Malić: Infantifada!

Kako bi nazvali progresivnu Intifadu kojom Možemo nastoje Hrvatsku osloboditi kakve takve političke zrelosti? Predlažemo: “Infantifada”.

Političku platformu Možemo njihovi pristaše, ali i protivnici, nazivaju “progresivnom”. Od jednih je to pohvala, od drugih pokuda, no rijetko se uzima u obzir neutralno značenje te kvalifikacije.

Progres prema gore i prema dolje

Šteta, jer, sudeći po postupcima možemovaca, jedino što se za njih sa sigurnošću može reći jest da “napreduju”.

Pitanje je samo: “prema čemu?”

Srećom, nakon parlamentarnih izbora oni su više puta promatračima jasno naznačili put prema odgovoru na ovo pitanje.

Naime, Možemo! se progresivno udaljuju od političkog sustava zvanog “demokracija”, dok se istodobno – i s jednakim žarom – progresivno vraćaju u djelokrug sustava zvanog “predškolski odgoj”.

>Malić: Stranka zvana Hrabrost

Ne možemo pritom biti sigurni hoće li za udomiti njihovu zagrebačku centralu kapacitet vrtića Grada Zagreba biti dostatan, ali pouzdano znamo da im stari roditelji neće biti subvencionirani odgojitelji, jer su barem na prevenciji ove mogućnosti Možemo! sustavno i uspješno dovršili posao.

Netko bi mogao pomisliti kako nije lako dokazati da postoje ljudi koji istodobno napreduju i nazaduju. No taj netko očigledno nikad nije čuo ni vidio Možemo! na djelu.

Prosvjed protiv oporbe

U tom smislu, nedavno se na X-u pojavio isječak snimke iz zagrebačke Gradske skupštine, gdje oporbeni zastupnik Trpimir Goluža pokušava demokratskoj većini iz Možemo! uputiti  kritiku.

Okretanje leđa kao odgovor opoziciji. Me gusto👌. Da je Nixonova administracija ovako barem jednom napravila sit-in pred hiposima, Amerikancima danas ne bi trebala viza za u Vijetnam. https://t.co/wYBWNNeoBH

— Branko Malić (@BrankoMali) April 26, 2024

Stvar nije ništa teža od tipičnih oporbenjačkih optužbi za zamjenu teza: Možemo! kroz parole o zaštiti žena, kaže Goluža, istima zapravo škode.

Nema sumnje kako zastupnice Možemo! posjeduju zavidan arsenal fraza za odgovoriti na ovu kritiku, ali one ovoga puta za njima nisu posegnule. Nasuprot tomu, odlučile su Goluži – jednostavno i doslovno – okrenuti leđa i čačkati po mobitelima.

Ocrtajmo prvo demokratski potencijal ove geste.

Demonstrativno ignoriranje političkog protivnika je metoda prosvjeda protiv vlasti. Tako su, recimo, antiratni prosvjednici u SAD-u svojedobno imali običaj raditi tzv. “sit-in”: pred sjedištem institucije vlasti bi se organizirao pasivni prosvjed, gdje bi masa ljudi jednostavno sjedila i ignorirala sve poruke koje vlast šalje, dok ne bi čuli ono što žele čuti. Također, ignoriranje u parlamentu ili u skupštini se desetljećima primjenjuje kad oporba smatra da je vlast toliko gluha za dijalog, da ne preostaje ništa drugo do demonstrativno se oglušiti na njezine riječi.

>Možemo kao politička znanstvena fantastika: Što je franšiza zagrebačke vlasti?

U oba primjera posrijedi je pasivni prosvjed oporbe koja je shvatila da s vlašću nema razgovora te da više nikakav dijalog ne može polučiti rezultat.

Međutim, Možemo! u Zagrebu nisu oporba, nego vlast.

Što to podrazumijeva dade se shvatiti ako zamislimo kako je predsjednik Richard Nixon pred tisuće prosvjednika protiv rata u Vijetnamu izveo svoju cjelokupnu administraciju i onda im zajedno s njom okrenuo leđa te krenuo čitati novine.

Izvanredno stanje

Platforma Možemo! je, dakle, sastavljena od ljudi koji se na vlasti ponašaju kao da su u oporbi, i to oporbi koja djeluje u okolnostima izvanrednog stanja.

U izvanrednom stanju, poput rata ili prirodne katastrofe, nema vremena za dijalog, nego je potrebno donositi odluke, dok su oni koji to ometaju dio problema, a ne rješenja. Stoga Golužin oporbenjački govor nije dio političkog procesa, nego njegova opstrukcija. U neka sretnija vremena, odstranilo bi ga osiguranje. Danas, nažalost, žene iz Možemo! moraju čačkati po mobitelima i truditi se ne čuti što on govori.

No kako je Možemo! jedna prilično ambiciozna politička platforma čija biračka osnova, na žalost – ali ne i neočekivano, raste, možda dođu i ta sretnija vremena.

Kako je demokracija po definiciji politički sustav smjenjive vlasti, ono što bi nas u ta sretnija vremena dočekalo bio bi po svemu sudeći politički sustav smjenjive oporbe.

Bi li se to polučilo ignoriranjem, kako se čini danas, ili nešto grubljim metodama, ne mijenja na stvari.

Sudeći po gesti iz gradske skupštine, “smijenjeno” bi u idealnom slučaju značilo “uklonjeno”.

Toliko o progresivnosti možemovaca. No kako stoji s regresivnošću?

Kako to Možemo! jurišaju naprijed iz demokracije, dok istodobno jure natrag u jaslice djetinjstva?

Regresija

Ponovo, gesta iz skupštine, premda teško da je jedina, nudi nam spreman odgovor na to pitanje.

Članice i članovi platforme Možemo! drže se sustava ideja koji je toliko ispražnjen od stvarnog sadržaja, da je svaki njihov susret oči u oči sa zbiljom ujedno i susret s oporbom koju treba po hitnom postupku ukloniti. Ima li bolje geste za to izvesti od okretanja leđa u nadi da će prijetnja nestati? Jedino što je još potrebno je pozvati mamu, odnosno osiguranje u pomoć.

Ljudi iz Možemo! su politički dječji vrtić koji se kroz demokratski proces, koji niti razumiju niti poštuju, opasno približavaju polugama vlasti. Ako netko u tom smislu misli da su djeca bezopasna, onda moram primijetiti da klinci i klinceze mogu upravljati i polugom električne stolice, samo ako se male ruke slože. A, ako jednu stvar ne možemo zamjeriti Možemo!, to je nesloga: čak i najžešći kritičar mora priznati kako je ovaj politički cirkus zadivljujuće homogen.

Naravno, Možemo nisu djeca, nego se samo tako ponašaju. Ali smijati se skakutanju Sandre Benčić za saborskom govornicom ili upravo opisanom okretanju stražnje strane zastupnica u skupštini političkom protivniku, veoma je naivno.

Te geste nam otkrivaju da imamo posla s ljudima koji sve što je izvan njihovog sustava ideja vide kao, u najboljem slučaju, neugodnost ili, u najgorem i puno češćem slučaju, kao egzistencijalnu prijetnju.

Misli li netko da je siguran, ako se vezanih ruku nađe zatvoren u prostoriji s naoružanim djetetom koje ga vidi kao egzistencijalnu prijetnju?

Što plaši Sandru Benčić?

Ako misli, uvijek može pogledati nedavnu konferenciju za medije Sandre Benčić, gdje nedosuđena premijerka jasno objašnjava da će samo “neopstruirani politički proces konstitucije većine” spasiti Hrvatsku od propasti. Naravno, jedan pogled kroz prozor ili na rezultate izbora zreloj osobi je dovoljan da otkloni taj strah, ali Benčić nije zrela osoba, odnosno ona je odlučila to ne biti.

Njezin strah od propasti Hrvatske zapravo je ništa drugo do nesposobnost prihvaćanja činjenice da je njezina politička opcija izgubila izbore. Problem leži u tome  što ona to vidi kao svoju osobnu propast, jednako kao što je Hrvatska o kojoj govori samo sadržaj njezine vlastite glave.

>Benčić ne odustaje i docira svima zašto bi se trebali udružiti protiv ‘najdesnije vlade ikad’

Ako pak netko misli da to nije tako strašno, onda treba napomenuti da za nju van njezine vlastite političke opcije i vlastite glave ne postoji nitko s kim bi vodila dijalog. Uzalud se već danima ljudi po društvenim mrežama rugaju s korifejima hrvatske ljevice, koji se ponašaju kao da je njihov poraz zapravo pobjeda. Rugaju se uzalud, jer za ljude poput Benčić poraz nije naprosto dio političkog procesa, nego egzistencijalna ugroza.

Oni koji misle da su sami sigurni od te egzistencijalne ugroze zbog toga što im je jasno da stvari ne stoje tako u stvarnosti, veoma su naivni.

>Skok u kaos nakon izgubljenih izbora: Benčić i Grbin natječu se u uvredama

Jer kristalno je jasno da svatko tko Sandru Benčić ili članice Možemo! iz zagrebačke skupštine u njihovom uvjerenju ne podržava i sam predstavlja egzistencijalnu ugrozu.

A s egzistencijalnim ugrozama se ne raspravlja. Njih se uklanja.

Infantifada

Ako dadne Bog i sreća junačka, koliko na nekim budućim izborima, one će ih ukloniti zajedno s demokracijom i snishodljivom zrelošću odraslih koji im se rugaju. Goluži su zastupnice na vlasti okrenule leđa, a Sandra Benčić je bez da trepne iz prihvatljivog političkog okvira uklonila većinski dio biračkog tijela.

Što bi se dogodilo da su im u provedbi njihovih infantilnih gesti ruke bile nešto slobodnije?

Možemo! istodobno jurišaju naprijed i natrag, a njihovo “za mnom!” po svemu sudeći slijedi cijeli blok hrvatske ljevice.

Naprijed jurišaju prema izlazu iz demokratskog sustava i može se biti siguran kako ne bi propustili taj “okupatorski bunker” na izlasku temeljito razoriti.

Natrag jurišaju ponajprije kroz sustavno odbacivanje, ne samo političke, nego i psihološke zrelosti.

U posljednjoj točci, tamo gdje se dva naizgled suprotstavljena smjera sreću, pokazuje se da je cijelo vrijeme to zapravo bio samo jedan te isti smjer.

Posrijedi je progresivna Intifada koja se, što je bliže cilju, pokazuje kao u infantilnost tonuća Infantifada.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.