Ivan Miklenić: Zastrašujuće zvuče riječi opravdavanja zločina na Bleiburgu iz usta bivšega predsjednika Republike Hrvatske

Foto: Glas koncila, snimka zaslona

Reakcije na spomen žrtava Bleiburga i križnih putova u povodu 75. godišnjice toga stradanja hrvatskoga naroda, unatoč okupiranosti mnogih strahom od pandemije koronavirusa, još jednom su otkrile da je elementarna ljudskost, osnovni humanizam, kao i prihvaćanje istine bez pribjegavanja ikakvoj manipulaciji za mnoge javne osobe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji ne samo neostvaren, nego i gotovo nedostižan cilj. U pluralnom društvu svatko ima pravo biti i u zabludi i svoje zablude širiti na sva usta, ali ako bi kod javnih osoba ostala nedostižna elementarna ljudskost i sljepilo za istinu, onda se ne piše dobro, onda bi suživot mogao postati nemoguć, a društveni život trajno poprište sukoba, piše Ivan Miklenić za Glas koncila.

Nitko ne može promijeniti ono što se dogodilo u svibnju 1945. nakon predaje vojnih snaga bivše NDH na Bleiburškom polju i nitko ne može vratiti živote pobijenih razoružanih vojnika i civila koji su bježali od komunističkoga režima, koji je već bio pokazao svoje pravo zločinačko lice npr. na otoku Daksi kod Dubrovnika, a svatko častan i s elementarnom ljudskošću u sebi morao bi smoći snage i osuditi taj masovni zločin. Ta osuda, sada 75 godina nakon događanja, nikako ne bi smjela dolaziti u pitanje tim više što je dugih, predugih 45 godina bila nametnuta apsolutna šutnja o tim žrtvama. Da je itko samo pokušao javno išta govoriti, istraživati ili čak i moliti za žrtve bleiburške tragedije, a istodobno bio na dohvat jugoslavenskim tajnim službama, veoma bi se loše proveo, ako bi i preživio. Kad se devedesetih ta nenaravna politika skrivanja i prešućivanja zločina urušila, nitko na svijetu nije mogao zaustaviti prodor istine o tim žrtvama, poubijanima bez ikakva sudskoga postupka i bez ikakva pokušaja dokazivanja ičije krivnje.

Revolucionarni zanos hranjen patološkom mržnjom, lišen elementarne čovječnosti i po naredbi prvoga po rangu onodobnoga komunista likvidirao je tako veliko mnoštvo pripadnika hrvatskoga naroda, žena, djece, intelektualaca, starijih i razoružanih vojnika, koji su po svim ratnim konvencijama trebali imati status zarobljenika, da im se ni približno točan broj ne može znati ni danas kad je tek poznato da u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ima više od 1700 uglavnom neotkopanih masovnih grobnica u koje su kao neljudi bačeni.

U kontekstu tih neupitnih činjenica zastrašujuće zvuče riječi opravdavanja strahovitoga zločina iz usta bivšega predsjednika Republike Hrvatske (I), inače kulturnoga stvaratelja, izrečene ovih dana u Intervjuu za bosanskohercegovačkl portal Faktor: »Zna se tko je bio tko u ratu, tko borac za slobodu i pravdu, a tko eksponent zločinačke politike i izdajnik. Zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka.« Koliko je neprihvatljivo, neljudsko i anticivilizacijsko to izrečeno opravdavanje bilo bi dobro vidljivo ako bi se primijenilo na završetak vojnoredarstvene operacije »Oluja« u Domovinskom ratu 1995. Neupitno je tko je izazvao srpsko-hrvatski sukob devedesetih, neupitno je da je velikosrbijanska zločinačka politika, koja je razorila Vukovar, okupirala gotovo trećinu Hrvatske i s toga teritorija protjerala gotovo sve nesrpsko stanovništvo, kao svoje eksponente imala uz mobilizirane vojnike i brojne politički inficirane srpske građane.

Kad je u operaciji »Oluja« pred hrvatskim osloboditeljima počeo bijeg tih eksponenata velikosrpske politike, ali i vjerojatno neutralnih srpskih građana, bi li se moglo primijeniti citirano opravdavanje; bi li se bez bojazni od ikakve osude moglo likvidirati te ljude jer »zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka«? Nije li zapanjujuće da tako pristrano može misliti i govoriti jedan intelektualac?

Uz spomen bleiburške tragedije hrvatskoga naroda redovito se u samostalnoj Hrvatskoj javljaju glasovi osporavanja samoga spomena, a ove godine ta su osporavanja uz dolijevanje ulja na vatru iz redova hrvatskih osporavatelja posebno eskalirala u Sarajevu te je protiv mise, dakle protiv molitve, koju je u sarajevskoj prvostolnici predvodio kardinal Vinko Puljić, održan prosvjed na kojem su brojni prosvjednici nosili kape s crvenom petokrakom na glavi. Bez sumnje najnormalniji molitveni čin, koji nikoga normalnoga na svijetu ne može uznemiriti, politički i ideološki je instrumentaliziran i izmanipuliran do te mjere da je morao intervenirati i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini. Sarajevski ideolozi osporavatelji, kao što to uporno čine i osporavatelji u Hrvatskoj, podmetnuli su grubu neistinu da je spomen na bleiburške žrtve, čak i molitva za bleiburške žrtve, tobožnje oživljavanje ustaštva i bivše NDH. Nitko, baš nitko dobronamjeran i zdravoga razuma u hrvatskom narodu ne teži niti išta poduzima za oživljavanje ni ustaštva ni bivše NDH. Ustaštvo i bivšu NDH u hrvatskom narodu po specijalnoj zadaći oživljavaju isključivo agenti, bilo bivših jugoslavenskih, bilo aktualnih izvan hrvatskih tajnih služba, jer postoje i djeluju snage koje ne žele dobro ni hrvatskomu narodu ni Hrvatskoj. Pitanje je samo služe li tim službama svjesno ili nesvjesno, lišeni elementarne ljudskosti i svi osporavatelji iskazivanja pijeteta bleiburškim žrtvama?

 

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Glas koncila