Filipi o Dobroniću: Umjesto da čisti po svojoj novoj kući, on se bavi sloganom ‘Za dom spremni’

Mario Filipi, dragovoljac Domovinskog rata, dao je intervju za “Hrvatski tjednik” u kojemu je komentirao svoje otvoreno pismo kojim se obratio Dobroniću, također je kazao i jesu li ga razočarali Zoran Milanović, Andrej Plenković te Tomo Medved.

Intervju prenosimo u cijelosti.

Što Vam je bio motiv da se javnim pismom obratite novoizabranom predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Radovanu Dobroniću?

FILIPI: Šokiralo me je da čovjek koji je tek sjeo na stolac predsjednika Vrhovnog suda
počinje voditi politiku umjesto da se bavi pravosuđem koje je sada pravo ruglo Hrvatske. Umjesto da čisti po svojoj novoj kući koja je u totalnom neredu, on se bavi sloganom “Za dom spremni”. Posebno me je pogodilo što on nastupa pristupom “odozgo” i metodom svršenog čina. Rekao je da to nije ideološko, nego civilizacijsko pitanje. Drugim riječima, svatko tko se ne odriče tog slogana je necivilizirani divljak.

Isti stav pokazali su zlotvori koji su ubijali 1945. godine, a to pokazuju još neki i danas. Hrvati su uglavnom necivilizirani divljaci, dakle treba ih pobiti. Tako je bilo 1945. godine. Danas nije moguće tako jednostavno ubijati, ali ideološki to je potpuno isto. Sa svog položaja on mnoge od nas može strpati u zatvore, što znači da će Hrvatska dobiti mnogo političkih zatvorenika i to zbog “verbalnog delikta” duboko u 21. stoljeću i u koliko-toliko demokratskom režimu. On nije ničim argumentirao zašto misli da je to civilizacijsko pitanje, ali očito aludira na NDH i ustaše. Čak je i rekao da se je pod tim “pokličem” ubijalo po kriterijima koji ne smiju postojati.

Nije rekao iz kojih je on izvora dobio takvu informaciju. Ali znamo da su to isključivo komunističke knjige i pjesme pune maštarija koje nemaju nikakvu vezu sa stvarnim događajima. Ovakav predsjednik Vrhovnog suda potpuno je neprihvatljiv. Bilo bi mu najbolje odmah podnijeti ostavku, jer kada bude ipak morao otići biti će mu mnogo teže. Začuđuje me i nedostatak inteligencije tog čovjeka. Ako je već odlučio obrušiti se na slogan ”Za dom spremni” koji ima dugu povijest koju on ne zna, trebao je taktički šutjeti ili odgovarati diplomatski neodređeno dok se ne učvrsti na svom položaju. Ovako je istrčao na ledinu, a tko tako čini sva oružja tuku po njemu. Očito misli da mu nitko ništa ne može.

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem Vašeg otvorenog pisma?

FILIPI: Jako sam iznenađen odjekom tog pisma kojega su izgleda svi pročitali osim Dobronića, jer je nakon pet dana ponovio doslovno istu rečenicu. Da je barem malo ublažio komunističku retoriku, moglo bi se pomisliti da se s njime može komunicirati. Ali on se je na taj slogan zaletio kao bik na crvenu krpu i ne odstupa.

Mnogi mediji su moje pismo prenijeli u cijelosti ili djelomično što me je iznenadilo, jer sam i ranije znao pisati po nekim portalima, a nitko to nije ni primijetio. Očito je da je tema “vruća”, a moj tekst otvoren i bez dlake na jeziku.

> Mario Filipi: Za Dobronića bi najpametnije bilo da odmah podnese ostavku

Evo prošlo je 30 godina od vašeg teškog ranjavanja u Vukovaru. Kada se danas prisjećate tog strašnog vremena i događaja nad čime ponekada zaplačete, a koja sjećanja Vam navuku osmijeh od uha do uha?

FILIPI: Zbog istine moram reći da nisam ranjen u Vukovaru nego ispred Vukovara, između Nuštra i Marinaca. Nakon toliko godina emocije više nisu tako silne kao ranije, pa o tom događaju mogu pričati kao da se je nekom drugom dogodilo. Ipak, i danas je strašno kada se sjetim da je šest mladića neposredno pokraj mene otišlo u vječnost, a većina su mi po godinama mogli biti sinovi. To je bol koja ne prolazi.

Ali dok sam bio čitav, družio sam se s ljudima koji su se cijelo vrijeme šalili i smijali dok su gotovo svaki dan hodali uz rub smrti. Tada sam shvatio što znači rečenica: “Smrt ga gleda, on se na nju smije”. A za vrijeme odmora u improviziranoj vojarni imali smo prave predstave. Jedan vojnik radio je preko motorole “radio-emisije” u ponoć. Započinjao je uvijek ovako: “Ovdje hrvatski radio, studio Zemun”.

Srbi su to čuli jer smo imali iste valne dužine. S naše strane u centrali je bio domaći čovjek Slavonac koji je “glumio” Albanca s ekstremno albanskim naglaskom. Na drugoj strani Srbin je glumio Crnogorca. Njihovi dueli bili su kao humoristična emisija. Smisao za šalu nije nas napustio niti u mukama i bolima, na liječenju u austrijskom gradu Wiener Neustadtu. Tamo je njemački jezik bio problem.

Lijepa mlada fizioterapeutica radila je vježbe s čovjekom do mene. Uhvatila ga je za nogu i rekla mu: “Ziehen!” (Povući). Kad on nije reagirao, ponavljala je više puta i to se je čulo kao: „cin, cin, cin“. On joj je odgovorio: „Zvoni ti do sutra, kad te ja ne razumijem“.

Koliko ste zadovoljni trenutnim društvenim stanjem u Republici Hrvatskoj?

FILIPI: S tako loše vođenom državom nitko normalan ne može biti zadovoljan. Nije riječ samo o današnjoj vladajućoj ekipi. Niti jedna vlada do sada nije riješila ni jedan ozbiljan problem. Ne bih nabrajao po čemu smo sve ruglo Europe. Jedino po čemu je Hrvatska doista dobra jest činjenica da nije propala, odnosno da se nije ponovo “skompala” sa Srbijom i drugim bivšim republikama.

A inače imamo sjajnu državu po prirodnim ljepotama i bogatstvima i brojne pametne ljude, poduzetnike, sportaše, umjetnike i dr. Ali svatko tko dođe na vlast čim sjedne odmah zaboravi na državu i misli samo na sebe. Ali nije ni narod nevin. Ljudi su pretežito sebični. I običan čovjek misli samo na sebe. Na primjer, brojni vjernici odu u nedjelju na misu, poslušaju propovijed, prime pričest, a onda odu na glasačko mjesto i zaokruže ateiste i “jugoslovene”. Zato stojimo u mjestu.

Jesu li Vas razočarali predsjednik države Zoran Milanović, premijer Andrej
Plenković i ministar branitelja Tomo Medved?

FILIPI: Nisu oni ni bolji ni gori od prethodnih. Uklopili su se u sivilo u kojem Hrvatska stoji u mjestu kao brod kojemu se je pokvario motor. Milanović me je zapravo ugodno iznenadio s nekim potezima, osobito u odnosu prema braniteljima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Kada nešto smatra ispravnim, ne štedi riječi. On je čudan svat. Kao da su u njemu dva čovjeka – jedan dobar, drugi zločest, pa čas vodi jedan, čas drugi. Kvari ga odnos prema “Za dom spremni”, a Dobronić mu je totalni promašaj.

Čini se da obojica ne mogu izići iz svoje mentalne spilje u kojoj su komunisti obojici oprali mozak i nisu spremni prihvatiti prave činjenice s dokazima i argumentima. Plenković je također potekao iz komunističkog miljea. Njegov otac Mario je profesor komunikologije. Moji mlađi kolege su morali učiti po njegovim udžbenicima.

Zato je Andrej pragmatičniji od Zorana, ali sudeći po njegovim djelima, on je “zarobljenik” birokrata iz Bruxellesa kojima ne zna reći “ne”. Medved je hrvatski ratnik bez mrlje na ratnom putu. Ali kao ministar ima samo jedan izbor: ili se uklopiti u pragmatizam Plenkovića, ili podnijeti ostavku. Dometi njegovog odlučivanja su jako mali. No da je podnio ostavku, bi li braniteljima bilo bolje? Malo je vjerojatno. On barem održava stanje “ne talasaj” glede branitelja.

Zašto šuti braniteljska populacija, osim malobrojnih časnih iznimaka?

FILIPI : Ne zamjeram kolegama zbog te pasivnosti. Većina ih je prošla velike patnje. Mnogi su se žestoko borili da se ova država učini boljom, ali nitko od nas nije uspio. Šator je stajao 555 dana, ali malo se je toga pomaknulo.

Ljudi su se uvukli u sebe, “gledaju svoja posla” i misle da stalno mogu tako. Neki su dobili i udobne položaje, pa se osjećaju kao i vlastodržci: “Meni je dobro. Briga me za državu”.

Jeste li član ijedne stranke? Ako niste ima li trenutno političar kojem najviše
vjerujete?

FILIPI: Nikada nisam bio član ni jedne stranke. U nekim trenutcima privlačili su me nekad
davno HSP, kasnije suverenisti, pa Domovinski pokret. Ali svaki put je dolazilo do nekog razdora i razočaranja. Danas imamo više stranaka domoljubnog svjetonazora. Svaka za sebe ne može učiniti ništa. Kada ljudi primijete da negdje postoji “šef” s velikim egom, ne podržavaju takva društva.

Mi smo pretežito kršćanska zemlja. Odlika kršćana trebala bi biti poniznost. Vodeći političari trebali bi imati stav i držanje slično kao nogometni izbornik Zlatko Dalić. Državnik bi trebao biti ponizan pred Bogom, a odlučan, ali ne grub, prema protivnicima. Takve osobine ima malo tko. Hrvatska još čeka takvog čovjeka. Ivan Penava pokazuje neke odlike koje bi ga mogle dovesti do toga da bude vođa poput Orbana.

Ali mora stalno raditi na sebi i oko sebe postaviti ljude koji će ga stalno upozoravati na njegove nedostatke. Bez tog ljudskog korektiva svatko lako zastrani i postane ohol, a to je put u propast. No u Domovinskom pokretu ima i drugih sjajnih ljudi. Ali ako svi mali “vođe” ne suzbiju vlastiti ego i ne ujedine se oko glavne ideje, a to je obnova zaglavljene države, nitko ništa ne može učiniti, pa ni Domovinski pokret.

Tko je više učinio za Republiku Hrvatsku, HOS-ovac pokojni Žarko Crvenkapa ili sudac Radovan Dobronić?

FILIPI: Ha ha ha! To je bilo humoristično pitanje, kao da pitate što je veće Rusija ili San Marino. Crvenkapa je bio za dom spreman umrijeti i to mu se je doista dogodilo. A na što je spreman Dobronić još ne znam, ali slutim da je spreman i na neke gadosti.

U Republici Hrvatskoj postoje politički centri moći koji nam pod svaku cijenu skrivaju daleku povijest iz vremena kralja Tomislava i poslije njega,a noviju povijest posljednjih stotinjak godina mučki iskrivljuju i javnosti plasiraju jugokomunističke krivitvorine. Tko su ti ljudi i zbog čega ne dopuštaju povjesničarima i historiografima da se na temelju činjenica i znanstvenih metoda ne pozabave novijom hrvatskom poviješću?

FILIPI: Povijest je velika boljka našeg naroda. Komunisti su nakon Drugog svjetskog rata
napisali svoju povijest punu laži i vrlo maštovitih bajki u kojima su na sva usta hvalili sebe, a do zemlje ponižavali sve druge, osobito Hrvate. Ali paralelno s time išla je i propaganda iz Srbije koja već više od 100 godina nastoji ”ukinuti” hrvatsku povijest. Oni to rade sustavno. U posljednje vrijeme svoje napore su još pojačali do kraja. Žele potpuno “ukinuti” svaku hrvatsku državu prije NDH, a nju opet sotonizirati do kraja.

Sada “ukidaju” hrvatski jezik. Nisu prvi. Prije 250 godina to je pokušao Vuk zajedno sa Slovencem Kopitarom. Zapravo to je njihov “preventivni napad”, jer je sve bliže vrijeme kada će morati priznati da ne postoji srpski jezik. Nikada ga nije bilo, jer Srbija u svojoj povijesti nije imala nezavisnu državu. Njihovi kraljevi i carevi su plod mašte. Zato nisu ni razvili svoj posebni jezik, a sada ih hvata panika jer to izlazi na vidjelo.

Ali hrvatsku povijest prikrivaju i strani povjesničari iz zemalja koje bi željele da Hrvatske nema. To se osobito vidi u priči o Mongolima. Naši povjesničari tvrde da nije bilo ni jedne bitke nakon bitke na rijeci Šajo. A Mongoli su pola te 1242. godine ganjali kralja Belu i nisu ga ulovili. Na kraju su naprosto otišli nakon što su se malo okupali i osunčali u Jadranu. To nije priča ni za dječji vrtić. U stvarnosti je to bila jedna od najsjajnijih pobjeda hrvatske vojske nad do tada superiornom silom.

Ali palo je na desetke tisuća hrabrih i vrijednih ljudi zato da bismo danas imali što braniti. Sada se njihova plemenita žrtva taji zato da hrvatski narod ne bi postao samosvjestan, jer kad postane samosvjestan onda je nezaustavljiv. Ipak, svi dijelovi povijesti će doći na vidjelo. Pitanje je samo vremena. Ponekad i mi sami uništavamo vlastitu povijest. Sada su na primjer u tijeku pripreme za gradnju hidroelektrane Senj 2. To je vrlo ambiciozni projekt, jer bi ta elektrana trebala imati oko 400 megavata instalirane snage, što je više nego hrvatski dio Krškog. Ali za tako veliku elektranu treba mnogo toga potopiti. Na žalost pod vodu sada ide Kosinjska dolina koja je u ranijim razdobljima bila središte života Like. Tamo su stolovali knezovi Kosinjski, a kasnije Frankopani.

Ivan (Anž) Frankopan VIII. Brinjski tamo je imao svoj dvorac i u njemu jedan od prvih tiskarskih strojeva u Europi. Tamo su otisnute najstarije hrvatske knjige koje zovemo inkunabule, a to su one vrlo rijetke knjige koje su otisnute prije 1500. godine. Hvala Bogu, sama lokacija stare tiskare ne će biti potopljena, ali to će se dogoditi s plodnom Kosinjskom dolinom uključujući sva naselja, pa i Gornji Kosinj zajedno s crkvom. Tamo je gotovo svaka kuća spomenik kulture, a na tom području ima preko 30 arheoloških lokacija. Upravo ovih dana prekopano je kosinjsko groblje.

Zamislite da je prekopano srpsko groblje. Za nekoliko dana o tome bi brujile sve svjetske institucije, a srpski mediji bi se zgražali kako „ustaše ruše srpska groblja“. A Hrvatima koji tu žive 1.500 godina može se činiti bilo što. No, i sami Kosinjani su djelomično odgovorni za to što im se događa. Gradnja elektrane planira se godinama, a oni su tek sada podigli glas kada je vjerojatno prekasno za bilo kakvu promjenu, jer je sadašnja vlada tu elektranu proglasila svojim strateškim projektom. Iz toga se vidi što se događa kad narod propušta priliku da upotrijebi svoju snagu. Uzgred, poglavarstvo općine Perušić je odredilo velik dio svog područja za obnovljive izvore energije (sunce i vjetar). Ali čini se da to nikoga ne zanima.

Što je za Hrvatsku veća opasnost, vazalska politika ili nabujala korupcija?

FILIPI: Korupcija je rak koji ždere državu. Od nje nastaje pljačka nove vrijednosti nastale teškim radom vrijednih ljudi. Korupcija je put u propast. Tamo gdje ima više korupcije nego u Hrvatskoj, tamo je umiranje od gladi. Tamo gdje je korupcija minimalna, materijalno blagostanje je gotovo bezgranično, iako duhovnost u pravilu ne prati to materijalno blagostanje.

Ne bih rekao da je Hrvatska ičiji vazal ni danas, kao što nikad nije ni bila, osim kratko za vrijeme kneza Borne. Više mi se čini da da sadašnja vlast ispunjava sve “glazbene željice” birokrata u Bruxellesu, iako se može djelovati mnogo samostalnije. Primjeri Mađarske i Poljske to pokazuju. To je samo pitanje sazrijevanja naroda. Dok god mislimo da smo ”mali” i da moramo slušati “velike” doista ćemo biti “mali”. Ali kada “mali” pokaže zube “velikima”, oni ga počnu poštovati.

Kako sada izići iz te kaljuže u kojoj smo zaglavili?

FILIPI: Djelomično sam na to pitanje već odgovorio. Najvažnija je samosvijest. Svaki Hrvat mora znati da nije ni gluplji ni nesposobniji u bilo kojem smislu od drugih naroda. Ne moramo imati kompleks pred nikim. Ključ za put prema boljoj Hrvatskoj je optimizam. Ako smo kolektivno u psihičkoj “komi” i vjerovanju da se “ništa ne može učiniti” i da se “ništa ne će promijeniti za našeg života”, onda doista ne ćemo učiniti ništa.

Iako je dobar politički vođa važan preduvjet za napredak, vođa nije ni Superman ni spasitelj. Boriti se moramo svi. Ako čekamo da nas vođa “spasi” a mi spavamo, ništa se dobro ne će dogoditi. Vođa prije ili kasnije nestaje ili umire. Narod koji “čami” ne će postići ništa. Narod koji bježi Njemačku i Irsku postati će nesretan kao i oni koji su ostali. Treba ostati, vratiti se i boriti za bolju Hrvatsku.

Ako su naši predci, pa i mi sami, mogli domovinu braniti krvlju i oružjem, onda ju i nove generacije moraju braniti bez oružja politički, optimizmom, radom, ponosom, rađanjem novih ljudi koji će jednom preuzeti odgovornost. Na kraju želim naglasiti i ono najvažnije – duhovnost. Vjera u Boga i ponizna molitva krasile su mnoge generacije Hrvata u prošlosti. I mi sami branitelji iz 1991. godine bili smo vjerojatno jedina vojska na svijetu koja je oko vrata nosila krunicu. Dok smo god molili, pobjeđivali smo. Kada smo počeli psovati Boga, padali smo u glib. Sada je vrijeme za novu molitvu i svijet će se čuditi koliko će Hrvatska visoko poletjeti, baš kao i nogometna reprezentacija prije nekoliko godina.