Marcel Holjevac: Narod ne odlučuje, ili što je ostalo od demokracije?

Foto: Narod.hr

U demokracijama, ljudi bi trebali kontrolirati vlast, ne vlast ljude. U Hrvatskoj je, kako vidimo, obrnuto: HDZ je, dobrim dijelom zahvaljujući izbornom zakonodavstvu, na vlasti neovisno o tome kako su birači glasovali. Što putem sklapanja neprobavljivih koalicija s podmitljivim strančicama i (č)etnobiznismenima koji bi prodali ne samo principe nego i mater za sudjelovanje u vlasti, što putem spletki i potpore iz raznih “visokih krugova” u Bruxellesu i Davosu, kojih je Plenković dio, što putem medijsko-paraobavještajnog podzemlja koje aferama minira potencijalne mu oponente. Naročito one koji bi mogli predstavljati ozbiljnu prijetnju njihovim sumnjivim poslovima, i nedajbože nekog dali uhititi.

Crni, crveni i svileni fašizam

Iako kod politički slabije pismenih doživljavan kao “centrist” i “demokratičan”, upravo je Plenković do sad najveća opasnost po demokraciju. Iz prošlosti znamo da postoje crni fašizam i crveni fašizam – potonji se danas često prodaje pod etiketom “antifašizma”, iako se od ideološkog brata blizanca s druge strane političkog spektra ne razlikuje ni metodama, ni etikom, ni estetikom – a sad bismo mogli reći da imamo i “svileni fašizam” Andreja Plenkovića.

On je slatkorječiv, uvijek zna kako se prezentirati “umjerenim” i “demokratičnim” dok u stvarnosti gazi demokratske institucije i uspostavlja svevlast sebe i svoje kamarile, uništavajući kako oporbu tako i neovisne kritičare, sanitarizirajući učinkovito javni prostor od bilo kakvih nepoćudnih ideja koje nisu na tragu onog što je “međunarodnoj zajednici” koju zapravo predstavlja “prihvatljivo”: Da, to je još jedan veliki problem demokracije danas u svijetu – suverenost.

Suverenost kao preduvjet demokracije

Stvarna demokracija može postojati samo u suverenim nacionalnim državama, a vlast mora odgovarati samo biračima koji su je birali, ne smije biti pod pritiskom niti utjecajem nikog drugog. Ovdje to, očito, nije slučaj: Rijetki su oni poput Orbana koji se uspijevaju oteti “međunarodnom pritisku” i izboriti se za to da vode svoj narod onako kako on to od njih očekuje i zahtijeva, puno je više klimoglavaca čija lojalnost leži na elitama kojima pripadaju, ne na narodu kojem ne osjećaju da pripadaju.

Andrej Plenković je s te strane najzeznutiji “igrač” kojeg smo imali do sad. Obrazovan, inteligentan, ukalupljen, slatkorječiv, bahat i beskrupulozan. Socijaliziran s ljudima iz Davosa i međunarodnom političkom mafijom, ali i s domaćom medijskom mafijom koja ga podržava, dok njegove protivnike preko svojih medija ruši. Plenković je opasan za demokraciju jer je vrhunski političar makijavelističke provenijencije, i jer, kao deklarativni umjereni desničar a stvarno umjereni ljevičar i neumjereni oportunist, gotovo da i nema prirodnih neprijatelja, osim ponešto birača koji se osjećaju prevarenima. No zato ga ljevica jednostavno obožava, a desnica nije za sad izrodila nikakvu stvarnu alternativu HDZ-u, neku koja bi mogla dobaciti do tridesetak posto glasova.

Odlazak Plenkovića neće riješiti problem

No ako se dogodi što mnogi priželjkuju, a vjerojatno i nije daleko od realnog – da Plenković 2020., kad Hrvatska preuzme predsjedanje, ode na neku dužnost u Europskoj Komisiji, što je u biti vlada EU, neizabrana i nedemokratska naravno, i kao takva bliža njegovom prirodnom antidemokratskom habitusu od demokratske nacionalne države – mogli bismo se naći u još goroj situaciji. Navodno je cijela priča oko smjene na stranačku dužnost demokratski izabranog, unutar HDZ-a, Brkića pokrenuta da bi na njegovo mjesto, mjesto onog koji će naslijediti Plenkovića kad ode u Bruxelles, došao Jandroković, čovjek kojeg nadimak “Njonjo” sjajno opisuje. Zamislite Hrvatsku u kojoj dvije najveće stranke vode Jandroković i Bernardić, a treću i četvrtu po veličini Pernar i Beljak? Je li to slika hrvatske demokracije 21, stoljeća, u kojoj se ne zna tko je gori, vlast ili oporba?

Tko su neprijatelji demokracije?

Vratimo se onom da u demokraciji, teoretski, narod kontrolira vlast. U Plenkovićevoj Hrvatskoj, vlast je ta koja kontrolira ljude, koristeći ne samo tradicionalna sredstva manipulacije masama poput medija već i to što smo, budimo iskreni, kao narod prilično skloni korupciji. Odnosno, previše je Hrvata koje je prelako podmititi ili zastrašiti, dok demokracija, da bi cvjetala i davala plodove, treba ljude koji su u stanju pokazati građansku hrabrost, i one koji neće zbog sitnog osobnog probitka raditi protiv zajedničkih, nacionalnih interesa.

Bez dovoljnog broja takvih ljudi, demokracije se ubrzo pretvaraju u latinoameričke ili afričke klijentelističke satrapije, u kojima vlasti dijeljenjem sinekura i državnog novca, novca poreznih obveznika, kupuju sebi dovoljan broj poslušnika koji onda ostale drže ucijenjenima. Ključno je u tome da država ima dovoljno vlastite imovine i vlastitih državnih i javnih poduzeća – poput brodogradilišta, ili drugih “socijalističkih giganata”. Koliko ste puta čuli da se ne smije pustiti da propadnu, ma koliko vam novca izbijali iz džepa? Koliko ste puta čuli da INU i te stvari “ne smijemo dati strancima”, pa nećemo valjda biti sluge u vlastitoj državi?

Vjerujte mi, te gluposti šire oni koji od tih relikata socijalizma jedini imaju koristi. A to su vladajuće političke elite – i donekle oni koji u tim državnim tvrtkama rade, često zato jer si ne mogu naći posla nigdje u privatnom sektoru. Zato Hrvati iz ovog našeg raja najradije idu za Irsku, gdje ne samo da je privatizirano sve što se privatizirati može, nego je sve u vlasništvu stranaca. Ircima, kako vidimo, dobro ide.

Paradoksi demokracije

Ide li im i s demokracijom? Jedan od brojnih paradoksa demokracije na koje su filozofi upozoravali je taj da ona omogućava da se većinom glasova donesu odluke koje nisu moralno ispravne, poznat kao paradoks Richarda Wollheima: Primjerice, da se pobiju svi ljudi viši od dva metra – ili da se dozvoli ubijanje nerođenih ljudskih bića, temeljem pravnog paradoksa da ljudski život počinje začećem, ali prava počinju teći od rođenja.

No je li to stvarno paradoks? Tko ima pravo odrediti što jest, a što ne, moralno u apsolutnim razmjerima – osim Boga osobno? Vratimo se pitanju pobačaja: Obje strane smatraju ono što ona druga zagovara apsolutno nemoralnim. Zato je princip da većina odlučuje svakako dobar princip, neovisno što oni koji su ostali u manjini mogu biti nezadovoljni izborom većine.

Druga je pak stvar što sve može utjecati na izbor većine: Uzmite “istospolne brakove”, i njihovi najveći zagovornici poput Obame ili Hillary Clinton su davali izjave da se protive legalizaciji istospolnih brakova – dok ideja nije uzela korijena u “liberalnim krugovima” i proširila se, a onaj tko joj se protivi ostao ne samo u manjini, nego i “neliberalan”, zatucan, katoliban, i tako dalje. Dakle, nešto što bi kod 99% ljudi pred pedeset ili sto godina izazvalo samo podsmjeh, jer je jednostavno glupo kao ideja i besmisleno, bespredmetno, je najednom preko noći postalo prihvatljivo većini u nekim zemljama – indoktrinacija je tu očito pala na plodno tlo.

I tu je jedan od problema s demokracijom i šire od Hrvatske. Ljudi će pristati uz određene ideje, ma kako nakaradne bile, iz oportunizma, o čemu je odlično pred koji dan pisao Šola u svojoj kolumni o “Uvod u njonjologiju i lex Njonjo”, ili zato jer ne žele ispasti “nazadni” ili “drukčiji”, što se u osnovi opet svodi na oportunizam, ili jednostavno zato jer je lakše gurnuti kolektivnu glavu u kolektivnu stražnjicu nego razmišljati vlastitom glavom (pri čemu vam “razmišljajte svojom glavom” najčešće savjetuju upravo pripadnici misaonog Borg kolektiva: “Misliti svojom glavom” u njihovom žargonu znači misliti kao i oni).

Liberalne demokracije i prave demokracije

No upravo taj argument, da većina “može donijeti pogrešnu ili moralno neprihvatljivu odluku” – moralno neprihvatljivu kome, ako je prihvatljiva većini? – koriste zagovornici “liberalne demokracije”, u stvarnosti neprijatelji demokracije kao takve, pa time i naroda. Oni govore kako demokracije u Mađarskoj ili Poljskoj, ili Trumpova trenutno u SAD-u, “nisu prave demokracije jer nisu liberalne”. No ni antička atenska demokracija, uzor svih demokracija na svijetu, nije baš bila jako liberalna: O tome se najbolje uvjerio veliki protivnik atenske demokracije, Sokrat, kojem je oko 500 građana Atene s pravom glasa demokratski izglasalo smrtnu kaznu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Što onda znači “liberalna demokracija”, drveno željezo? Pa to je nešto poput “socijalističke demokracije” koju smo imali u SFRJ, ili “narodne demokracije” u Sjevernoj Koreji. Znači demokraciju ograničenu ovim ili onim pravima ovih ili onih specifičnih “ugroženih” ili “manjinskih” grupa i njihovih samozvanih zaštitnika. Ta prava se u pravilu izmišljaju kako već nekom odgovara kako bi se suzbili normalni demokratski procesi i pobile odluke većine, koja danas sve više ima pravo odlučivati samo o posve efemernim stvarima, dok su sve ostale “Bogom dane”.

Principi liberalizma protiv principa demokracije

Jer, principi “liberalizma” su nerijetko oštro suprotstavljeni principima demokracije. Demokratski principi su jednostavni, većina odlučuje. “Potrebe većine nadilaze potrebe nekolicine”, bila je mantra Spocka iz Zvjezdanih staza dok su još u Hollywoodu promovirali demokraciju, naspram zlog sovjetskog / klingonskog carstva: Danas je tako nešto čuti u američkom filmu ili seriji nezamislivo! Izvoz demokracije je očito završen, a sad je na djelu izvoz “ljudskih prava” kojima se ista ta demokracija – efektivno ograničava, kako bi se širio kulturni marksizam i ideje koje će osigurati dominaciju današnjih elita u godinama koje dolaze.

A da su prava manjina samo smokvin list za suspenziju demokracije je danas prilično razvidno: uostalom, unutar svake manjine postoji manjina, unutar te manjine, opet postoji manjina. Unutar istospolne zajednice, postoje oni koji se protive “istospolnom braku”, recimo, i oni su u pravilu najviše na udaru “svojih”, i najugroženiji. Tako dolazimo do najmanje od svih manjina, pojedinca. Onog istog koji jednom u četiri godine ima, ili bi trebao imati, pravo odlučiti o tome tko će ga predstavljati, ali i koji ima, ili bi trebao imati, pravo u bilo kom trenutku prosvjedovati protiv bilo kojeg poteza vlasti bez da ga u tome itko sprječava. A sjetite se braniteljskog prosvjeda! Mediji, “lijeva” oporba, svi su onda stali na stranu vlasti, protiv onog dijela naroda koji je demokraciju i donio u zemlju! Protiv branitelja, koji su ustali protiv komunističke agresije, da bi im se danas oduzimala demokratska prava poput prava na mirni, nenasilni prosvjed! Ili nedjeljnog prosvjeda u Vukovaru, kad smo kod toga.

Tragedija hrvatske demokracije, i demokracije općenito, je u tome što smo oblikovali demokratske institucije, da bi one kasnije oblikovale nas, birače, po mjeri onih koji su ih okupirali. Hrvatska kod oblikovanja tih institucija nije izmišljala toplu vodu, jer je demokraciju usvojila izuzetno kasno, puno kasnije od ostatka svijeta. Zahvaljujući Drugu Titu i ljudima koji su nas 45. “oslobodili”, 1991. smo se morali oslobađati ponovo, i uvoditi demokraciju koja je u ostatku Europe procvjetala još 1945. Dakle, institucije smo preuzeli po uzoru na druge, demokratski naprednije zemlje, u kojima su te institucije samonikle, i brusile su se, kroz iskustvo, stoljećima do današnje forme.

Neprijateljski odnos prema demokraciji

I tu je još jedan od problema hrvatske demokracije – ono što ste preuzeli gotovo od drugih, poput demokratskih institucija, u pravilu neće onako dobro funkcionirati tamo gdje je preneseno kao tamo gdje je nastalo kao nešto autohtono i autentično. Druga sredina, druga kultura, drugi običaji: Demokracija nije nešto što može funkcionirati samo za sebe, već se kroz nju odražavaju i kultura, i religija, i aspiracije, i opće stanje duha nacije. Protivnici demokracije, u pravilu komunisti, nerijetko navode da su demokratskim putem na vlast došli i Hitler i Milošević, pa stoga demokraciju treba – ograničiti.

Demokratske institucije u Hrvatskoj, poput referenduma, često se suočavaju s neprijateljstvom ne samo vlasti, već i dijela ljudi odgojenih na komunističkom mentalitetu,
a koji su u međuvremenu od “progresivnih” komunista, neprijatelja svega što dolazi s “dekadentnog zapada” postali “progresivni liberali”, veliki zagovornici svega dekadentnog što dolazi sa zapada. Njima su referendum, nerijetko i izbori, nešto što bi najradije zabranili, pod izgovorom “borbe protiv populizma”.

Problem s tim borcima protiv populizma – riječ koja se danas često zloporabi jer većina ljudi niti ne zna što ona zapravo znači – je što namjere tih koji demokraciju žele ograničiti “da ne dođe novi Hitler na vlast” zapravo nisu nimalo različite od namjera Hitlera samog, koji je demokraciju suspendirao kao “židovsku ujdurmu”.

Orwell kao “user manual”

No Hrvatskoj demokraciju nitko nije servirao na srebrnom pladnju, Hrvati su se za demokraciju morali boriti. I zanimljivo, protiv sebe su imali najveći dio “demokratskog” zapada, koji je 1990., s izuzetkom Njemačke stao na stranu Srbije. Njemačka je, očito, imala svoje interese u raspadu Jugoslavije – Slovenija i Hrvatska su oduvijek bile dijelom germanske sfere kulturnog i političkog utjecaja, pa bi se njenim raspadom proširila i sfera njemačkog utjecaja. Anglosaksonski svijet, koji je Jugoslaviju i stvorio – nakon Prvog svjetskog rata, uz Irak i Čehoslovačku, i to opet prvenstveno kako bi se spriječilo jačanje Njemačke – je, naravno, neprincipijelno u početku stao na stranu Miloševića, da bi kasnije ipak, pod pritiskom javnosti kojoj nisu dobro legla zvjerstva srpske vojske, promijenio stranu.

Upravo zato što je demokracija tražila tolike žrtve, oni koji su ih podnijeli imaju pravo biti nezadovoljni. I upravo zato što danas u Hrvatskoj demokracije gotovo da i nema, a i u svijetu svjedočimo naporima da se demokratski izabrane predsjednike i autentične predstavnike naroda, poput Orbana, Trumpa, Salvinija, ukloni s vlasti svim mogućim nedemokratskim sredstvima, kampanjama laži, difamacijom, pritiscima, Hrvatska treba ustrajati na borbi za demokraciju i za oživljavanje demokratskih institucija, za povratak kontrole nad vlastima narodu. Oni koji vladaju će, naravno, reći da “narod nije kvalificiran” odlučivati o mnogo toga, i u pravu su – no u tome nije poanta. Poanta demokracije je da odluke donose oni koji će posljedice tih odluka morati snositi, a to nisu političari već narod. A usto – ni političari nisu ništa kvalificiraniji donositi odluke u naše ime, mimo naše volje, niti nam ispirati mozak kako bismo postali “progresivni” i bolje se uklopili u vrli novi svijet, svijet u kom su mračne distopije Orwela i Huxleya nekim čudom postale liberalne utopije, u kojem su neki ono što je trebalo biti upozorenje shvaćeno kao “user manual”, uputstvo za postupanje s narodom.

* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr