Potaknuti istupom pojedinih znanstvenika koji iznose negativne ocjene na rad Hrvatske zaklade za znanost, zamolili smo za mišljenje dr. sc. Beatu Halassy, čestu komentatoricu zbivanja u znanstvenom prostoru na našem portalu i autoricu Mjera za oporavak sustava obrazovanja stranke Projekt Domovina (http://projektdomovina.hr/mjere-za-oporavak-sustava-obrazovanja-i-znanosti/)
Akademik Pečarić optužio Hrvatsku Zakladu za znanost za uništavanje hrvatske znanosti
Njezina promišljanja prenosimo u cijelosti:
Povremeno se pojavljuju napisi koji iznose negativne ocjene o radu Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ).
Koliko mogu pratiti, radi se redovno o pojedincima koji su sami doživjeli neki neuspjeh u radu sa Zakladom, ili se ne slažu s ocjenama njezinih vrednovatelja ili recenzenata o njihovim vlastitim projektnim prijedlozima, odnosno projektima koje provode, a financira ih Zaklada.
Stoga mislim da vrijedi iznijeti osnovne informacije o sustavu nacionalnog financiranja znanosti u našoj zemlji, u kojem HRZZ zauzima centralnu i pozitivnu ulogu.
U svakoj zemlji koja drži do znanosti i obrazovanja, nacionalno financiranje predstavlja dominantan mehanizam financiranja znanosti, dok međunarodna sredstva predstavljaju značajan ali manji dio. To tako i mora biti, jer svaka zemlja financira svoje vlastite istraživačke prioritete, dok međunarodna sredstva kroz različite programe financiraju međunarodne prioritete, dakle one za koje su se razne zemlje usuglasile kao prioritete kroz lobiranja, pregovore i slično. Međunarodni prioriteti nisu nužno i nacionalni prioriteti.
Mijenjanje uloge Hrvatske zaklade za znanost, izmjenama Zakona o Hrvatskoj zakladi za znanost 2012. godine, bio je vrlo važan iskorak prema racionalnijem dodjeljivanju javnih, nacionalnih sredstava namijenjenih istraživanjima i ona danas upravlja raspodjelom otprilike 2/3 ukupnih nacionalnih sredstava.
Prije uspostavljanja HRZZ-a za tu namjenu, nacionalna sredstva dodjeljivalo je samo Ministarstvo znanosti kroz Z projekte. U tom razdoblju dodjelu sredstava karakterizirao je: (1) izostanak međunarodne recenzije (drugim riječima, mi smo sami unutar naše vlastite akademske zajednice u kojoj svatko svakoga poznaje, odlučivali tko treba i koliko sredstava dobiti), (2) mogućnost da neki znanstvenik bude suradnik na većem broju projekata, (3) izostanak evaluiranja rada na projektu te pravilnog i dosljednog praćenja načina trošenja dodijeljenih sredstava. Posljedica je bila da je tada odobravan veliki broj projekata, koji su u velikoj mjeri imali nisko financiranje (jer je proračun mali, pa ga je teško podijeliti), veliki broj projekata sa „ preklapajućom“ tematikom, a i znanstvenici su se na njima preklapali. U takvoj situaciji su se rezultati rada (odnosno, objavljeni znanstveni radovi) pripisivali na više različitih projekata i nije se moglo jasno evaluirati kakav je pojedini projekt ostvario rezultat u odnosu na količinu financiranja. K tomu dodajmo da su se pojavljivala i dvostruka financiranja istih stvari, sredstava za istraživanje koristila su se za isplatu honorara istraživačima, i drugi oblici nenamjenskog trošenja novca.
Da bi se uvelo više reda u nacionalno financiranje znanosti, da bi se financiranje znanosti odmaknulo od utjecaja politike i da bi se jasnije odabiralo izvrsne prijedloge istraživanja za financiranje, 2012. godine po uzoru na zaklade iz drugih europskih zemalja Hrvatska zaklada za znanost gotovo je potpuno od Ministarstva znanosti preuzela financiranje znanosti.
HRZZ radi i trudi se implementirati međunarodne principe i razinu evaluacije projekata usklađene s onima brojnih znanstvenih zaklada i agencija u Europi (47 članica Science Europe). Uvela je i ograničenja u pogledu participacije pojedinih znanstvenika u trenutno financiranim projektima (znanstvenik može biti suradnik na najviše dva aktivna HRZZ projekta).
Rad HRZZ-a ima i brojne nesavršenosti. Trenutno su pravila provedbe HRZZ projekata opterećena prevelikim administrativnim zahtjevima, s obzirom da se želi izbjeći nenamjensko trošenje proračunskog novca, poznato iz ranijih razdoblja kad su se sredstva dodjeljivala iz MZOS-a, ali i zbog obveza veznih uz financije koje proizlaze iz pravnog ustroja Zaklade. Taj formalizam potrebno je s vremenom ublažiti, što se već počelo događati. U početku su ta pravila bila nešto stroža (primjerice, samo se do visine 5% odobrenog namjenskog financiranja moglo prenamijeniti bez informiranja HRZZ-a o tome), kroz vrijeme su već ublažena (sada je taj prag 10%). Isto tako, trenutno nije moguće odvojiti određeni iznos financiranja s projekta za troškove matične institucije na kojoj se projekt provodi, a koja ih kod provedbe svakako ima (provizije kod plaćanja stranih usluga; objave natječaja kod zapošljavanja na projekte i slično), ali se nadam da će s povećanjem ukupnih sredstava za financiranje znanstvenih istraživanja biti moguće „pokriti“ i takve troškove.
Trenutna situacija u RH jest da je financiranje znanstveno-istraživačke djelatnosti vrlo skromno, posebice u odnosu na druge europske zemlje. To nisko financiranje se u oko 2/3 (oko 100 milijuna kuna godišnje) znanstvenicima dodjeljuje putem HRZZ-a (koja uvodi i drži međunarodne principe evaluacije) i u otprilike 1/3 (oko 60 milijuna kuna godišnje) se dodjeljuje izravno institucijama koje autonomno raspodjeljuju sredstva svojim znanstvenicima (i u kojima se ne provodi tako visok stupanj kvalitetne evaluacije).
Za razliku od sredstava koja se znanstvenicima distribuiraju putem HRZZ-a, dio koji svaka institucija samostalno raspodjeljuje svojim znanstvenicima (a koji, kako sam navela, iznosi 1/3 ukupnog nacionalnog financiranja istraživačke djelatnosti) se dijeli na način koji ne potiče financiranje izvrsnosti, niti je podvrgnuto adekvatnom nadzoru. Naravno, razlikuje se od institucije do institucije. Upoznata sam sa situacijom na Sveučilištu u Rijeci, na kojem se tzv. sveučilišne potpore dodjeljuju znanstvenicima na temelju recenzija znanstvenika iz drugih institucija (dakle, trude se osigurati da jedni drugima „unutar kuće“ ne dodjeljuju sredstva i spriječiti sukob interesa), svake godine provode evaluaciju jesu li potpore utrošene onako kako su planirane i jesu li rezultati u skladu s očekivanjima. Na Sveučilištu u Zagrebu potpore se dodjeljuju na temelju određenih pravila, no bez posebnog vrednovanja samog sadržaja projektnih prijava, a evaluacija načina trošenja sredstava i postizanja planiranih rezultata uglavnom izostaje. Može se reći da se tu nastoji da svaki znanstvenik nešto dobije. Ponekad se čuje i stav da trebaju dobiti više oni koji nisu u stanju izboriti se za sredstva na nacionalnim ili međunarodnim natječajima. To ne pokreće institucije prema dizanju kvalitete, već više vodi ka uprosječivanju.
Stoga je izuzetno važno osigurati i podupirati rad HRZZ-a, jer se radi o instituciji koja nacionalna sredstva za istraživanje raspodjeljuje putem projektnog financiranja, primjenjujući međunarodne kriterije izvrsnosti. Ovakav način predstavlja osnovni preduvjet za uspješno uključivanje hrvatske znanstvene zajednice u europski istraživački prostor. Drugim riječima, ako u Hrvatskoj dosljedno ne primjenjujemo međunarodne kriterije i pravila financiranja, pa i strože, ne možemo očekivati da će naše istraživačke grupe biti uspješne u prijavama na međunarodne natječaje, na primjer one koje se provode u okviru Horizon2020.
Nisam za ukidanje sredstava koja se dodjeljuju institucijama da njima izravno upravljaju (1/3 ukupnih nacionalnih sredstava za istraživanje), no predložila bih da se ta sredstva pojedinim institucijama dodjeljuju u iznosima koji bi bili odraz uspješnosti znanstvenika te institucije u ugovaranju nacionalnih (putem HRZZ-a) i međunarodnih projekata, u publiciranju izvrsnih znanstvenih publikacija, broju inovacija uspješno komercijaliziranih ili zaštićenih patentnom. Kad bi iznos koji bi neka institucija primila bio posljedica znanstvene produktivnosti njenih znanstvenika, tada bi se institucija itekako potrudila da i vlastitim sredstvima financira najbolje unutar sebe, da im osigura sve što je potrebno da budu još bolji. Takav princip bi poticao razvoj izvrsnosti samih institucija, a izvrsne institucije onda mogu pokretati društvo prema boljitku.
A što reći na kritike koje na rad HRZZ-a pristižu? Kod svake evaluacije (nacionalne, međunarodne) uvijek ima neslaganja i razmimoilaženja, jer se radi o ljudima koji su na istoj razini svoje obučenosti – oni koji prijavljuju projekt i oni koji ih evaluiraju (tzv. peer-review). Kako među znanstvenicima ima razmimoilaženja u interpretaciji onoga što je kvalitetno a što nije, tako se ponekad dogodi da se recenzenti, vrednovatelji ne slažu uvijek s idejama i mišljenjima prijavitelja. To se ne događa samo kod prijave projekata HRZZ-u, već i kod prijave različitih nacionalnih i međunarodnih projekata, kod publiciranja znanstvenih radova u međunarodnim časopisima, ili kod prijavljivanja inovacija različitim patentnim uredima. U takvim slučajevima postoje procedure kroz koje se može iznijeti svoje neslaganje, ali uvijek konačnu odluku donosi ili financijer (ako se radi o projektima) ili urednik (ako se radi o časopisu) ili patentni ured (ako se radi o patentu). Nema nam druge već to prihvatiti i prijavljivati ponovno. Tko je dobar, i tko puno prijavljuje na različita mjesta, u većini slučajeva svoje radove i svoje stavove uspješno promovira i uspješno iznalazi financiranje.
To je život znanstvenika. I vrlo je lijep.
Ostale osvrte mozete pronaci ovdje:
O znanstvenim centrima izvrsnosti:
O doktorandima HRZZa:
Dr. sc. Beata Halassy: Kako su najbolji mladi znanstvenici postali problem?
O sustavu znanosti opcenito:
Dr. sc. Beata Halassy: Sustav treba učiniti takvim da omogući pozitivnu selekciju
O cjelovitoj reformi kurikula:
Dr. sc. Beata Halassy: Kurikularna reforma, usprkos nizu primjedbi, galopirajuće odmiče bez izmjena
Tekst se nastavlja ispod oglasa
