Svrha sustava zdravstvene zaštite unaprjeđenje je zdravlja ljudi osiguravanjem zdravstvenih usluga stanovništvu kako moderne, tako i tradicijske medicine na učinkovit način, a koje su u isto vrijeme dostupne i prihvatljive korisnicima.
Cilj financiranja zdravstvenog sustava jest da se prvenstveno osiguraju sredstva za zdravstvenu zaštitu kako bi osigurane osobe imale odgovarajući pristup individualnoj zdravstvenoj usluzi. Zdravstvena se zaštita danas uglavnom financira kroz poreze, doprinose socijalnog zdravstvenog osiguranja, premije privatnog zdravstvenog osiguranja, osobne račune medicinske štednje, izravno plaćanje zdravstvenih usluga, zajmove, potpore, donacije.
Hrvatski zdravstveni sustav
Hrvatski zdravstveni sustav ne funkcionira isključivo prema jednom modelu financiranja, već je kombinacija Bismarckovog modela (temeljenog na socijalnom osiguranju odnosno doprinosima koje građani izdvajaju iz plaće) te Beveridgeovog modela koji se temelji na proračunskim prihodima, a sve zbog manjka prihoda po osnovi isključivo Beveridgeovog modela financiranja.
Proračun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje sastoji se od doprinosa koje je uplatilo radno aktivno stanovništvo. Ranjive skupine stanovništva poput starijih umirovljenika i osoba s niskim prihodima oslobođeni su plaćanja doprinosa.
Oblici organizacije i financiranja
Oblici organizacije i financiranja danas su u teoriji i praksi poznati kao: Beveridgeov model (zdravstvo financira država iz državnog proračuna a sredstva se prikupljaju općim oporezivanjem građana), Bismarckov model (obvezno socijalno zdravstveno osiguranje; Fondovi zdravstvenog osiguranja prikupljaju sredstva i plaćaju usluge), tržišni model (privatno financiranje zdravstvene zaštite), Semaškov model (Kuba, bivše socijalističke države, osim bivše Jugoslavije, SSSR) te mješoviti model.
Ne postoji niti jedan model financiranja zdravstva koji može odgovoriti svim zahtjevima suvremenog društva, ističe Zavod za javno zdravstvo Ličko-senjske županije.
U većini razvijenih zemalja svijeta, temeljna obilježja nacionalnih zdravstvenih sustava postoje veoma dugo te na neki način predstavljaju i dio nacionalnog i društvenog identiteta (npr. tradicijski poznata nacionalna zdravstvena služba u Velikoj Britaniji ili Sustav socijalnoga zdravstvenog osiguranja u Njemačkoj). U tim zemljama stalne su rasprave o mogućim reformskim pravcima zdravstvenog sustava, koje su više površnoga karaktera, nego stvarno duboke i korjenite u samoj promjeni cjelokupne organizacije, navode prof. dr. sc Branimir Marković i mr. sc. Slavko Vukić.
Beveridgeov model
Prednosti: opća pristupačnost zdravstvenih usluga; visok stupanj pravednosti; relativno lagano upravljanje; učinkovit (omogućava izravnu kontrolu proračunskih troškova državnoj administraciji). Primjeri: skandinavske zemlje, Italija, Grčka, Portugal, Španjolska, Kanada, Velika Britanija, Irska, Island.
Nedostatci: o sredstvima odlučuju političari pri donošenju proračuna, načelno jednom godišnje; zdravstvo je često nedovoljno politički moćno da se izbori za potrebna sredstva – iznos sredstava često ovisi o odnosu političke moći ministra zdravstva i ministra financija (obilježje hrvatskog sustava posljednjih nekoliko godina); izloženost stalnom pritisku za privatnim financiranjem.
Bismarckov model
Prednosti: znatno veća samostalnost odlučivanja u sustavu; transparentniji od Beveridgeovog modela u količini prikupljenih namjenskih sredstava; veća resorna autonomnost u odnosu na Ministarstvo financija, odnosno transparentnost namjenskog trošenja zdravstvenog novca; isključivo financiranje zdravstvene usluge, a ne parazdravstvenih potreba (rodiljne naknade i naknade za bolovanje); relativno visoka razina usluga. S obzirom da se financiranje u sustavu socijalnog zdravstvenog osiguranja temelji na plaćanju doprinosa proporcionalno prihodima, sustav omogućava ostvarivanje pravednosti u financiranju po principu financiranja prema mogućnostima.
Nedostaci: Problemi se u financiranju putem socijalnog zdravstvenog osiguranja mogu javiti u situaciji porasta broja nezaposlenih i drugih skupina od kojih se ne mogu naplatiti doprinosi; “moralna opasnost” (pretjerano i nepotrebno korištenje zdravstvene zaštite uvjetovano samim postojanjem zdravstvenog osiguranja); pretjerana ponuda i pretjerano korištenje usluga uzrok je prevelike zdravstvene potrošnje; kako bi se platili troškovi prekomjernog korištenja usluga, dolazi do stalnog povećanja doprinosa i makro-neefikasnosti sustava, stalnog porasta udjela zdravstvene potrošnje u BDP-u; porast izravnog sudjelovanja građana u plaćanju zdravstvene zaštite (participacija) u sustav socijalnog zdravstvenog osiguranja dovodi do nepravednosti u financiranju jer izravno plaćanje u većoj mjeri opterećuje skupine s nižim prohodima nego one s višim prihodima.
Primjeri: Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija, Austrija, Švicarska, Luxemburg.
Tržišni model
Prednosti modela privatnoga zdravstvenoga osiguranja (primjenjuju se izvan Europe, tipični su za SAD): Poticanje kvalitete i učinkovitosti; sloboda izbora za pacijente.
Nedostatci: Visok stupanj nepravednosti; upitna kvaliteta.
Preporuka u kombinaciji
Smatra se da Beveridgeov model relativno najbolje korelira sa solidarnošću, postulatom koji suvremeno zdravstveno osiguranje treba obuhvatiti i jamči zdravstvenu zaštitu svima, uz rizik eventualno niže kvalitete. Bismarckov model jamči kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, ali ne pokriva cjelokupnu populaciju. Preporuka je u najboljoj mogućoj kombinacija sustava koja omogućuje dostupnost kvalitete zdravstvene zaštite u okviru sigurnih i stabilnih financijskih izvora.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
