Ivan Miklenić: Zašto se isključuje velika koalicija?

“Nevjerodostojan je govor da birači na izborima nisu dali glas za veliku koaliciju. Činjenica je da su birači, kao i uvijek, dali glas onomu koga bi željeli na vlasti te ne bi mogli imati ništa protiv toga da onaj komu su dali svoj glas stvarno bude na vlasti: bilo samostalno, bilo u koaliciji, pa bilo i u velikoj koaliciji. Može li itko dokazati da je stajalište protiv velike koalicije stvarno nešto pozitivno i dobro u sadašnjem hrvatskom političkom času?”, stoji u uvodu novog komentara glavnog urednika GLasa Koncila mons. Ivana Miklenića.

Govor o novim izborima nije politički odgovoran

Pomniji promatrač političkih zbivanja nakon parlamentarnih izbora i dosadašnje nemogućnosti da ikoja predizborna koalicijska skupina okupi većinu od 76 zastupnika ne može prešutjeti pitanje: zašto se apriori odbacuje tzv. velika koalicija? Istina je, stajališta o nepristajanju na veliku koaliciju izrekli su predstavnici obiju predizbornih koalicija, to stajalište ponavljaju brojni politički analitičari, a gotovo sustavno u tome ih slijedi i većina medija. Politički promatrač doista može reći da ima potpunu jasnoću da je apsolutno prevladalo takvo stajalište na hrvatskoj političkoj sceni, no ne može reći da su javnosti objašnjeni stvarni, vjerodostojni i opravdani razlozi za takvo, gotovo isključivo stajalište.

Obje predizborne koalicijske skupine vide sebe u novom mandatu na vlasti pa javno i tajno pregovaraju s ciljem da im se priključi za to potreban dovoljan broj zastupnika. Kao što se javnost mogla uvjeriti u pregovorima s Mostom nezavisnih zastupnika predstavnici tih predizbornih koalicija prešli su čak i granicu dobroga ukusa u podilaženju i dodvoravanju, u prihvaćanju zahtjeva, prijedloga i uvjeta koje su iznosili »mostovci«. Razumljivo je da bi obje te koalicije najlakše vladale kad bi okupile potreban broj zastupnika jer bi onda one bile apsolutno dominantne te bi mogle »uhljebiti« sve svoje i usmjeravati političko odlučivanje po svom aršinu. Premda u tom svom nastojanju za sada ne uspijevaju, umjesto da barem pokušaju ući u pregovore s drugom predizbornom koalicijom, sve češće i sve glasnije govore o novim izborima, a to niti je politički odgovorno niti je u duhu demokratskih uzanci.

Pojava da većina političkih analitičara koji dolaze do javne riječi zastupa stajalište o nemogućnosti velike koalicije otkriva zapravo koliko su mnogi među njima zapravo skriveni simpatizeri jedne ili druge predizborne koalicije, koliko su politički i ideološki zapravo svrstani. Neki od takvih političkih analitičara idu i korak dalje pa, po starom totalitarističkom obrascu, opravdavaju stajalište o tom nekoaliranju služeći se pritom katkad i tzv. morskim razlozima. Neki politički analitičari i većina političkih novinara pritom umjesto u traženje odgovornosti koalicija koje su dobile većine zastupnika na izborima svoju oštricu potpuno nepravedno i neprimjereno usmjeruju prema Mostu nezavisnih kandidata, koji, očito je, svojom dosadašnjom principijelnošću i unatoč brojnim i snažnim pokušajima lomljenja i odlomljavanja, remeti i njihove pristrane želje i ciljeve. U aktualnom postizbornom razdoblju i većina političkih analitičara koji su prisutni u javnom prostoru i većina medija još su jednom očitovali na koliko niskoj razini, etički i politički, mogu biti.

Što je zapravo prioritet?

Podatak da su se obje predizborne koalicije gotovo u svemu što se tiče programa reforma koje bi trebalo u Hrvatskoj provesti u sljedećem mandatu složile u pregovorima s Mostom nezavisnih lista nameće logično pitanje: ako je već postignut tako velik konsenzus o pristupu rješavanju pojedinih područja društvenoga, gospodarskoga i političkoga života u Hrvatskoj, zašto se onda i ne krene u ostvarivanje tih reforma u zajedništvu svih strana koje su sudjelovale u tim pregovorima? Štoviše nameće se pitanje, ako su obje koalicije tek sada, nakon pregovora s Mostom nezavisnih zastupnika, uvidjele i prepoznale da među njima ipak postoji tako visok stupanj konsenzusa, zašto onda same, bez Mosta nezavisnih zastupnika (koji bi već samim time uvelike opravdao svoje postojanje), ne oblikuju zajedničku vladu s dvotrećinskom potporom zastupnika u Hrvatskom saboru?

Ako bi obojim tim predizbornim koalicijama stvarno bio prioritet opće dobro hrvatskoga društva, a ne grupni i stranački interesi, onda bi žurnost nužnih reforma probudila potrebnu odgovornost te ne bi prizivali nove izbore, koji, osim što su nov nepotreban velik izdatak, neiskorišteno troše dragocjeno vrijeme, tim više što ni nakon tih eventualnih novih izbora nitko ne može jamčiti da bi ishod i raspored zastupnika bio bitno drugačiji od sadašnjega. Još jednom dolazi na vidjelo da su teško pogriješile obje te političke opcije kad su odbacile reformu izbornoga zakonodavstva koje je skupljanjem potpisa za referendum tražila udruga »U ime obitelji«, jer da su te reforme bile prihvaćene, sadašnje pat-pozicije ne bi ni moglo biti.

Nitko ozbiljan ne može prihvatiti da stanoviti osobni antagonizam između dvojice predsjednika vodećih političkih stranka može ili smije biti razlog nemogućnosti pregovora ili dogovora dviju koalicijskih grupacija. Premda nije jasno zašto mediji smišljeno i sustavno napuhuju taj antagonizam i nakon parlamentarnih izbora, ipak ne bi se moglo govoriti ni o odgovornim političarima ni o odgovornim i demokratskim političkim strankama ako bi to mogao biti glavni razlog odbijanja suradnje i dogovora između dviju koalicija. Štoviše značilo bi to da bi Hrvatska bila izručena u ruke ljudi koji ne bi mogli donositi ništa drugo doli infantilne odluke.

Nevjerodostojan je i govor da birači na izborima nisu dali glas za veliku koaliciju. Činjenica je da su birači, kao i uvijek, dali glas onomu koga bi željeli na vlasti te ne bi mogli imati ništa protiv toga da onaj komu su dali svoj glas stvarno bude na vlasti: bilo samostalno, bilo u koaliciji, pa bilo i u velikoj koaliciji. Stoga ostaje golema enigma: zašto je u Hrvatskoj u sadašnjeminter regnumu stvorena dogma po kojoj je velika koalicija unaprijed isključena? Može li itko dokazati da je takva dogma stvarno nešto pozitivno i dobro u sadašnjem hrvatskom političkom času?