Kad bi u Hrvatskoj stvari funkcionirale po nekakvom pristojnom standardu, moglo bi se reći da se zahuktava nastojanje za pročišćavanjem hrvatskog društva. To prije svega znači pročišćavanje javnih i državnih institucija od nevjerojatnoga srozavanja standarda elementarne pristojnosti.
Naime, odavno se ne radi o standardima uspješnih funkcionalnih država, jer je ta granica svedena na golu pristojnost.
Ali, bojim se da nije tako.
Nakon nekoliko desetljeća HRT je otvorio jednu potencijalnu korupcijsku nevaljalštinu, što bi bio znak da HRT konačno djeluje u pravcu transformacije u relevantnu i moćnu informativnu kompaniju, da se ne mora stvari gledati u kontekstu realnosti. I da se radi o nečemu istraživačkome, a ne o – dojavljivačkome. Naime toliko je banalna afera s dnevnicama iz Milanovićevoga ureda, da je potpuno neshvatljivo da se o tome do sada nije baš ništa znalo. Čim je nešto dojavljivačko, nema nikakve sumnje da namjere nisu – informiranja javnosti. Upravo suprotno.
Uprava ta banalnost je jako uznemirujuća.
Jer, poučeni iskustvom, aktiviranje afere koja se u Hrvatskoj obično i po pravilu odnosi na periferne osobe, na marginalce i otpadnike od establišmenta, ili na političke umirovljenike, kao u ovome slučaju s moguće ciljanom metom Milanovićem, prvenstveno znači dodatno stvaranje privida ozbiljne države, ali i ukazuje pažljivim kroničarima na skrivene namjere tekućih događaja i njihovih inicijatora.
Svjedočili smo ponovno kao po tko zna koji put do sada, grupnim uhićenjima kad je u tijeku rasprava o izvještaju o radu državnoga odvjetništva, hapsi se sve redom, kriminal se navodno sabija u mišju rupu. Gotovo da se pola kriminalne Europe razbježalo pred energičnim Cvitanom i još energičnijim Bajićem i kompanijom. Da ni ne spominjemo Orepića i njegove trupe.
Nakon toga se otkrivaju lažno isplaćene dnevnice, a Budak, Goldstein i kompanjoni se zaklinju u javnosti da nemaju veze ni o čemu, kako što i nemaju vjerojatno, pri čemu se svi pravci usmjeravaju na Milanovića, koji više nikome ne treba, a nema ni moć.
Hribara se gospodski razrješuje na njegov zahtjev izazvan namjerom, kako sam javno kaže, za „spašavanjem hrvatskoga filma“, iako se godinu dana zna javno, a više godina polutajno, kaubojština s kojom se krčmilo državni novac za „umjetnost“ stilom Divljeg Bila, ali i internacionalno eksplicitno zbog nevjerojatne klevetničke akcije „15 minuta – masakr u Dvoru“, koja je još jednom velikosrpskom matricom fašizirala Hrvatsku pred očima cijeloga raspoloženoga svijeta.
Vrište poluhribarčići, redatelji i umjetnici svih vrsta i boja na čelu sa „suverenistima“ Šerbedžijom mlađim i Igorom Mirkovićem, kulturnjaci čekaju poziv za akciju protiv „fašizma“, a istodobno se podzemnom kampanjom i vjerojatno stotinama nagodbi vodi kampanja za izbor ravnatelja HRT-a, ponajvažnije nacionalne institucije, nakon samoga državnoga vrha.
Tu je Plenković uhvaćen u nedjelu, gurajući pod suverenistički i nacionalni kišobran svoga pajdaša Sarjanovića, antifu Jokićeve kurikularnosti, dok s druge strane Markota čeka odustajanje od Sarjanovića. Aktualnom ravnatelju Markoti antife mogu podići spomenik zbog betoniranja najgorega novinarstva u povijesti, nakon Radmana i Galića naravno, a koga prema šaputanjima u hodnicima HRT-a ali i Zagrebom glavom, bradom, kapom i šeširom podupire lekovićevizirani i radmanizirani EBU, pun aktivista prosoroševske pacifikacije „poludivljih“ naroda kao što su Hrvati.
U takvim okolnostima obično planeri, kojima se otme pokoji propust zbog nemogućnosti kontrole svega živoga, ali i zbog propusnosti alternativnih sustava informiranja, obično bace komadić političke ili institucionalne lešine pred naciju, kao u ovome slučaju Milanovića, pa zabave javnost sporednim stvarima, kako bi se riješili fokusiranosti na ono što im je stvarno primarni cilj i namjera.
A u ovome trenutku prilično zaudara i inicijativa Mosta o otvaranju arhiva iako je potpuno sigurno da su i Nina Obuljen i Plenković prihvatili Hasanbegovićev naum o izradi zakona i cjelovitoga rastvaranja toga gadnoga podruma iz hrvatske prošlosti, oslanjajući se na čitav niz izrazito relevantnih povjesničara, koji se ovaj put ne zovu ni Klasić, ni Jakovina, ni Budak, a još manje Godlsteini.
Tu inicijativu Mosta svakako treba, nakon silnih hapšenja glavnih „razbojnika“ po Hrvatskoj, staviti u kontekst Šprljinih panagirika Cvitanu, uloge zaštitnika koju je ovaj put preuzeo od svoga političkog šefa Petrova. Rijetko se tko pita, kako je moguće inzistirati na HDZ-ovome području kulture u izrazito podijeljenoj sferi utjecaja u vladi, na osvjetljavanju hrvatske prošlosti, a istodobno zaboravljati da se lidere DORH-a koji su sve učinili da zaustave izručenje Perkovića i Mustaća do krajnjih granica mučnine, javno afirmira kao – budućnost zdrave Hrvatske.
Ili ni ne pokušavati u „svome“ resoru MUP-a razotkriti sabotažu kodnoga imena – poljudska svastika?
Kako to objasniti, kako u konzistentnu politku i sustav vrijednosti utrpati obje te činjenice i namjere?
Nemoguće je.
Kasmo ovo vodi?
Kamo cilja ovo navodno hrvatsko informativno proljeće, a u biti, po svemu viđenome, još jedan pokušaj skretanja pozornosti na nebitne ili manje bitne stvari, uz žrtovanje ljudi koji više nikome ne trebaju, koji su odradili svoje uloge, i, ili, koji su pokazali prkos prema establišmentu, a i zamjerili se svojim djelovanjem i hrvatskom narodu, ali i antifama zbog „šake jada“ prema Srbiji, kao Milanović. Milanović je utoliko savršenija meta, jer je dao stotine razloga, a istodobno udar na njega, očekivano će smiriti desnu i nacionalnu Hrvatsku, već na rubu pucanja zbog Plenković-Petrovljevih politika.
Savršena meta, nema što.
Iza takvih uloga, pogotovo ako su teški nekoliko stotina tisuća kuna kao s dnevnicama, pri saznanju da Orepić usprkos golemim tehnološkim i kadrovskim potencijalima nikako ne uspijeva razotkriti neviđeni udar na Hrvatsku s poljudskom svastikom, čovjeku se sažali nad podcjenjivanjem zdravoga razuma hrvatskoga naroda, ali iskreno govoreći i nas novinskih autora. Teško se naime ne zapitati, kako je to HRT-u uspjelo provaliti slučaj dnevnica, a nitko ne pamti da su postavili pitanje MUP-u je li ili nije bilo atentata na Sašu Lekovića, iako se već dva mjeseca to moralo znati nakon međunarodnog skandala i optužbi da je Hrvatska opasna za novinare, ili da nisu već više od godinu dana pitali Orepića – tko je izveo monumentalnu specijalno-ratnu sabotažu Hrvatske na Poljudu?
Nije li to opasno kontradiktorno i blago rečeno – sumnjivo?
Naravno da jest.
Jer se uz ostalo radi o golemim nesrazmjerima nastalih društvenih i nacionalnih šteta.
Prilično je očekivano da u ovakvoj medijskoj gužvi Plenković, koji izvan svake sumnje takvu političku povlasticu kao što je izbor ravnatelja HRT-a nije ni pokušao prepustiti Nini Obuljen, a još manje stručnoj javnosti i relevantnim analizama ili struci na HRT-u, ostatku struke koja se nije ničim kompromitirala, naglo donese odluku o – poništenju natječaja. Jer, teško je vjerovati da će se čak i on, s tolikom dirigiranom potporom HDZ-u (bilo bi smiješno, da nije tragično, gledati tu maglu stranačkom članstvu o naglom procvatu stranačke legitimnosti i javne crodemoskopske potpore u trenucima kad se sve politike naginju ispod kritične granice suverenizma koji ipak baštini ta stranka i članstvo), usudi nametnuti rješenje koje je već toliko kompromitirano. A u tom slučaju, obično se poništava natječaj i izbjegava svaki mogući rizik, dok se ne nađe novi proizvođač mainstreama i stabilnosti.
Zato je bilo potrebno zgužvati, zamutiti javnu vodu, ponuditi javnosti i naciji nekoliko efektnih što opravdanih, što nategnutih izazova, te ostaviti svakome za vladajućim stolom da nađe nešto za sebe, dok se ne pronađe drugoga Sarjanovića, ili amnestira u interesnom okruženju pajdaša, antifašiziranoga Markotu, kome i Severica plješće zbog – tolerancije njenim ispadima.
Poučak na kraju. Uvijek se iza javne dreke valja neugodna tišina, a glavni pogodci se kriju u njoj.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
