“Da je korupcija teško zlo našega vremena koja je povezana s laži, svjedoči i mali spis pape Franje pod nazivom Korupcija zlo našega vremena. Ovaj fenomen i pojava ne poznaje granice ni političke ni zemljopisne, već zahvaća sve podjednako izopačenim odnosom prema općem dobru koje rađa nejednakošću”, piše za Narod.hr dr. sc. Ante Bekavac s KBF-a Sveučilišta u Zagrebu.
Tko je čovjek?
Kad govori o ustrojstvu čovjeka Drugi vatikanski koncil polazi od svjetla kršćanske Objave u kojem izlaže nauk o čovjeku. Naime, čovjek je sposoban spoznati i ljubiti Boga Stvoritelja izjavljuje Koncil te upravo po daru slobode upravlja povjerenim mu zemaljskim stvorovima i da se njima služi (usp. GS, 12). No, Koncil nadalje ističe i čovjekovu društvenu dimenziju po kojoj razvija svoje sposobnosti. Bez ove društvene dimenzije ljudskog bića i odnosa čovjek se ne može razvijati prema punini svoje ljudskosti (usp. GS, 12).
Također, ovu misao o međusobnoj povezanosti čovjeka s drugima – bližnjima, izrekao je papa Franjo u Apostplskoj pobudnici Evangelii gaudim, podsjećajući nas da se nitko od nas ne spašava sam od sebe kao izolirani pojedinac ili vlastitim snagama i silama, već nas Bog privlači k sebi vodeći računa o složenom spletu međusobnih odnosa a što dakako uključuje i naše ljudske odnose u ljudskoj zajednici (usp. EG, 113). Već nam je jasno da je čovjek po svojoj naravi usmjeren prema drugima i da su istovremeno svi njegovi odnosi upleteni u odnos prema Bogu. Tim više vidimo danas da grijeh koji pogađa pojedinca ujedno zahvaća i zajednicu i odnose unutar zajednice u kojoj živi pojedinac.
> Bivši ministar Šprlje o aferi INA-e: ‘U pozadini je prečesto prokletstvo političkog korumpiranog kadroviranja’
Ako je čovjek stvoren u svetosti i pravednosti (usp. GS, 13) i ako u sebi nosi oznaku slike Božje po daru razuma i slobode, postavlja se pitanje od kuda onda nered, zlo, laž i korupcija u čovjekovom srcu? Odgovor na ovo pitanje također nalazimo u Koncilskom nauku koji u izlaganju ustrojstva čovjeka ističe i tamnu stranu ljudskog života a to je činjenica grijeha. U čemu se ona sastoji? Koncil pruža jasan i nedvosmislen odgovor – čovjek je zlorabio slobodu, htio se uzdići iznad Boga, napustiti darovano prijateljstvo s Bogom počelom i izvorom svega dobra (usp. GS, 13). Zaveden od oca laži, povjerovao je u laž da će i sam biti Bog i da će sam odlučivati o dobru i zlu (usp. Post 3, 1-5).
Od tada je čovjek sklon zlu, neredu, rascjepu u samom sebi, uronjen u mnogovrsne jade osobne i društvene, živi u poremećenom odnosu prema Stvoritelju kao svojem počelu i konačnoj svrsi i cilju što se odražava na sve druge njegove odnose sa svim stvorenjima. Čovjek otkriva u vlastitom iskustvu da se sam ne može oprijeti nasrtajima zla. Sam pak grijeh kojim je čovjek zaveden, zarobljen i okovan ima za posljedicu da umanjuje čovjeka, priječeći mu da postigne puninu. Tako se u ljudskom životu očituje njegov uzvišeni poziv ali i duboka bijeda koja svoj uzrok ima u odbacivanju izvora Dobra i Istine (usp. GS, 13).
Također i Katekizam katoličke crkve tumači ovu dramu slobode koja se sastoji ponajprije u činjenici da je čovjek zlorabio slobodu, da se otrgnuo od izvora svoga postojanja, prezirući Stvoritelja, izvrćući red u samom sebi i stvorenjima (usp. KKC, 396-399).
> Štern o tome mogu li Hrvati odlučiti o svom plinu bez Mađara: Apsolutno, tu nema dvojbe
Iz ovih misli jasno nam je da čovjeka razumijevamo u svjetlu kršćanske Objave iz koje slijedi temeljni moralni, etički, duhovni imperativ: ako je Bog dao čovjeka njemu sama, u njegove vlastite ruke, onda iz toga slijedi da on treba uvažavati moralnu strukturu svoga bića (usp. CA, 38) kao čovjek koji je jedini u redu stvaranja nositelj oznake Božje slike po daru slobode i razuma obdaren moralnom strukturom i nepovredivim dostojanstvom (usp. GS, 14-17). Čovjek je dakle „od Boga primio svoje bitno dostojanstvo i s njim sposobnost da transcendira svaki društveni poredak prema istini i dobroti.“ (CA, 38).
Papa Benedikt XVI., u enciklici Caritas in veritate u br. 34. podsjetio nas je na temeljnu istinu o čovjekovom ustrojstvu i usmjerenju: „Ljudsko je biće stvoreno da bi bilo dar, koji izražava i ostvaruje čovjekovu transcendentnu dimenziju. Suvremeni čovjek gdjekad živi u lažnom uvjerenju da je tvorac sâmoga sebe, svojega života i društva. To uvjerenje, koje vodi egocentričnom zatvaranju u vlastitu osobu, plod je – rečeno terminologijom vjere – izvornoga grijeha.“
Čovjek u svojim ponašanjima pokazuje svoju nutrinu
Danas živimo u sveopćoj moralnoj, duhovnoj, ekološkoj, društvenoj krizi koja se ponajprije očituje jezikom pape Franje u porastu patologija čiji su najopipljiviji izrazi strah i očaj koji obuzimaju mnoge ljude, gušeći radost, polet, a povećavaju nedostatak poštivanja i nasilja. Mnogi ljudi prisiljeni su boriti se za život s jako malo dostojanstva (usp. EG, 52). papa Franjo pozvao je cijelu Crkvu i sve ljude dobre volje da kažu »ne« ekonomiji isključivanja, »ne« idolopoklonstvu novca, »ne« novcu koji vlada umjesto da služi, »ne« socijalnoj nejednakosti koja rađa nasilje, (usp. EG, 53-59).
Riječ je dakle o ponašanjima koja su u dubokoj suprotnosti s ljudskim dostojanstvom. Nažalost, ponegdje se to ustoličilo kao kultura života koja uzima sve više zamaha, stvarajući paradigmu neetičnog ponašanja osobito u gospodarstvu, društvenom i političkom životu. Stoga je očito da svako ljudsko djelovanje pa i na ekonomskom području u sebi uključuje određenu viziju i shvaćanje čovjeka koje otkriva pozitivnu ili negativnu stranu. No, ljudska osoba sa svojim nepovrjedivim dostojanstvom i slobodom ne može se svesti na logiku potrošnje, grabeža i manipulacije. Temeljna oznaka čovjeka je njegova racionalnost koja se odupire svakom pokušaju da se čovjeka suzi samo na ono materijalno.
> Tko su članovi Upravnog odbora Ine na čijoj smjeni inzistira hrvatska Vlada?
Da je korupcija teško zlo našega vremena koja je povezana s laži, svjedoči i mali spis pape Franje pod nazivom Korupcija zlo našega vremena. Ovaj fenomen i pojava ne poznaje granice ni političke ni zemljopisne, već zahvaća sve podjednako izopačenim odnosom prema općem dobru koje rađa nejednakošću. Nitko nije imun na ovaj virus jer se može uvući u sve pore društva i Crkvu, a njenom širenju pogoduje netransparentnost u financijskom poslovanju, neujednačenost u zakonskim propisima. Ona je povezana s devijantnim ponašanjima, trgovinom drogom, oružjem, pranjem novca i drugim oblicima kriminala kako ističe Papinsko vijeće za pravdu i mir u svojoj noti – Borba protiv korupcije.
Kompedij socijalnog nauka Crkve u br. 411 korupciju drži pojavom koja ozbiljno narušava politički sustav. Stoga je ona među najgorim deformacijama jer istodobno izdaje načela morala i norme socijalne pravednosti; ona kompromitira ispravno funkcioniranje države, negativno utječe na odnos između onih koji vladaju i onih koji su podređeni, nepovjerenje prema javnim ustanovama, što uzrokuje manjak hrabrosti prema politici i njezinim predstavnicima. Korupcija nadalje, iskrivljuje ulogu zastupničkih ustanova jer se njima služi kao terenom političke razmjene između klijentelističkih zahtjeva i usluga vladajućih. Tako korupcija sprječava da se ciljevi političkog djelovanja usmjeravaju prema općem dobru svih građana. Također uzroci siromaštva i nerazvijenosti svoj korijen imaju u korupciji (usp. br. 447) i svim drugim društvenim zlima koji gaze ljudsko dostojanstvo i slobodu.
> Petrov hrvatskim građanima: ‘U aferi u INA-i uzeli su naš novac, kad ćete reći dosta?’
Korupcija raspolućuje moralno tkivo jednog naroda, društva i političke zajednice, pojedinca. Za papu Franju ona je ponajprije izraz korumpiranosti ljudskog srca (usp. Mk 7, 20-23). Riječ je dakle o stilu života, vrijednostima, navikama koje se ukorjenjuju u ljudska ponašanja. Valja razlikovati između grijeha koji vodi korupciji i korupciji kao zarobljenosti u samodostatnost, bešćutnost, ograničavanju sposobnosti za ljubav i opredjeljenju za dobro. Korupcija čovjeka čini slijepim, kao što i grijeh čini slijepim sve dok čovjek ne spozna težinu sljepila i ropstva, ostaje anesteziran za svoje zlo. Korupcija stvara privid, određeni stil života, manira, stvara potrebu samoopravdanja. Korupcija je duboko povezana s moralnom izopačenošću, životom kao da Boga nema. Već davno je F. M. Dostojevski primijetio da ako Boga nema sve je dopušteno, ako pak Bog jest onda više ništa nije isto.
Važnost odgoja čovjeka
Koncil je naime u Gaudim et spes u br. 26 izjavio da „društveni poredak i njegov napredak moraju, dakle, neprestano imati za cilj dobro osobâ.“
Na koji način je danas moguće suprotstaviti se toj izopačenoj patologiji korupcije i laži koja unosi strah i očaj, nepovjerenje, nasilje i sukobe? Valja ponajprije poći od toga da je čovjeka potrebno odgajati za život u demokratskom i pluralnom društvu. Potrebno je čovjeka odgajati za priznavanje onoga što je u čovjeku specifično i autentično ljudsko kao osobi, što znači promicanje i zauzimanje za opće i autentične humane vrijednosti na kojima se temelji život u demokratskom društvu kako je to istaknuo T. Matulić u Tužaljkama hrvatske pustinje (usp. 323-324). Nadalje potrebno je prije svega istaknuti kršćanski doprinos i odgovornost za život u političkoj zajednici i društvu.
> Šola: Od obitelji Špiljak i Broz pa do SDP-ovih vlada nitko nije odgovarao za upropaštavanje nekad hrvatske kompanije INA-e
Ako pred sobom imamo načela, smjernice, norme, nadahnuća koja nalazimo u socijalnom nauku Crkve, vidjeti ćemo da smo pozvani integrirati ta načela, smjernice, norme, nadahnuća u društveni, politički, kulturni život dajući svoj doprinos izgradnji pravednijeg svijeta onako kako to zahtijeva samo evanđelje. U tom smislu dragocjeni su poticaji pape Franje da razlučujemo, preispitujemo, razlikujemo, prosuđujemo fenomene upravo u svjetlu onih datosti koje savjest prihvaća, priznaje ako svoju konačnu i neopozivu istinu, u svjetlu evanđelja.
U tom smislu pokazuje se hitna zadaća odgoja savjesti. Tamo, gdje prevladava ispravna savjest, čovjek se oslobađa slijepe samovolje (usp. GS, 16). Odgoj savjesti je proces koji ide polako i ustrajno. Ona sazrijeva u obitelji, u crkvenoj i društvenoj zajednici. Savjest se odgaja ustrajno tijekom odrastanja i sazrijevanja, dajući joj i pružajući podršku ali i raspoloživa sredstva i znanja kako bi moga dosegnuti željenu zrelost. Odgoj savjesti treba biti temeljit i vjerodostojan, tako da se upozna sa svim objektivnim i subjektivnim sadržajima i dinamikama koje su nužne kako bi osoba bila oblikovana u katoličkoj savjesti. To znači da odgoj katoličke savjesti u sebi sadrži sve ono najbolje što je Bog u činu stvaranja usadio u čovjeka kao osobu, što znači da sadržava i dar milosti očitovan u Isusu Kristu, savršenom čovjeku (usp. T. Matulić, Tužaljke kamenja hrvatske pustinje, 86-87).
> Dijanović: INA kao paradigma koruptivno-klijentelističkog modela
Papa Franjo potaknuo je cijelu Crkvu na nove odnose koje je donio Krist, a to znači živjeti u uzajamnosti odgovornosti za druge, bližnje, izlazak iz samih sebe, zaglušujuće imanencije. Svakom gestom, činom i djelom koje u sebi ima natruhe grijeha i laži naš svijet kako onaj nutarnji tako i vanjski postati će gori i negostoljubiv (usp. EG, 87). Jednostavno rečeno, kakav će svijet i društvo biti, uvelike ovisi o svima nama da se suprotstavimo patologijama korupcije i laži, težeći prema onom što je časno, pravedno i na dobro svih. Također, vidimo da pogrešni antropocentrizam, materijalizam, idolopoklonstvo teži stvaranju nove „antropologije“. Na koji način je moguće suprotstaviti se ovoj zavodljivosti?
Papa Franjo daje jasne poticaje da kršćani trebaju ostati vjerni vlastitom identitetu i bogatom pologu istine koju su primili od Isusa Krista kako bi mogli u plodnom dijalogu nadvladavati nove izazove pred kojima se nalaze (usp. LS, 121), u kojem će kršćansko djelovanje polaziti od nutarnje preobrazbe i novoga života darovanoga u Isusu Kristu pretvarati u djelotvornu praksu zauzimanja za opće dobro, kloneći se svake sjene zla.
Tamo gdje nedostaje priznanja vlastitog grijeha i slabosti, tamo gdje nema suočavanja sa odgovornošću, osobnom i društvenom, i gdje nema jasnog i nedvosmislenog osuđivanja ponašanja (korupcije) koje grubo vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i opće dobro u jednoj društvenoj i političkoj zajednici, nema ni sadašnjosti niti budućnosti. Velika većina izjašnjava se i priznaje vjernicima, pa im stoga nije strano upozorenje da se trebaju kloniti svakoga zla (osobito korupcije) te prianjati uz dobro. Vjera koja bi bila slijepa za konkretno dobro, za opće dobro svih bila bi jedna vrsta karikature, koja nema hrabrosti za suočavanje s društvenim grijesima.
O autoru
Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije.
Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom (Exploring the Contemporary State of Moral Sources as Challenge of Moral Theology Inspired by the Renewal Requierd by Vatican II). Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine s temom Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila (The Sources of Moral Knowledge in the Light of the Teaching of the Second Vatican Council). Od 2019. godine radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, drži kolegije iz fundamentalne moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju – Hrvatska sekcija (ESCT – HS).
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
