Foto: Mihael Sučić

Historiografija, kao i javnost, jako je dobro upoznata s likom i djelom Josipa Broza-Tita. Ipak, nije naodmet ukratko napisati općepoznate činjenice o jednoj od najpoznatijih osoba s prostora od Vardara pa do Triglava 20. stoljeća, a nakon čega slijede i izjave iz 1940-ih godina.

Tko je bio Josip Broz Tito sredinom 1940-ih godina?

„Proučavajući enciklopedije i priručnike saznajemo da je od kraja 1930-ih godina postao generalnim sekretarom Komunističke partije Jugoslavije. Pod njegovim je vodstvom KPJ organizirala partizanski ustanak protiv ustaške vlasti. S vremenom se spomenuti pokret pokazao antifašističkim pa je počeo dobivati pomoć od Saveznika. Jačanjem i unutarnjom kohezijom Tito je s najbližim suradnicima uspio organizirati raznovrsna vijeća koja će kasnije postati politička tijela nove države. Krajem je 1943. godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a izabran za predsjednika Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije, odnosno privremene vlade nove Jugoslavije i proglašen maršalom Jugoslavije. Kada se početkom 1945. godine u cijeloj Europi pretpostavljalo da će antifašizam pobijediti, sastavio je s Ivanom Šubašićem zajedničku Privremenu vladu Demokratske Federativne Jugoslavije. U njoj je postao premijerom i ministrom obrane. Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je do ljeta 1945. godine Josip Broz Tito postao neprikosnoveni prvi čovjek nove jugoslavenske vlasti. U to su se vrijeme donosili svi diskriminirajući zakoni i počelo se provoditi iseljavanje Folksdojčera (https://narod.hr/svijet/narodni-neprijatelji-komunisticke-jugoslavije-oko-25-000-zena-6-000-djece-starosti-do-14-godina). Treba još jedanput napomenuti da se iseljavanje nije provodilo pod utjecajem međunarodnih čimbenika, nego samoinicijativno. Da ne bismo ušli u napast i da ne bismo „okrivili“ Tita za iseljavanje i zločine nad Folksdojčerima samo na temelju njegove političke pozicije, u nastavku ćemo ukratko spomenuti neke njegove izjave.

Tito je krajem 1944. godine na sjednici NKOJ-a napomenuo da je potrebno potpuno istjerivanje Nijemaca radi naseljavanja Srba, Crnogoraca i ostalih naroda, jer su spomenuti Folksdojčeri, većinom žene, starci i djeca opasni za buduću vlast. Možda je još zanimljivija Titova zapovijed od 7. svibnja 1945. godine koja naglašava da se svi Nijemci iz logora trebaju koristiti u poljoprivrednim radovima. Uzimajući u obzir činjenicu da nisu bili plaćeni, možemo doći do zaključka da je to bilo pozivanje na robovski rad. O odnosu Tita prema Folksdojčerima i drugim narodnim neprijateljima dovoljno govore i tvrdnje povjesničara Ive Goldsteina. On napominje da se tijekom 1945. godine sve češće u Titovim izjavama javlja riječ osveta, ali da to ne znači da je on osobno poticao masovna ubojstva, krađe i protjerivanje Folksdojčera!? Ne ulazeći u interpretaciju, spominjanje riječi osvete prvog čovjeka političke i vojne vlasti i u isto to vrijeme mnogobrojni zločini diljem Jugoslavije dovoljno govore sami za sebe.“ (Navedeni je dio članka prenesen iz stručnog članka Mihael Sučić: Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera-splet nesretnih okolnosti ili plan.)

Zanimljiv je i odnos Josipa Broza-Tita prema Hrvatskoj samo na temelju njegovih izjava, dopisa iz 1944. i 1945. godine. Tako je recimo 7. travnja 1944. godine poslao dopis Andriji Hebrangu kritizirajući ga da nije u jednoj paroli koristio pojam Jugoslavija. Tito je mislio na parolu objavljenu u listu Žena u borbi u kojemu je zapisano Živjela slobodna i ujedinjena Hrvatska u bratskoj i federativnoj zajednici sa slobodnom Srbijom i slobodnom Slovenijom. Na temelju iznesenoga možemo vidjeti da je Tito u svojim mislima imao samo Jugoslaviju. Također je zanimljivo promotriti i njegov odnos prema teritoriju buduće SR Hrvatske unutar komunističke Jugoslavije. Tijekom sukoba između hrvatskog i vojvođanskog dijela unutar KPJ oko granica SR Hrvatske i AP Vojvodine stao je na stranu vojvođanskih komunista pri čemu je otvoreno doprinio davanju povijesno hrvatskog dijela istočnog Srijema SAP Vojvodini.

Uloga je Tita u vezi Bleiburga i Križnog puta Hrvatica i Hrvata jednostavno toliko velika da će se zasebno o tome progovoriti nekom drugom prilikom. Za sada je dovoljno navesti Titovu depešu Jugoslavenskoj armiji (tada još u nazivu nije bila narodna): „Zamjeram vam što ste usporili gonjenje i protjerivanje neprijatelja ka sjeverozapadu. Gro njemačkih i kvislinških snaga prelazi granicu i predaje se Englezima. Naređujem da hitno presiječete sve veze prema Austriji i ne dozvolite da se neprijateljske snage izvuku…“ – kao i govor Tita iz Ljubljane 27. svibnja 1945.: „Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.”

Za razliku od mainstream hrvatskih historiografa ili barem onih koje pojedini mediji tako predstavljaju, znanstvenici u inozemstvu sve češće optužuju Josipa Broza-Tita za mnogobrojne zločine nad civilima tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Uz Gunnara Heinsohna, s istom interpretacijom Josipa Broza Tita u javnost izlaze znanstvenici R. J. Rummel s djelom Death by Government i P. Scaruffi s djelom The worst genocides of the 20th century.

Sve u svemu, sve navedeno dovoljno govori o potrebnoj sudbini ulica, trgova, šetališta i drugih dijelova naselja koja nose ime Josipa Broza-Tita na području Republike Hrvatske.

Izvor: narod.hr