Nedavno sam pročitao da Grad Rijeka u sklopu projekta „Europska prijestolnica kulture 2020.“ na postojeće nazive 31 ulice u centru grada namjerava dodati i nazive koje su te ulice nosile kroz povijest. Osim toga, na ulazima u grad imat ćemo mogućnost pročitat i talijanski naziv grada – Fiume. Gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, kaže da je Grad Rijeka već prilikom kandidature na „EPK 2020.“ odlučio da će se važan dio tog projekta baviti poviješću Rijeke. Za svaku pohvalu, ali ipak je malo tužno da je tek 2018. godine, na krilima EU projekta, gradonačelnik postao svjestan povijesti grada – one koja je zabilježena prije 1945.
Zli jezici u gradu ne vjeruju u iznenadan gradonačelnikov interes za predjugoslavensku povijest Rijeke i pričaju da je ovo naglo prosvjetljenje u Gradu Rijeci povezano s aktualnim nedostatkom ruku spremnih za dizanje u gradskom vijeću. Službena verzija iz Grada kaže da taj projekt odgovara na želje Zajednice Talijana iz Rijeke koji navodno već dugo traže da se u Rijeci na primjeren način označi povijesna prisutnost Talijana u tom gradu.
Tko i što stvarno stoji iza tog projekta za mene je upitno jer u stvarnu brigu spomenute zajednice za talijansku povijest u Rijeci ozbiljno sumnjam. Smatram da spomenuta zajednica nije autentičan predstavnik naroda koji je do 1945. godine činio većinsko stanovništvo grada. Naime, i oni kao i njihovi SKHSDP-ovski pokrovitelji i danas mnogo vole i poštuju Maršala i njegove partizane; ekipu koja je u revolucionarnom zanosu (uglavnom iz najprizemnijih poriva) pobila tisuće Talijana, njihovih sunarodnjaka i sugrađana (koje navodno predstavljaju), a desetine tisuća zastrašivanjem protjerala iz grada.
Maršalova je ekipa na odlazak iz Rijeke posebice prisiljavala one koji su imali visoko obrazovanje – liječnike, pravnike, inženjere i dr., jer je komunistička Jugoslavija smatrala da bi ti ljudi zbog svojeg obrazovanja i građanskog odgoja mogli biti opasni pa ih se je rješavala na sve moguće načine – a načina je bilo mnogo.
Mesarskim kukama do slobode naroda
Iz studije pojedinih slučajeva može se mnogo naučiti od načinu rada i vrijednostima svake vlasti pa zavirimo malo u slučaj čelnika riječkog autonomaškog pokreta koji je vjerojatno poznat predstavnicima suvremenih riječkih, lokalno orijentiranih političkih stranaka.
Na primjer, u knjizi svećenika Flaminija Rocchija (rodom iz Nerezina na Lošinju) o egzodusu Talijana iz jadranske Hrvatske nakon upada Titovih partizana, nalazi se i iskaz koji je 15.03.1946. dala Riječanka, gđa. Blasich u vezi s ubojstvom svog supruga doktora Maria Blasicha:
“Bio je sudionik političkog života grada iza 1. svjetskog rata i jedan od glavnih predstavnika riječkih autonomaša. Nakon 1924. povukao se u privatni život i živio je radeći kao liječnik, ali uvijek je pružao otpor fašizmu. Dana 03.05.1945. Nijemci napuštaju grad koji je okupiran od Titovih trupa. Ulice grada zauzimaju ljudi naoružani do zuba. Navečer u 22.30h Titovi partizani kucaju na naša vrata. Preplašeni smo događajima tog dana, ali moj brat ipak otvara vrata. U naš stan je ušlo petoro partizana.
Čuvši buku, došla sam u blagovaonu u kojoj su bili partizani. Čim sam ušla, stavili su mi revolver na sljepoočnicu i oduzeli vjenčani i još jedan prsten. Nakon toga pretražili su sve u blagovaonici. Dvojica su se uputila prema spavaćoj sobi s pištoljem u ruci i naredili mojem suprugu da ustane iz kreveta. Ja sam im napomenula da on ima paralizirane noge i da se kreće samo uz pomoć kolica koja sam im pokazala.
Nakon toga, naredili su mojoj kćeri da ustane i da ih slijedi. Nagurali su mene, kćerku i brata u kuhinju. Mojem bratu oduzeli su sve predmete koje je imao sa sobom, uključivo i novčanik s 15.000 lira. Kćer je uspjela sačuvati briljantni prsten na način da ga je stavila u usta. Nakon toga, zaključali su nas u malenu izbu, gdje smo jedva stali. Ostali smo unutra 2 sata, nakon čega smo razbili stakla i izašli. Našli smo sva svjetla u stanu upaljena i otvorena vrata. Sve je bilo u neredu i razbacano, u spavaćoj sobi ispražnjeni svi ormari, sve vrijednosti odnijete. Sve što se moglo odnijeti bilo je odnijeto. Na krevetu smo našli tijelo mojeg supruga, zadavljenog. Na plahtama je bilo tragova cipela.”
Za ovo i mnoga ostala ubojstva koja su počinili „osloboditelji“, stvarni krivci nikad nisu odgovarali. Spomenuti slučaj obrađen je također i od Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba i Društva za riječke studije iz Rima te objavljen 2002. godine u knjizi „Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.) – izdanje talijanskog Ministarstva kulture.
Za ubojstva dr. Blasicha, riječkog gradonačelnika Gigantea koji je ubijen nakon „oslobođenja“ mesarskim kukama i još nekolicine istaknutih sudionika predratnog političkog života Rijeke, u Italiji je optužen tadašnji pripadnik OZNA-e, Oskar Piškulić – Žuti. Naravno, Italiji je ostao nedostupan. U SFRJ je drug Žuti bio uglednik, a ništa mu nije nedostajalo ni u samostalnoj RH u kojoj je poput mnogih komunističkih egzekutora slobodno živio i spokojno umro 2010. godine. Između ostalog, čovjek je bio predsjednik NK “Lučki radnik” i predsjednik Zajednice umirovljenika Primorsko-goranske županije.
Nepodnošljiva lakoća licemjerja
I zato je otužno svjedočiti niskosti i bezvrijednosti sitnih hrvatskih političara koji se u borbi za lokalne sinekure uopće usude spominjati teme do čije biti i humane strane nisu sposobni doprijeti. Ta skupina lažnih predstavnika talijanskog naroda u Rijeci ne predstavlja ništa više nego ostatke ostataka onih koji su nakon 1945. ostali u gradu i poslužili Titu kao smokvin list pred međunarodnom zajednicom, a zauzvrat pokupili određene privilegije. Kao ni tada, tako ih ni danas stvarno ne dira što su im sunarodnjaci (ogromna većina ni kriva ni dužna) stradavali pod brutalnom strahovladom jugoslavenskih komunista.
Desetljećima to pitanje u njihovoj zajednici nitko nije postavljao, a ne postavlja ni danas. I sad nas oni zajedno s gradonačelnikom Rijeke pokušavaju uvjeriti u nekakvu brigu za povijesti grada Rijeke. U povijesnu prisutnost Talijana u Rijeci. Odjednom im je stalo do Talijana kojih je nakon Titovih čistki danas u gradu preostalo oko 2%, a i ti su većinom potomci talijaniziranih Slavena koji su se poklonili komunističkoj Jugoslaviji i zbog toga su bili pošteđeni terora.
Jednako besramno aktualni riječki vlastodršci u svoje „dvore“ primaju esule. Mučno je gledati to pokazivanje lažnog gostoprimstva prema ljudima kojima su upravo idoli riječkih vlasti oteli kuće, pobili tisuće sunarodnjaka, pobacali ih u jame, protjerali s njihovih ognjišta! Cijele obitelji nedužnih civila žrtve su moralnih nakaza koje veliča riječki gradonačelnik i to s pozicije europskog socijaldemokrata 21. stoljeća!
Petokraka kultura
Samoprozvani predstavnici riječkih Talijana, kao i titoisti s Korza 16 vrijednosno su spojivi s građanskom poviješću Rijeke (one prije 1945.) jednako kao što su to tisuće onih koje je njihov Maršal dovezao u Rijeku nakon što je grad ispraznio od njegovih građana.
I zato, ako danas prošećete ulicama Rijeke dobit ćete dojam da do raspada komunističke Jugoslavije nikad nije ni došlo – petokraka kultura živi i dalje u svojoj punini. Na pločama koje označavaju imena ulica i dalje dominiraju imena iz tzv. NOB-a, što ukazuje na činjenicu da se Grad Rijeka najviše identificira s vrijednostima koje proistječu iz razdoblja SFRJ. Njihov Vođa ovdje stanuje neokrznute veličine, jednako snažne kao i „slavnih“ dana kad je brojnim brutalnim ubojstvima preživjelim građanima Rijeke utjerao strah u kosti i prisilio ih na bijeg prema Zapadu.
Danas 23% riječkih ulica nosi ime partizanskih boraca i ratnih jedinica iz tzv. NOB-a. Ulica koje kolektivno sjećanje usmjeravaju na novostvorenu samostalnost Hrvatske, na Domovinski rat, znatno je manje – tek 0,4%, što je pitanje za ozbiljnu raspravu i mnogo govori o vrijednostima i političkom smjeru riječkih vlastodržaca.
Za razliku od totalitarne politike koju su provodili idoli primorsko-goranskog SDP-a, od 1900. do 1945. godine, u kojem se razdoblju na području Rijeke izmijenilo nekoliko država, gotovo 85% ulica u gradu nije pretrpjelo nikakvu promjenu ili modifikaciju u svojem nazivlju. Građanska kultura imala je svoj kontinuitet. Ona ga je izgubila tek Titovim „oslobođenjem“ nakon kojeg je preko 80% gradskih ulica i trgova promijenilo ime.
Nakon 1945. godine, mnogo veći postotak zabilježen je kad je riječ o biološkoj obnovi grada –povećanju broja stanovnika: od početka 1950-ih do početka 1980-ih broj stanovnika u Rijeci povećao se s ca. 68.000 na 164.000. Na žalost, u grad nisu pristigli strani umjetnici, inženjeri, znanstvenici, obrtnici i ostali, niti su se građanke i građani mnogo voljeli. Narod se u kratkom vremenu mnogostruko umnožio jer su komunističke vlasti u nekoliko valova u grad dovozile na desetine tisuća balkanskih proletera čiji nam biološki i idejni nasljednici danas prodaju građansku kulturu!
Kako su godine prolazile, s novim „građanima“ ulice su se mijenjale ne samo imenom, nego i izgledom pa je danas npr. dovoljno prošetati Strossmayerovom (jedna od glavnih ulica koja povezuje Sušak i Rijeku) da bi se dobio potpuni uvid u stanje riječke građanske kulture. Asfalt je u katastrofalnom stanju; fasade austrougarskih stambenih zgrada su oronule, zapuštene, iako se ponegdje sjaje novi PVC prozori; vile iz 19. stoljeća su u jednako lošem stanju samo što na njima još više upada u oči „nakićenost“ raznim plastičnim ogradama, šatorskim krilima i sličnim dodacima koji u potpunosti oslikavaju duh današnje „građanske“ Rijeke.
Jer upravo se tu, na svakom gradskom balkonu, svakoj fasadi zgrade, ulici, ogradi, u parku, prepoznaje stupanj „građanstva“ stanovnika. Naravno, izgled ukupnog urbaniteta puno govori i o onima koji za izgled i funkcionalnost grada primaju plaću. Kultura jednog grada ne vidi se u EU projektima, proračunskim novcem proizvedenim kazališnim predstavama i sl. manifestacijama koje sa svakodnevnom stvarnošću nemaju veze; ona se zrcali u zbroju svih pojedinačnih stilova života njezinih građana.
I zato nikakve ploče s talijanskim nazivima Rijeci neće vratiti ono što je ona nekad bila. Danas je Rijeka tek naseobina koja svojim oblicima, sadržajima i općom estetikom prostora pokazuje vrijednosti i životni stil balkanskih petokrakih „osloboditelja“. Umjesto grada koji teče (kako su je krstili njezini SKHHDZSDP upravljači), točniji nadimak Rijeke bio bi grad koji istječe. Prvi put je istekao brutalno, u krvi i strahu, nakon što su u njega ušli Titovi partizani. Tada je isteklo više od polovice tadašnjeg stanovništva – nekoliko desetaka tisuća ljudi. Danas Rijeka istječe gotovo jednakim intenzitetom, ali više ne zbog brutalnog etničko-ideološkog čišćenja, nego zbog mnogo banalnijeg razloga – radi se o najobičnijoj nesposobnosti i korumpiranosti balkanske administracije.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
