Novi predsjednik Kluba zastupnika Domovinskog pokreta Stjepo Bartulica osvrnuo se na objekte obnovljene nakon Domovinskog rata i velikosrpske agresije na RH, a koji su urušeni nakon potresa. Istaknuo je kako se mora utvrditi tko je odgovoran za loše obnovljene stambene objekte.
“Vidio sam kako izgledaju kuće obnovljene nakon Domovinskog rata, očigledno se radi o velikom kriminalu gdje se porezni obveznici i naš novac koriste da bi se pojedinci obogatili na kriminalan način i ostavili takve građevine ljudima da živimo u njima”, kazao je Bartulica prije par dana za N1.
> Strašnik: Pogledajte prilog pokojnog Lončara iz 1998. o kriminalu u obnovi na Banovini
Nakon razornog potresa, mnogi stanovnici Sisačko-moslavačke županije ostali su bez krova nad glavom, spavaju u automobilima ili kamp-kućicama, strahuju od zime i snijega, podrhtavanja tla i naknadnog urušavanja loše obnovljenih kuća.
Nakon strašne prirodne katastrofe koja je pogodila taj već otprije osiromašen kraj, na površinu su opet isplivale brojne priče o lošoj poslijeratnoj obnovi, a o toj temi govorilo se još 1998. godine. Naime, HTV-ov novinar i bivši saborski zastupnik Ivo Lončar s ekipom emisije “Plodovi zemlje” tad je posjetio Strašnik, selo u koje su se prognanici počeli vraćati nakon Domovinskog rata 1996. U prilogu se navodi kako je obnovu pratilo opadanje žbuke, šverc materijala, mito i korupcija za koju postoje svjedoci.
“Obnova je počela 1996. i od samog je početka krenula naopako, a izvodila ju je tvrtka ‘KRS’, a nadzor je obavljala osječka tvrtka ‘Sirać’.”, navodi se u prilogu.
Tko je bio zadužen za obnovu?
Državni tajnik Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Nikola Mažar izjavio je kako je nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj obnovljeno više od 156.000 obiteljskih kuća. Obnova je trajala od 1995. do 2000. i sudjelovalo je preko 150 tvrtki.
Za poslijeratnu obnovu bila je zadužena šesta Vlada RH koja je bila na vlasti u periodu od 7. studenog 1995. do 27. siječnja 2000. Predsjednik Vlade bio je Zlatko Mateša. Ministrica prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja do prosinca 1996. bila je Marina Matulović-Dropulić, a potom Marko Širac. Dok je ministar razvitka i obnove bio Jure Radić.
Obnova je rađena prema Zakonu o područjima posebne državne skrbi, koju je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 17. svibnja 1996. Zakon je definirao tko sve ima pravo na obnovu te stupnjeve oštećenja objekata. U Zakonu su navedeni gradovi, općine i mjesta koja su u središtu otklanjanja posljedica rata, bržeg povratka prognanika i izbjeglica, poticanja demografskog i gospodarskog napretka, te postizanja što ravnomjernijeg razvitka svih područja Republike Hrvatske.
Država je za obnovu kuća nakon rata dala 17,6 milijardi kuna
Poslijeratna Hrvatska je obnovila stambene objekte gotovo u cijelosti vlastitim sredstvima, s tek oko 4 % međunarodne pomoći. Vrijednost sveukupne obnove iznosi 17,6 milijardi kuna, odgovorili su za 24 sata iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
Na području Sisačko-moslavačke županije nakon rata obnovljeno je 25.000 stambenih jedinica pri čemu je sudjelovalo 200-tinjak izvoditelja radova i 80-tak projektanata i nadzora. Vrijednost obnove na području Sisačko-moslavačke županije iznosi 2,6 milijardi kuna.
Koji je postupak?
Najprije su nadležne županijske komisije za popis i procjenu ratne štete utvrđivale su kategorizaciju stupanja štete ratom uništenih materijalnih dobara, a sve u skladu sa Zakonom o utvrđivanju ratne štete. Na osnovu kategorizacije ratne štete tadašnji županijski državni uredi, kao prvostupanjska tijela, odlučivali su o pravu na obnovu svakog podnositelja zahtjeva za obnovu, a sve prema prethodno navedenom stupnju štete koju su procijenile nadležne županijske komisije. A jednom kad se dobilo pozitivno mišljenje o pravu na obnovu, oštećeni objekti ulazili su u program obnove. Za svaki se objekt izrađivala Uputa o načinu sanacije, koju su izrađivale stručne tvrtke – projektanti i na nju je vlasnik nekretnine davao svoju pisanu suglasnost. Ovlaštena tvrtka/revident kontrolirala bi te se nakon toga započinjalo s obnovom.
Zakonom o obnovi koji je vrijedio u tom periodu kuće su se prema razini oštećenja svrstavale u šest kategorija. Za prve tri vlasnicima su odobravana sredstva kako bi ih obnavljali u vlastitoj režiji, dok je za one s većim oštećenjima taj posao obavljala država. Kako stoji u zakonu, obnova je obuhvaćala sanaciju ili izradu nosivih zidova, međukatnih konstrukcija i stubišta, izradu krovne ili stropne konstrukcije, dimnjaka i krovne limarije, te ugradnju vanjskih vrata i prozora. Za izvođenje radova mogle su se kvalificirati fizičke ili pravne osobe registrirane za obavljanje takvih djelatnosti, koji su se odabirali na temelju javnog natječaja, piše tportal.
Nove kuće gradile su se temeljem Elaborata, odnosno tzv. “uputa za sanaciju”, a cilj je bio što prije omogućiti povratak stanovništva na ta do jučer ratom ugrožena područja.
Obnova i izgradnja obiteljskih kuća uništenih tijekom Domovinskog rata, koja se u organizaciji države provodila u drugoj polovici devedesetih godina, rađena je bez građevinskih dozvola, što znači da se već u startu izbjeglo poštivanje osnovnih zakonskih normi. Za ovaj slučaj bila je definirana posebna procedura. Prizori devastiranih kuća na Baniji, koje nisu imale betonske vertikale ili dovoljno armature u temeljima, pokazuju da se pritom nisu poštovali ni osnovni građevinski standardi.
Da nisu izdavane građevinske dozvole, neizravno je potvrdio sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, koji je od 1995. godine bio zadužen za poslijeratnu obnovu područja sada stradalog u potresu.
“Nisu rađeni projekti, nego upute za sanaciju”, rekao je Žinić.
Ustvrdio je i da ‘nijedna kuća novoobnovljena nakon rata nije srušena do kraja, što znači da je ispunila svoju svrhu’. Rađene su, izjavio je, ‘prema tadašnjim standardima’, prenosi tportal.
Predsjednik Tuđman: Čitava je Hrvatska gradilište, više od četvrtine je bilo razoreno
I pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svom se govoru u Vukovaru 8. lipnja 1997. osvrnuo na obnovu pod Radićevim vodstvom.
“Kao što znate, ja sam imenovao i posebno državno povjerenstvo, na čelu s potpredsjednikom Vlade, ministrom razvitka i obnove dr. Radićem radi nadzora lokalnih vlasti, onakvih lokalnih vlasti kakve su uspostavljene sada poslije izbora i ondje gdje imate vi Srbi većinu, i ondje gdje imaju Hrvati većinu, radi usklađivanja i županijskih poglavarstava i hrvatske Vlade, da rješava odmah na licu mjesta sve teškoće i da mene izvještava o problemima… Stradanja i patnje hrvatskih prognanika, ljudi koji su najviše pretrpjeli, koji su dali ljudske žrtve, materijalne žrtve, koji gledaju svoje razrušene domove, koji su šest godina obitavali u vrlo nepovoljnim uvjetima u Hrvatskoj, jasno da nose u sebi sve te strahovite tegobe, ali i od njih evo zahtijevam, do sada su imali strpljenja i neka sad imaju strpljenja dok ih ne vratimo, dok im ne obnovimo domove i dok ih ne vratimo u njihove kuće… Sredstva za obnovu do sada je izdvajala samo Hrvatska. Čitava je Hrvatska gradilište, ali kao što znate više od četvrtine je bilo razoreno. Prema tome i vi sami ne možete očekivati da preko noći sve to skupa obnovimo.”, kazao je predsjednik Tuđman.
Nakon Jure Radića, došao je Radimir Čačić, koji je preuzeo resor obnove. Sva dokumentacija o obnovi nalazi se u Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje, pravnom sljedniku tadašnjeg Ministarstva obnove i razvitka.
Stanovnici razočarani loše obnovljenim kućama
Nakon razornog potresa, utvrdilo se kako je stotine kuća obnovljenih od strane države nakon rata, izgrađeno bez nosive konstrukcije od armiranog betona, bez serklaža, kažu građevinci, piše Slobodna Dalmacija.
Da su bile izgrađene po pravilima struke, sa svim potrebnim antipotresnim elementima, šteta možda ne bi bila ovolika, a možda bi se danas u njima moglo i živjeti.
Marijan Vrbanac iz Sibića, malog mjesta na obodu grada Petrinje za Slobodnu je rekao više o obnovi.
“Tko je imao veze u Ministarstvu dobivao bi posao, 30 do 40 kuća za obnovu. Ali on te kuće ne bi obnavljao, nego bi ih za proviziju od pet do 10 posto prepustio drugim obrtnicima. Onda bi oni preuzeli posao, a tih deset posto provizije nadoknadili bi zakidanjem u gradnji, odnosno na krađi materijala, betona, željeza… kako bi kompezirali ono što su morali dati da bi dobili posao.”, kazao je stanovnik razrušenog mjesta.
Sjeća se da je u obnovi njegove, ali i još nekih kuća u Sibiću sudjelovala tvrtka “Stridon”, a gazda je bio “neki Perković iz Zagreba”. Poslovođa se zvao Ivan Matoš. U Sibiću su nakon rata razne tvrtke obnovile 30-tak kuća, a ni danas ih nema puno više. Kad se sruše ove koje je potres uništio, mjesto će se smanjiti za više od pola.
“Troškovnici su se u obnovi napuhivali da bi se iz toga lakše moglo podijeliti. Nemam dokaza, ali garantiram glavom da je tako bilo. Deset godina radio sam u građevini na obnovi i dobro znam kako su se stvari slagale. Svaka je kuća imala projekt i nadzor nad gradnjom, ali svi su okretali glavu nad tim fušerajem. Bojim se da ćemo sada, nakon ovoga, opet isto proći. Kod nas pravosuđe ne funkcionira i to je najgore od svega. Da se nikad pravda ne može dobiti.”, govori Marijan.
U Strašniku, samo koji kilometar dalje, nailazi se na još sličnih slučajeva. Andrija Marinović, čija je kuća također dobila “crveni karton”, sjeća se da je kuće obnavljala tvrtka “Krs”, a nadzor provodila tvrtka “Sirać” također iz Osijeka, koju je vodio neki Veljko Savić, tamo 1996.-1997. i kasnije. Na obnovi su, kaže radile i tvrtka “Andrašek” iz Petrinje, a za nadzor je bio zadužen inženjer Anto Majić iz Dervente.
“Tvrtka “Krs” je propala. U njoj su radili ilegalni ranici. Dovodili su ih iz Bosne, Kosova i Albanije. Kad bi došao kraj mjeseca, vrijeme za plaće, odjednom bi ih zaskočila policija i razjurila. Tako bi njih otjeralo, a firma ih ne bi morala platiti. Prođe nekoliko dana, a oni opet dovedu nove ljude. I tako ukrug…”
I doista su na papirima navedene građevinske tvrtke “Krs” iz Osijeka. Potom tvrtke “Sirać” koja je obavljala nadzor, s inženjerom Veljkom Savićem koji je taj posao vodio. Piše i ime tvrtke “Andrašek” iz Petrinje s inženjerom Antom Majićem. Nigdje u Sudskom registru nema spomena tvrtke “Krs”. Kao ni tvrtke “Sirać”. Dvadeset i kusur godina nakon obnove, trag u sudskom registru ima tek tvrtka “Andrašek” d.o.o. Iz javno dostupnih podataka vidi se da je 2006. bila u stečaju. Do danas je u Petrinji aktivan građevinski obrt Andrašek vlasnika Franje Andrašeka, no nije jasno ima li taj obrt ikakve veze s tvrtkom koja je u drugoj polovini devedesetih radila na obnovi, doznaje Slobodna Dalmacija.
USKOK pokreće istragu o sumnjivoj obnovi kuća nakon rata
Nakon nedavnih događanja, pokreće se i istraga oko mogućih nepravilnosti u obnovi kuća na petrinjskom području stradalih u ratnim razaranjima, a koje su teško oštećene i razrušene i u nedavnom potresu.
Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) žurno će zatražiti od policije provođenje kriminalističkog istraživanja kako bi se utvrdilo je li tijekom obnove kuća nakon Domovinskog rata bilo kriminala, objavljeno je na stranicama DORH-a.
“U odnosu na javne objave i istupe pojedinaca te upite o mogućim propustima u poslijeratnoj obnovi objekata na području Sisačko-moslavačke županije, odgovaramo da će Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) žurno zatražiti od policije provođenje kriminalističkog istraživanja radi utvrđenja postojanja osnovane sumnje da bi bilo počinjeno kazneno djelo iz nadležnosti Ureda ili neko od drugih kaznenih djela za koje se progon poduzima po službenoj dužnosti, te će ujedno zatražiti i od drugih državnih tijela poduzimanje radnji i mjera iz njihove nadležnosti”, priopćio je DORH.
Zanimljivo, i u današnjoj inačici Zakona o gradnji postoji iznimka upravo za situacije poput ovih. Naime, u slučaju ugrožavanja ljudi posljedicama prirodnih nepogoda, rata i drugih sličnih okolnosti, za otklanjanje posljedica tih događaja moguće je graditi objekte i bez građevinske dozvole, no oni se u roku od dvije godine moraju ukloniti ili se za njih mora ishoditi građevinska dozvola.
