Dugo sam razmišljao mogu li svoje glavne teze, ali i najvažnije deformacije današnjice prikazati na što sažetiji način. Zašto?
Od kada sam ostao bez grkljana i glasnica znatno manje govorim, pa od tada želim svoje misli što kraće izreći. Ponekad zamišljam kao da razgovaram s nekim tko je došao s druge planete, a želi čuti moje glavne misli ali i glavne probleme čovječanstva. Evo kako bi to prezentirao (i to samo) u dvije riječi…
Nekada i danas tvrdim da je “šutnja zlo”. Od kada govorim pomoću govorne proteze odlučio sam otvoriti podcast sa simboličkim nazivom “Slavonski svjetionik”. Svjetionik obasjava staze života, upozorava na opasnosti da se ne nasučemo na hridi ili da drugačije gledamo na životne zapreke.
Glavna obilježja današnjice
Današnji svijet obilježavaju ne samo međucivilizacijski, nego prvenstveno “anticivilizacijski sukobi”. Gotovo mitološko upozorenje zapisano je u knjizi The Death of the West da će “imigracijske najezde” u Europi, prema P. Buchananu, dovesti do “smrti Zapada”. Ljudska povijest je “kronika zločina”. (A. (Schopenhauer), a ljudi su češće neprijateljski, a sve manje “prijateljski raspoloženi” (Ch. Thruman).
Papa Benedikt XVI. ustvrdio je da je suvremenim svijetom zavladala “diktatura relativizma”, a T. Ivančić krizu suvremenog doba detektirao je kao “krizu smisla”. Papa I. Pavao II. je ukazivao da se suvremeno društvo nalazi u procjepu “kulture života” i “kulture smrti”. Odatle se vrijedi podsjetiti oproštajnog pisma vrsne hrvatske novinarke A. Rukavina koje je naslovila “Želim život”.
“Prognanici života” su žrtve nasilja, rada rata, bolesti ili patnji, a svi oni šalju poruke da nikada ne treba odustati. Oni su izašli iz “pakla života”, pronašli “smisao života” i postali (naše) lanterne ili “lučonoše života”.
Otuđenje
Čovjek današnjice je sve manje “društveno biće” te živi u novom ruhu “plemenskog zova”. Novi “viši interesi” postaju imperativi pojedincu. pa se pojedinac prihvaća (pogubnu) “društvenu predodređenost”. “Viši interesi” postaju imperativi. Gustave Le Bon u knjizi “Psihologija gomile” navodi, primjere, kada pojedinac pod “diktatom mase” čini nešto što kao izdvojeni pojedinac nikad ne bi učinio. Elias Canetti u knjizi “Masa i moć” opisuje kako i kada nestaje pojedinac pod “diktatom mase.” Canetti otkriva da je masa “dvostruko zatvorena”.
Problemi otuđenog čovjeka su opisani u knjizi američkog sociologa D. Riesman “Usamljena gomila”, a ispravan prijevod bi bio “gomila usamljenika”. Pod naletom “društvenih mreža” dobili smo “umrežene usamljenike”. Danas je dominantna “paukova mreža” pa imamo “virtualne zajednice”.
Dehumanizaciju suvremenih društava alalizirao sam s dva fenomena:1. “Bigbrotherizacija društva” i 2. “McDonaldizacija društva” (G. Ritzer). Tzv. suvremena društva postaju “urbana plemena” (B. Perasović), gdje ljudi žive u “zatočeničkoj kulturi” (G. Orwell). Čovjek današnjice (posta)je “homo duplex”, jer živi dvostruki život, sa željom da bude individualist u privatnom životu i konformist u javnom.
Rad
Čovjek današnjice je razapet je između “carstva nužnosti” (u “radnim logorima”) i “carstva slobode” (K. Marx), ili slobodnog vremena. Umjesto “radnog identiteta” čovjeka današnjice karakteriziraju “ovisnički identiteti” (M. Ule).
Čovjek se definira kao “biće rada”, a rad se u sociologiji, politologiji… definira kao “svrsishodna djelatnost”. Međutim, kako rad može biti svrsishodan kada u najvećem dijelu empirijskih istraživanja ljudi percipiraju rad kao “otuđenu djelatnost”, gdje većina živi u “dužničkom ropstvu” ili “bankarskom mobbingu”, ili se nudi lažna anarhistička alternativa “ukidanja rada” (B. Black).
Medijske manipulacije
Medijske manipulacije provode “ispiranje mozga” (K. Taylor), što vodi “trijumfu spektakla” (Ch. Hedges), a čovjek se (iz)gubi(o) u koncepciji “medijskog zavođenja” (S. Alić). Pod naletom medijskih manipulacija dobili smo “tabloidizaciju medija”, a kod reality show emisija “psihološki kanibalizam” (G. Dodig). Takvi medijski trendovi vode “smrti demokracije” (K. Popper). Od pojave “internetske revolucije” A. Keen analizira pojavu “digitalnog narcizma”. Slijedom toga, ako je ljubav “mogućnost razgovora” (F. Nietzsche), onda je “virtualna ljubav” puka fikcija.
Današnje klince najbolje ocrtavaj izrazi “djeca ulice” i “djeca medija”. Fenomen “nevidljive djece” karakteristika je “socijalnih nojeva”, (onih u vlastima) koje zanima sve osim prava, potreba i vrijednosti djece i mladih. Stariji malo znaju o “Gogle generaciji”, “e generaciji”, “mrežnoj generaciji”, ” generaciji Y”, generaciji Z” ili “tihoj generaciji” (izraz Thomasa L. Friedmana).
Kada su mladi bili nezainteresirani za svijet oko sebe, onda ih je H. Schelesky nazvao “skeptična generacija”, a kad su bili okupirani prosvjedima, tada su opisani da ih obilježavaju “perfekcionističke iluzije” (A. Maslow) ili “revolucionarni idealizam” (H. Marcuse). Mladi nisu, kao što neki tvrde “izgubljena generacija” nego “izigrana generacija”. Mladi postaju “bumerang generacija”, dijeleći s roditeljima sudbinu danas dominantne “stečajne generacije”.
Godina kaosa
Svakodnevni prosvjedi diljem svijeta se izbjegavaju nazvati pravim imenom – “godine kaosa”. U strategiji “dirgiranog kaosa” mora se naći ili stvarati “zajedničkog neprijatelja”.
U Danskoj i drugim skandinavskim zemljama provodi se projekt pod naslovom “Kaos piloterne”, koji izučava uzroke destruktivnosti, anarhizma… poglavito mlade generacije.
U ranijim tekstovima sam doveo u vezu strategiju “dirigiranog kaosa” i anarhističku strategiju “neposredne demokracije” i “nametnutih trenova”, gdje se pod kapu anarhizma i “woke ideologije” smjestio sveprisutni “zeleni aktivizam”.
Zaključno
Iz romana “Those Who Remain” od G. Michaela Hopfa parafrazirat ću često citiranu misao: “Teška vremena” stvaraju “snažne osobnosti” i “dobra vremena”, dok dobra vremena stvaraju “slabe osobe” i “teška vremena.” Hoćemo li se pomaknuti s mjesta i biti “nijemi promatrači”? Narodna poslovica kaže da je iskustvo “majka mudrosti”. Sve ovisi o nama i “moći izbora”. (John M. Templeton)
O autoru
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.
Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
