Američki sociolog Joseph P. Overton u 1990-im je godinama opisao tehnologiju planirane promjene društvenih stavova u cilju provođenja određene politike. U svojem radu pobijao je tzv. prirodni slijed događaja u razvoju određenih ideja i politika. Navedeni proces opisao je pomoću tzv. prozora za raspravu, koji je nakon njegove smrti (2003.) dobio naziv po autoru – Overtonov prozor.
Prozor sadrži društveno prihvatljive ideje i politike o kojima se raspravlja. Sve unutar prozora je normalno, očekivano i prihvatljivo, dok je sve izvan prozora nezamislivo i neprihvatljivo. Kako bi nezamislivo postalo prihvatljivo i normalno, okvire prozora treba proširiti ili pomaknuti, a za to postoje majstori koji poznaju tehnike pomoću kojih se u javnost plasira ideja koja se izrazito suprotstavlja društveno dominantnim vrijednostima i daleko je izvan okvira prozora.
U stvari, radi se o planskom manipuliranju javnošću kako bi politika koja odgovara vladajućoj klasi neprimjetno ušla u društvo i vrlo brzo, bez otpora postala dio dominantnog načina razmišljanja.
Željana Zovko (HDZ): Hvalospjevi za Marakeški sporazum u EU parlamentu
Znači, sve iznenadne promjene u društvenim vrijednostima (radi se o bitnim promjenama koje se događaju unutar nekoliko desetljeća) nisu slučajne niti su prirodan slijed razvoja ljudskog društva i njegovih vrijednosti. Sve je to smišljeno, ima metodu i sustav koji se razlikuje od klasičnog pranja mozga koji je bio svojstven totalitarnim ideologijama, ponajprije komunizmu i nacizmu. U liberalnoj demokraciji to se radi na istančaniji način – nevidljivim metodama koje se, između ostalog, provode i na za to predviđenim konferencijama. Poput sindroma kuhane žabe, društvo uopće ne osjeća (ne primjećuje) finu tehniku sustavne manipulacije.
Overton je tu metodu sažeo u 6 koraka i razvija je na sljedeći način: nametanjem rasprave o ideji koja je donedavno bila nezamisliva (1), ona u društvu postaje prisutna, ali radikalna (2). S vremenom, uz sve veću prisutnost u javnosti te uz javnu podršku političara i interesnih lobija ideja postaje prihvatljiva (3). Širenjem rasprave u medijima i pridruženim djelovanjima ona je odjednom razumna (4) – nešto kao prirodni slijed događaja. Daljnjom propagandom, protekom godina ideja postaje popularna (5), a u zadnjoj fazi i dio dominantnih vrijednosti manipulirane populacije. Odnosno, do prije nekoliko desetljeća potpuno nezamisliva i neprihvatljiva ideja za većinu građana, konačno postaje ozakonjena politika (6). Narod se ni ne okrene, a potpuno se prosvijetli.
Nabrojimo samo neke primjere: legalizacija gay braka (u fazi 5-6), legalizacija izmišljenih rodova (u fazi 3-4), pokušaji legalizacije pedofilije u pojedinim zapadnim zemljama (u fazi 2-3), genetska modifikacija ljudi – „djeca po narudžbi“ (u fazi 2), itd.
Marrakech kao peta faza manipulacije: o čemu se u stvari radi?
Slučaj s Marakeškom deklaracijom (kao i s Istanbulskom konvencijom) neodoljivo podsjeća na završne faze procesa normalizacije do jučer neprihvatljivog, odnosno predstavlja veliko širenje / pomicanje Overtonovog prozora.
Ukratko, radi se o tome da je cijela priča počela u Rabatu 2006. godine na 1. Euro-afričkoj ministarskoj konferenciji o migraciji i razvoju, na kojoj je usvojena deklaracija koja je ustanovila kako je potrebno pronaći prave odgovore glede upravljanja migracijama između Afrike i Europe, sve na temeljima partnerstva i u cilju promocije održivog razvoja. Bilo je tu naravno još nekih frazeoloških i politički korektnih zaključaka, preporuka i sličnog, ali uglavnom, radilo se o „upravljanju migracijama“.
Ubrzo je uslijedila 2. konferencija na istu temu koja je održana u Parizu 2008. godine. Pričala se ista priča ali se pored već utvrđenog, zaključilo i to da organizirana migracija radne snage predstavlja izvor kulturnog i društvenog obogaćivanja budući da generira razmjenu ljudi i dobara. Spominjala se i važnost organiziranja legalnih migracija, borba protiv ilegalne migracije i sinergija između migracije i razvoja. Ništa spektakularno novo – tek jedan mali pomak Overtonovog prozora u željenom smjeru.
Na 3. konferenciji u Dakaru 2011. godine, legalne migracije su predstavljene kao razvojna šansa za afričke i europske države, kao mogućnost da migranti razviju svoja znanja i općenito osobni potencijal. Partneri su osnažili i potvrdili svoju već iskazanu želju za stvaranjem i poticanjem uvjeta za legalnu migraciju. Puno lijepih riječi, sve prema planu.
Na 4. konferenciji održanoj 2014. godine u Rimu dodan je sljedeći sadržaj – promoviranje međunarodne zaštite migracijskih procesa te iniciranje uspostave sigurne migracijske rute od Afričkog (Somalijskog) roga do Europe.
Tko je Drago Župarić-Iljić koji je u ime Hrvatske sudjelovao na stvaranju Marakeškog sporazuma
Na ovogodišnjoj 5. konferenciji u Marrakechu zahtijeva se i promocija javnog diskursa kojim se oblikuje pozitivna percepcija migracija. Zatim se u svojevrsnom akcijskom planu za ostvarenje ciljeva legalne migracije, spominje i financijsko poticanje uključenja (integracije) migranata, već pristiglih u europska društva. Predlaže se i promocija migracije sukladno potrebama svake od nacionalnih ekonomija, a posebice se potiče migracija mladih ljudi između Europe i Afrike, kao i povezivanje između obrazovnih institucija u Africi i europskih zavoda za zapošljavanje, sve kako bi se na najbolji način iskoristila stručna znanja mladih afričkih migranata. Dodatno, u Marakeškoj deklaraciji se naglašavaju obostrane koristi od migracije određenih grupa, poput istraživača i poslovnih ljudi.
Nova ljudska prava
Migracije se uzdižu na razinu ljudskih prava pa će sukladno tome svaka kritika takve politike u budućnosti biti sankcionirana. Realno je moguć i kazneni progon zbog politički nekorektnog govora u vezi s migracijama, budući da u deklaraciji piše: „donijeti i provoditi zakone koji će regulirati javni diskurs u vezi s migracijama“. Znači, svatko tko izađe iz „reguliranog javnog diskursa“ etiketirat će se kao rasist, ksenofob i diskriminator koji bi dokidao ljudska prava i moći će biti sretan ako ga kriva riječ u vezi s migracijama ne pospremi u zatvor.
Još mnogo zanimljivih stvari ima u toj deklaraciji, a uglavnom se tiču nastavka politike rastakanja Europe, njezinih vrijednosti i načina života, daljnjeg osiromašenja niže i srednje klase koja će, ako se sporna deklaracija bude provela u djelo, uskoro dobiti desetine milijuna konkurenata na tržištu rada.
Nakon svega navedenog, uz sve blagodati koje će Europa navodno primiti od ove politike, ostaje nejasno na koji to način emigracija istraživača, mladih stručnjaka i poslovnih ljudi iz afričkih zemalja u Europu pridonosi razvoju Afrike i zaustavljanju trenda jednosmjerne migracije iz Afrike prema Europi.
Tko odustaje od Marakeša i zašto?
Sudeći po faznom razvoju događaja i iznijetim ciljevima Marakeške deklaracije, europski fokus djelovanja očito je preusmjeren sa sprječavanja ilegalne u planiranje i poticanje legalne migracije iz Afrike u Europu. U stvari radi se o skrivenom planu legalnog preseljenja velikog broja ljudi iz Afrike u Europu. Teret tog procesa bi naravno morale podnijeti države „potpisnice“ deklaracije.
Mađarska vlada je za sada jedina koja je o toj temi pitala vlastiti narod (od kojeg je izabrana); što o tome misli i podržava li takav sporazum, jer ipak, o njihovoj se zemlji i budućnosti radi. Temeljeno na mandatu koji je dobila od svojih birača, mađarska vlada smatra da je njihova dužnost na prvo mjesto staviti interese vlastitog naroda i države koji se ne podudaraju s migrantskom politikom EU-a. Za razliku od naših susjeda koji su odbili podržati Marakešku deklaraciju u svibnju ove godine, ostale europske države (zajedno s Hrvatskom) misle da je potpuno irelevatno što njihovi građani misle o imigracijama Afrikanaca u njihove zemlje.
Ipak, nakon smjene vlasti u pojedinim EU državama došlo je do promjene raspoloženja i novoizabrana vodstva odlučila su stati na kraj ovom procesu društvenog inženjeringa te Overtonov prozor vraćaju na dojučerašnju poziciju i u prihvatljive dimenzije. Velik broj zemalja u čijim vladama ne sjede briselski poslušnici jasno poručuje da se želi povući iz tog procesa jer su članovi tih vlada svjesni što predložena migracijska politika znači za društvenu i kulturnu koheziju njihovih društava.
Italija i Estonija su nedavno potvrdile odustajanje od Marakeške deklaracije. Isto su učinile još ranije Austrija, Švicarska, Slovačka, Poljska, Češka, Bugarska. Danska i njemačka parlamentarna opozicija također žele svoju zemlju izvan te deklaracije koja ovog prosinca u Marrakech stiže iz New Yorka, a u finalnoj se verziji sa svibanjskih 8 proširila na prosinačke 34 stranice pod nazivom Global compact for safe, orderly and regular migration, sve zajedno pečatirano od Ujedinjenih naroda. SAD, Australija i Izrael odmah su dali do znanja da ih marakeški sastavak ne zanima.
(VIDEO) Što je zapravo Marakeški sporazum na koji je Narod.hr upozoravao početkom 2018.
Ne slažu se na tom polju ni naše dvije najviše političke institucije – predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković. Predsjednica s pravom iskazuje rezervu prema deklaraciji, dok premijer postojano izvršava briselski zadatak, pri tome ne informirajući svoj narod o čemu se u stvari radi i koje su moguće posljedice. Naravno, što je njega briga što narod misli. On valjda zna bolje. A nije baš ni zgodno staviti sve karte na BXL karijeru pa prkositi budućem poslodavcu. Mukotrpno dugogodišnje građenje srdačnih odnosa s najvišim dužnosnicima BXL političke klase ne smije se ugroziti.
Neobvezujuća UN-ova politika?
Kažu nam s raznih adresa da deklaracija koja je postala kamen smutnje među razvijenim državama čak nije ni pravno obvezujuća i da se ne potpisuje. Ali čemu onda sav taj posao? Trošenje vremena predsjednika država, premijera i ostalih visokih europskih i afričkih dužnosnika. Nisu li to mogli organizirati na razini državnih tajnika? Ili nekakvo stručno savjetovanje politologa, demografa i dr.?
Pa ne organizira se takav događaj i ne pišu se takve deklaracije samo da bi se državnici malo družili, pojeli, popili i nešto neobvezujuće raspravljali. Prema danom tumačenju, može se zaključiti da država može (usmeno) podržati Marakešku deklaraciju, ali ništa po tom pitanju ne mora raditi? Ali tko će provoditi sve te mjere? Ako su one neobvezujuće to valjda znači da možeš krenuti u provedbu i kad vidiš da stvar ne valja, predomisliš se i ostaviš društvo na cjedilu bez ikakvih posljedica?
Kad ti na vrata pokuca 10.000 Afrikanaca, tada se praviš kao da ne čuješ i kažeš – što? Molim? Pa mi nismo ništa potpisali! Tko vas je poslao? Kriva adresa! Probajte kod susjeda.
Tako to ide? Ili se radi samo o popisu lijepih želja, ali od provedbe ništa. Ali čekaj, pa ne troši se tako vrijeme važnih političara i novac poreznih obveznika. Ako idu na daleki put, troše novce i svojim avionima zagađuju zrak mi očekujemo da nešto i naprave, a ne samo da čitaju sastavke i zabavljaju se.
Narod odlučuje
Bez obzira na tlapnje iz BXL-a i njegovih najvjernijih ispostava, Europljani sve više vide nesklad između onog što mainstream političari pričaju u vezi sa zaustavljanjem imigracije u Europu i onog što se stvarno događa na terenu. A događa se to da se proces nastavlja i sve je jači. U zadnje vrijeme to jako dobro znaju i stanovnici Gorskog kotara u čije kuće se provaljuje, a ljudi se sve više boje otići u šumu.
I zato bi bilo dobro ne prihvatiti ono što nam nameću preplaćeni i neodgovorni briselski činovnici, poput povjerenika za migracije, Dimitrisa Avramopoulosa, za kojeg su marakeški zaključci „super stvar“. Kaže nam on da „mi ne možemo spriječiti migracije“ jer da ćemo „na kraju dana, svi morati prihvatiti migracije, mobilnost i različitost kao novu normu i prema tome kreirati naše politike“.
Tko će što prihvatiti i provoditi, to nije izvjesno, jednako kao što nije sigurna ni sudbina Europske unije koja sa svakim ovakvim pokušajem ukidanja demokratskih načela i uzurpacije nacionalne suverenosti podriva vlastite temelje koji su ionako već prilično uzdrmani.
Na sreću, preostalo je u Europi dovoljno naroda koji se ne osjeća ni kriv ni ksenofoban zato jer želi sačuvati svoj način života, svoju kulturu i svoje radno mjesto u vlastitoj i jedinoj domovini. Što će na kraju biti, odlučit će narod, jasnom i glasnom porukom vladajućima ili pasivnim okretanjem glave na drugu stranu.
* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).
U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.
Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
