaža, sustavno analizira i preispituje izvor, sadržaj i posljedice svojih misli, svojih namjera, odluka i postupaka slušajući “glas savjesti”. Postavlja se pitanje spoznaju li ljudska bića „glas savjesti” kao izvor apsolutne istine svojstvene svim ljudima ili kao kategoriju podložnu okolnostima koje utječu na njeno oblikovanje uskladu s dominacijom etičkog relativizma?

Pojam „savjest” koji potječe iz antičko kršćanske tradicije; prema Demokritu oblikovan je od prvotnog pojma „synderesis” ili „synteresis” (grč. „su-znanje”), urođene sposobnosti kojom ljudska bića spoznaju moralni zakon, do pojma prema Ciceronu koji je grcku riječ „synderesis” (synteresis”) preveo kao „conscientia” (lat. „savjest”). Savjest koja omogućuje ljudskim bićima spoznaju značenja vlastitog moralnog čina, interpretirana je s teološke perspektive u srednjem vijeku kao „dvoslojna instancija ljudske duhovnosti”. U 18. stoljeću Kant ističe savjest koja je kao glas, amblemičan opis unutarnjeg zakona kojega čovjek samom sebi ne daje, već ga otkriva u sebi¸ kao preduvjet odnosno temelj za slobodnu, autonomnu moralnu akciju; u 20. stoljeću, Freud definira savjest kao dio superega („nadsvijesti”) koji se razvija pod utjecajem nagrada, zabrana i kazni tijekom odgojnog procesa, odnosno kao odraz volje drugih osoba. U 21. stoljeću, u skladu s mislima svetaca koji savjest identificiraju s „osjećajem za dobro koji je utisnuto u nas” (sv. Augustin), s „iskrom Božanske ljubavi koja je skrivena u nama” (sv. Pavao) i sa „zakonom koji je upisan u srcu svakog od nas” (sv. Bazilije); papa Bendikt XVI riječ „synderesis” zamjenjuje platonskim pojmom „anamnesis” (grč. spomen) odnosno s ontološkom razinom pojma savjesti. Naša nutarnja otvorenost za apsolutnu istinu ili „anamnesis” u suglasju je sa „conscientia”, sa savješću, odnosno drugom razinom koja prosuđuje i odlučuje.

Savjest je kompleksna kategorija ljudskog uma, trajno u interaktivnom odnosu s voljom; savjest kao moralna paradigma kreira, oblikuje, prosuđuje i vrednuje postupke, uočava razliku između dobra i zla. Iracionalna komponenta naše svijesti, odnosno emotivna i intuitivna sfera koja se isprepliće s racionalnim, svjesnim elementima ljudske biti, može udružena s voljom pojedinca, pročišćavati ili izobličavati izričaj savjesti. Uloga naše svijesti može biti usmjerena prema spoznaji apsolutne istine odnosno izričaja pročišćenog “glasa savjesti” i oblikovanja morala. Ili, ovisno o našoj volji, našem izboru i spoznaji vrijednosnog sustava svijest može utjecati na zapuštanje vlastitog bića, izobličavanje i utišavanje „glasa savjesti”.

Danas smo suočeni s dominacijom etičkog relativizma, s krizom svjetskih razmjera – moralnom, duhovnom i intelektualnom; krizom kulture, svijesti, savjesti i sustava vrijednosti koja se reflektira na sve vidove našeg postojanja. Dubinu krize aktivno podupiru snažni kulturni, ekonomski i politički čimbenici koji, štiteći svoj interes temeljen na materijalističkom sustavu vrijednosti, zanemaruju svetu i vrijednost života postupno oblikujući tzv. “kulturu smrti”. Relativiziraju „glas savjesti” oblikujući sustav vrijednosti podređen realizaciji pojma “imati” koji apsolutno dominira nad nastojanjima oživotvorenja pojma “biti”.

Sljedbenici tzv “kulture smrti” pod zaštitom ideje demokracije, slobode i ljudskih prava brišu iz kolektivne savjesti oznaku “zločina” i paradoksalno usvajaju oznaku “prava” za promicanje svojih ideja, što postaje jedna od najopasnijih prijetnji autentičnom izričaju savjesti i dostojanstvu ljudskog života. Zahtijevaju zakonsko priznanje i izvršavanje donešenih zakonskih odredbi, intervencijom i uključivanjem znanstvenih i zdravstvenih djelatnika u djelatnosti koje su cesto u koliziji s „glasom savjesti”.

Sadašnje stanje posljedica je snažnog utjecaja Decartesove filozofije na oblikovanje zapadne misli koja je razdvojila duhovno od materijalnog, odnosno potpuno izostavila religijsku dimenziju života; humanističke znanosti su se usredotočile na res cogitas (duha – misleća tvar), a prirodne znanosti na res extensa (materija – protežna stvar). Ali i utjecaja Einstenove teorije relativnosti koja relativizira referentnu točku u interpretaciji pojava u fizici, i istodobno, kao teorija, relativizira i poimanje apsolutne istine, nasuprot osobnom stavu Einsteina o savjesti.

U svjetlu takvih okolnosti znanstvenici i liječnici čija zvanja ujedinjuju najviša etička i moralna načela naše civilizacije pridonose realizaciji uzvišene uloge svakog pojedinca da potiče autentični izričaj savjesti, služi zajednici i štiti dostojanstvo ljudskog bića.

Priziv savjesti

“Niti jedna fizička ili pravna osoba neće biti podvrgnuta prisili, neće se držati odgovornom, niti će ju se na bilo koji način diskriminirati ukoliko odbije izvršiti, osigurati prostorije za izvršavanje, pomoći izvršavanju ili se sama podvrgnuti abortusu, izvršiti pobačaj ili eutanaziju, ili bilo koji drugi čin koji bi iz bilo kojeg razloga za posljedicu imao smrt ljudskog fetusa ili embrija”.
(Rezolucija “Pravo na prigovor savjesti u legalnoj medicinskoj skrbi”, st .1. Parlamentarna skupština Vijeća Europe, 7.10.2010.)

Pravo na prigovor savjesti sastavni je dio slobode mišljenja, jednog od osnovnih proklamiranih ljudskih prava, koje je priznato na međunarodnoj razini, a u praksi se ostvaruje u većini država članica Vijeća Europe. To je temeljno ljudsko pravo prepoznato tijekom povijesti od antičkog doba do danas i priznato u različitim međunarodnim deklaracijama, poveljama i zakonima. Pristup pravu na prigovor savjesti u zakonodavstvima različitih država se razlikuje; u većini država se tolerira, ali u pojedinim državama koje podržavaju stav da primjena prava na prigovor savjesti može dovesti do kršenja svake pravne norme, je restriktivan (Nizozemska, Ustav iz 1983. godine).

Od članica Vijeća Europe očekuje se da implementiraju zakone koji pozivaju na pravo prigovora savjesti i omoguće civilnu službu u skladu s načelima iznijetim u Preporukama Odbora ministara Vijeća Europe iz 1987.g. i u skladu s načelima u Rezoluciji Vijeća Europe, omoguće odbijanje u sudjelovanju u postupcima prekida trudnoće, provođenju eutanazije, ili bilo koji drugog čina koji bi iz bilo kojeg razloga za posljedicu imao smrt ljudskog fetusa ili embrij.

Pojedinac, neovisno o svojoj profesiji, nije obvezan poštivati one zakonske odredbe koje su u koliziji s njegovom vlastitom savjesti. Institucija „priziva savjesti” štiti građansku slobodu svake osobe u odnosu na izbor u skladu s vlastitom savjesti, omogućuje odustajanje od služenja vojne obveze, sudjelovanja u ratnim aktivnostima, nošenju i upotrebi oružja. Štiti i specifičnu skupinu, liječnike, zdravstvene djelatnike i znanstvenike, koji mogu odbiti sudjelovanje u znanstvenim istraživanjima, dijagnostičkim i terapijskim postupcima i zahvatima koji nisu u skladu s njihovom savjesti.

Munjeviti biotehnološki napredak današnje civilizacije značajno se reflektirao i na području biomedicinskih znanosti, osobito genetike, nanotehnologije, „preimplantacijske dijagnostike”, medicinski potpomognute oplodnje, liječenja matičnim hematopoetskim stanicama, transplantacijom organa i liječenja bolesnika u terminalnoj fazi bolesti. Omogućivši realizaciju ranije neostvarivih znanstvenih ideja i hipoteza otvorio je i brojna pitanja o etičkim dimenzijama u metodologiji znanstvenih istraživanja, dijagnostičkim i terapijskim postupcima. Današnje tzv. «moderno društvo» je izraz racionalnog liberalizma i kartezijanske filozofije koji udruženo promiču iluziju neograničene moći i dosega znanosti u istraživajima temeljena na subjektivnom relativizmu. Dominacija tehnološki orijetirane civilizacije lišene religijskog poimanja stvarnosti, ulila je u naš život duhovnu nesigurnost i gubitak unutarnjeg sklada ispunivši našu svakodnevnicu ali i poimanje vječnosti osobnim imperativima.

U današnjoj civilizaciji, znanost i medicina dolaze u iskušenje zanemarivanja sebi svojstvene etičke dimenzije, odnosno pretvaranja u one koji manipuliraju životom i smrću, upliću se definiciju njegova početka i kraja, eksperimentiraju s embrijima i fetusima, sterilizaciji, sudjeluju u prekidima trudnoće. Neizlječivi bolesnici i umiruće osobe potiču na kušnju zdravstvene djelatnike da se problem patnje riješi uklanjajući život anticipacijom smrti u trenutku koji se smatra prikladnim za njega, obitelj i društvenu zajednicu. U najnovije vrijeme aktualizirana je rasprava o biološkoj interpretaciji početka života, odnosno o zakonskoj regulativi koja osporava ili dozvoljava eksperimente na embrijima od trenutka oplodnje jajne stanice do 14 dana života. Stajališta temeljena na tradiciji i kontinuitetu Hipokartove zakletve i načelima “kulture života” zakonski štite dostojanstvo ljudskog bića od trenutka začeća imajući u vidu kontinuitet genskog nasljeđa koje je preduvjet za razvoj embrija, fetusa i rođenje djeteta.

Temeljni interesi znanstvenika odnosno ciljevi istraživanja usmjereni u konačnici na dobrobit čovjeka, često se u praksi isprepliću na više razina s drugim interesnim skupinama. S jedne strane na društvenim razinama preklapaju se s interesima zdravstvenih i znanstvenih institucija, farmaceutske industrije ali i s interesima države koji su refleksija biopolitike, zaštićenim zakonskim odredbama temeljenim na „etičkom minimalizmu”. Primjena novih spoznaja u kliničkoj praksi otvara prostor za mnoštvo konfliktnih situacija gdje se međusobno suprotstavljaju ciljevi istraživanja s medicinskom etikom, zaštitom ljudskih prava i dostojanstva života.

U takvom kontekstu zbivanja, svi oni znanstvenici, sudionici u znanstvenim istraživanjima koji nalaze svoje najdublje nadahnuće i potporu u unutarnjoj i nezamjenjivoj etičkoj dimenziji svog zvanja temeljenoj na autentičnom izričaju savjesti sve se učestalije pozivaju na pravo na priziv savjesti. U tom svjetlu, implementiranje prava na priziv savjesti u ustavni zakon svake države je najsigurniji način zaštite života, savjesti i dostojanstva ljudskog bića na individualnoj i insitucionalnoj razini.

MEĐUNARODNI DOKUMENTI

1. Prigovor savjesti

Rezolucija Vijeća Europe (1763/2010)

“Pravo na prigovor savjesti u legalnoj medicinskoj skrbi”, st .1. Parlamentarna skupština Vijeća Europe, 7.10.2010.

2. Početak života- definicija

Presuda- Sud pravde u Luxemburgu ,2011

http://eutopialaw.com/2011/10/21/eu-law-human-dignity-and-the-human-embryo-the-decision-of-the-cjeu-grand-chamber-in-brustle-v-greenpeace-ev-c%E2%80%913410/

Sud određuje ovom presudom da ljudski život počinje od samoga začeća i brani patentiranje onih istraživanja koji se u svojoj proceduri koriste manipulacijom ljudskih embrija (govorimo i o korištenju embrionalnih stanica kada korištenje istih znaci i kompromitiranje same njegove egzistencije). U ovoj presudi EU sud pravde štiti primjenu direktive – koja pravno veze sve države članice EU – Directive 98/44/EC, točnije riječ je o primjeni čl. 6 te direktive

3. Ne postoji pravo na abortus

Presuda Suda za ljudska prava u Strasbourghu

http://stephenspillane.com/blog/index.php/2010/12/abc-v-ireland-european-court-of-human-rights/

http://www.hrlc.org.au/court-tribunal/european-court-of-human-rights/s-h-others-v-austria-2011-echr-1879-3-november-2011/

Drugi sud (EU sud za ljudska prava), štiti primjenu Konvencije o ljudskim ,donio je 2010 presudu u slučaju ABC v. Ireland, kojom (sintetički opisujem) tvrdi da ne postoji pravo na abortus već pravo žene na zaštitu zdravlja i tjelesnog integriteta.

4. Eutanazija – zabrana

Rezolucija Vijeća Europe 2012

http://hr.radiovaticana.va/storico/2012/01/28/vije%C4%87e_europe_usvojilo_rezoluciju_o_zabrani_eutanazije/cro-558540

EU obvezuje članice EU da zakonodavstvo prilagode navodima u Rezoluvciji koja zabranjuje eutanaziju. Vijeće Europe usvojilo rezoluciju o zabrani eutanazije

Cilj je naslovljene rezolucije (br. 1859/2012.) „Zaštita ljudskih prava i dostojanstva vodeći računa o unaprijed očitovanoj volji pacijenta“ odrediti načela na kojima se ima temeljiti praksa takozvanih „bioloških oporuka“ ili „postupak okončanja života“ u Europi. Eutanaziju u smislu namjernog ubojstva djelovanjem, propustom, ili poradi navodne blagodati ljudskog bića, zauvijek se ima zabraniti.

MEDUNARODNI DAN PRIZIVA SAVJESTI – 15. SVIBANJ

SIMPOZIJ: “SENSE OR NONSENSE OF HUMAN FRAGILITY IN CONTEMPORARY EUROPEAN SOCIETY”EU PARLAMENT, Brussles, 21.10.2011

EU years 2011 of volunteering and 2012 for active aging

REPUBLIKA HRVATSKA

USTAV :

Članak 14.

“Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu,jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki” ne definira eksplicitno sto se pod tim svatko podrazumijeva, ali zasigurno ne isključuje prava još nerođenog djeteta (sto potvrđuje daljnjim zakonskim odredbama)

Članak 21.

“Svako ljudsko biće ima pravo na život.

U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.” (nema definicije sto je to ljudsko biće, ali vratimo li se na Presudu EU Suda pravde vidi se da su nove tendencije takve da nam znanost u sve vise slučajeva potvrđuje da ljudsko biće počinje začećem)

KONVENCIJA

Jedan od najznačajnijih dokumenata (glede ove tematike) koji je RH ratificirala, i po pravnoj snazi je iznad zakona je „Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini“ (Oviedo iz 1998)

Članak 1.

Svrha i predmet- Stranke ove Konvencije štite dostojanstvo i identitet svih ljudskih bića i jamče svima, bez diskriminacije, poštovanje njihova integriteta i drugih prava i temeljnih sloboda u pogledu primjene biologije i medicine.Svaka stranka poduzima u svom unutarnjem pravu nužne mjere za primjenu odredaba ove Konvencije.

Članak 2.

Primat ljudskog bića- Interesi i dobrobit ljudskog bića imaju prednost nad samim interesom društva ili znanosti.

Članak 14.

Odabir spola- Nije dozvoljeno korištenje postupaka medicinski pomognute prokreacije u svrhu odabira spola budućeg djeteta, osim za izbjegavanje ozbiljne nasljedne bolesti vezane uz spol

Članak 18.

Istraživanja na zametcima in vitro

1. Kada zakon dopušta istraživanje na zametcima in vitro, on mora osigurati i adekvatnu zaštitu zametka.

2. Zabranjeno je stvaranje ljudskih zametaka u istraživačke svrhe.

To je krucijalno bioetičko pitanje -kada počinje ljudski život? Važno je istaknuti da nema međunarodne konvencije ili ustava modernih država koji definiraju trenutak u kojemu počinje ljudski život (osim presude EU suda pravde, Case C-94/10: Judgment of the Court (First Chamber) of 20 October 2011). Ovo pitanje zahtijeva svoj ontološki utemeljen odgovor, sve drugo samo su ideološke konstrukcije, a ne ono što danas možemo nazvati znanstvenom činjenicom, a koja nam svjedoči postojanje ljudskoga života od trenutka začeća,
ZAKONI RH

Priziv savjesti

Zakon o liječništvu ( cl 20, NN.121/03, 117/08)

Zakon o obrani (cl 38)

Zakon o dentalnoj medicini (cl 26, NN121/03,117/08, 120/09)

Zakon o medicinski potpomognuoj oplodnji (cl 38 , NN88/09,¸137/09, 124/11)

Zakon o sestrinstvu (NN121/03,117/08, 57/11)

KODEKS MED. ETIKE I DEONTOLOGIJE

ETIČKI KODEKS PRIMALJA

HIPOKRATOVA ZAKLETVA

*Predavanje prof.dr.sc. Jasenke Markeljević “Savjest i priziv savjesti” koje je održano u srijedu, 21. siječnja 2015. godine u Domu HKLD-a u Zagrebu