Prije tjedan dana objavljeno je još jedno izvješće Europske komisije koje analizira stanje u Hrvatskoj, ponajprije reformske prioritete kao što su javne financije, porezni sustav, dug, tržište rada, obrazovanje, poslovno okruženje, javna uprava i povezana područja.
U tom dokumentu skraćenog naziva „Country Report Croatia 2018“, između ostalog, Europska komisija detektira loše stanje javne uprave koja je i dalje glavni kočničar društvenih reformi i po svim bitnim pokazateljima zauzima dno EU-a. Kažu u tom dokumentu da nesposobnost donošenja ispravnih odluka i praćenja njihovih posljedica pogađa mnoga područja društvenog djelovanja. Na primjer, dokument spominje da su se izjalovili i planovi racionalizacije ogromnog i neučinkovitog sustava državnih agencija i to zbog nedostatka političke volje.
Što se tiče pravosuđa, točnije sudova, dokument navodi da je dugotrajnost postupaka i dalje velik problem i po tome smo među najgorima u EU, ali ipak kažu da je u području pravosuđa postignut „ograničeni“ napredak. Spominje se i da je borba protiv korupcije stala iako je nova Vlada borbu protiv korupcije stavila među svoje prioritete. Čak da je zabilježeno povećanje tolerancije prema korupciji. To valjda nakon ulaska u EU?
Također i prema Svjetskom ekonomskom forumu i njegovom posljednjem izvješću o kompetitivnosti, neučinkovita javna uprava predstavlja najveći problem za poslovanje u Hrvatskoj. Značajan problem u poslovanju je naravno i opet sveprisutna korupcija. Po poslovnoj kompetitivnosti ne samo da zaostajemo, nego i usporavamo u utrci s nama usporedivim zemljama poput Češke, Poljske, Slovačke, Mađarske, Slovenije. Sve navedene zemlje su kompetitivnije od RH.
Vrijedi spomenuti i to da su nam iz Bruxellesa dali crveni karton zbog kašnjenja s uvođenjem poreza na nekretnine.
Potaknut ovim izvješćem ovdje bih se ukratko osvrnuo samo na pravosuđe, kao dio javne uprave koji i dalje predstavlja glavnu kočnicu da Hrvatska napokon postane zdravo društvo.
Što je ostalo od „impresivnog napretka“ iz 2011. godine?
„Davne“ 2011. godine kad smo se poboljšavali na svim poljima kako bi postali dio ekskluzivnog kluba zvanog EU, europska povjerenica za pravosuđe Viviane Reding jednom prilikom je u Zagrebu rekla kako je „Hrvatska postigla impresivan napredak u poglavlju 23 – Pravosuđe i temeljna prava“.
Međutim, suprotno tadašnjem oduševljenju gđe. Reding, u okviru opće percepcije o stupnju korumpiranosti u hrvatskom pravosuđu, hrvatski građani jednako kao i 2011., tako i danas, 2018. godine ne vjeruju u racionalno, nepristrano i pošteno hrvatsko pravosuđe.
Spomenimo poznati slučaj Ovršnog zakona kojim se omogućuje financijsko uništenje gotovo 320.000 građana, dok se istovremeno u predstečajnim nagodbama tvrtkama arbitrarno otpisuju dugovi koji ukupno iznose više desetaka milijardi kuna. Popis takvih zakonskih rješenja koja urušavaju društvo je dugačak.
Zanimljivo je da se nakon hrvatskog ulaska u EU i „impresivnog napretka“ koji mu je prethodio, opet gomilaju nalazi objavljeni od relevantnih međunarodnih institucija koji stalno ukazuju na ozbiljan problem korupcije i negativne percepcije koju građani Hrvatske imaju u vezi s hrvatskim pravosuđem.
Osim hrvatskih građana, visok stupanj nepovjerenja u hrvatsko pravosuđe i dalje ima i poslovni sektor – domaći i strani. Poslovni svijet kao najveću manu hrvatskog pravosuđa identificira njegovu nepredvidljivost.
Eto, sve je to već dugi niz godina poznato hrvatskim građanima, ali ne i Vladi RH. Oni i dalje mantraju o tome da u sustavu rade profesionalci, znalci; da je pravosuđe neovisno i da su slučajevi korupcije, pristranog suđenja i nikad dostižne pravde tek izuzeci, a ne pravilo.
Kafkijanska atmosfera na hrvatskom sudištu
Na žalost, imao sam nekoliko „bliskih susreta“ sa sustavom hrvatskog pravosuđa i u sebi potvrdio opću društvenu percepciju o tom sustavu. Naime, kao i u svemu, čovjek se u nešto najbolje uvjeri na temelju osobnog iskustva. Radeći u tijelu javne vlasti susreo sam se s mnogim kaznenim djelima, od krađa preko diskriminacije do kleveta, a one ozbiljnije prijavio sam nadležnim tijelima, što mi nalaže i zakon. Za sada, osjećaj koji sam ponio iz sudnica i ostalih pravosudnih tijela ide ruku pod ruku s osjećajem koji godinama doživljavam u tijelu javne vlasti u kojem radim.
Ponekad mi dođe da zastanem te se kao Jozef K. pitam: Kakvi su to ljudi? O čemu govore? Od koje su vlasti? Pa ja navodno živim u pravnoj državi u kojoj su svi zakoni na snazi, gdje zakon podržava pošten i zakonit rad. I tko se sada usudio zbog takvog rada na mene izvršiti prepad! Blati me i kleveće! Istražuje! Tko? U čije ime hrvatski sudovi u hrvatskoj državi donose društveno štetne, a često i nezakonite odluke? Sigurno ne u ime hrvatskog naroda! Onda u čije ime?
Nekoliko primjera
Znači, ako vidim da je netko na Korzu izvadio pištolj i drugom čovjeku s 5 hitaca raznio glavu, ne treba mi sud reći da je čovjek s pištoljem ubojica. Ja to znam i očekujem od policije da ubojicu zatvori, a od suda da pomoću pravne procedure kazneno djelo prepozna i ubojicu kazni.
Ili konkretnije, iz stvarnog iskustva, ako vidim da je osoba jasno napisala da je ugovor sklopila pod pritiskom, ne treba mi sudac da spoznam da je ugovor sklopljen nezakonito. Ja to znam i bez suda.
Ako vidim račun na kojem pročitam da je poduzetnik općini isporučio 100 pari najobičnijih gumenih čizama i to naplatio 200.000 kuna, znam da se radi o krivotvorenju računa i to mi ne treba pravosuđe reći. Ono počinitelja treba kazniti.
Ako je netko protuzakonito primljen na radno mjesto u javnoj upravi i na istom se radnom mjestu održava već skoro pet godina, neće me nijedan hrvatski sud pomoću nijedne pravne norme uvjeriti da u tom slučaju nema trgovanja utjecajem i zloporabe položaja. To se u učinkovitom i nekorumpiranom pravosuđu mora riješiti najkasnije u roku od nekoliko mjeseci. Bitangu treba što hitnije vratiti u početni položaj, onaj isti koji „uživaju“ i ostali hrvatski građani s jednakim kvalifikacijama. Točka.
Zaštita uplakanih i uznemirenih
Jedan od najboljih pokazatelja stanja u javnoj upravi, odnosno hrvatskom sudištu je činjenica da zaposlenik u Hrvatskoj danas, 2018. godine, čelnika i njegove poslušnike vrlo lako možete uznemiriti zbog savjesnog, profesionalnog i zakonitog rada! E to je tek pokazatelj tektonskih poremećaja u društvenim vrijednostima koje jedino neovisno pravosuđe može ispraviti.
Ali umjesto da one koje savjestan i zakonit rad uznemiruje i rasplače uzmu za rukicu i svojim presudama im pokažu pravi društveni put, aktualno hrvatsko sudište čini suprotno. Svojim presudama ono smiri uznemirene, dodatno ih legitimira, osnaži, a na ovaj ili onaj način osudi „okrutne i zle smutljivce“ koji bi htjeli raditi u interesu organizacije i društva.
Gore navedeni primjeri (osim „ubojice s Korza“) tek su ca. 1% iz moje raznovrsne kolekcije nesankcioniranih kaznenih djela i igrokaza iz hrvatskih sudišta kojima sam svjedočio. Ako tome pribrojimo tisuće drugih iskustava koje u svojem pamćenju nose mnogi građani Hrvatske dobit ćemo prilično jasnu sliku hrvatskog pravosuđa danas. To bi svakoj vlasti nešto trebalo značiti. Ipak, naša se Vlada radije pogleda u svoje zlatno uokvireno ogledalce i još se jednom uvjeri kako je lijepa, poštena i profesionalna. Radije posluša svoju milozvučnu jeku iz duboke države nego glas, bolje reći krik naroda.
Hrvatsko sudište protiv zdravog razuma i pravičnosti
Za razliku od balkanskih bardova pravne misli koji nam kažu kako je pravosudno ratište vrlo komplicirano, kako je pravo jedno, a pravda nešto sasvim drugo (često i suprotno od prava), u razvijenim zemljama sve se rjeđe presuđuje na osnovu zakonskih normi koje u konkretnom slučaju negiraju pravednost i osnovna ljudska prava. Postavljena je granica primjeni zakona tamo gdje to proturječi pravednosti i vladajućim društvenim vrijednostima. Ovdje, u Hrvatskoj, priznati i sveprisutni umovi tvrde nešto drugo. Treba naime uvjeriti narod da pravo često ne može dohvatiti društvenu pravdu.
Ali članak 29. Ustava RH kaže da „svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela“.
A pravni stručnjaci kažu da je ono što je pravično istodobno i pravedno. Moralno ogoljena pravna norma zbog svoje uopćene formulacije uglavnom uvijek nešto bitno propušta. Zato je u cijeloj priči, kao i uvijek, najvažniji čovjek (pravosudni djelatnik) koji svojim znanjem, moralom, zdravim razumom, prepoznavanjem poželjnog i pravičnog, pravnu normu stavlja u funkciju ostvarenja društvene pravednosti i jednakosti što je temelj razvoja zdravog društva.
Usprkos svemu, ima i naše pravosuđe svijetlih trenutaka, ali to su na žalost iznimke i mnogo više imaju značaj za spas pojedinca, nego za stabilno funkcioniranje društva.
Tako u jednoj nedavnoj presudi Ustavni sud RH kaže da se „objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi, a zaštita ustavnih prava pojedinaca ne može zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu zdravog razuma … svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava.“ Nadalje Ustavni sud RH kaže da se „svako tumačenje i primjena mjerodavnog prava koje iskače izvan zdravog razuma posljedično ne može nazvati drukčije nego arbitrarnim.“
Rekao bih da se Ustavni sud RH razmjerno često poziva na zdrav razum upravo zato što se mnoge odluke hrvatskog sudišta kose sa zdravim razumom i načelima zdravog društva.
Ostaje nam samo nadati se da će u našem pravosuđu zdrav razum i pravičnost postati pravilo postupanja, a neće ostati tek iznimka.
*Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
