Prof. Miliša: Svijet srlja u zagrljaj novih teoretičara kaosa, tj. novih oblika totalitarizma

Stalna izloženost dezinformacijama, nesnošljivosti, kritizerstvu, senzacionalizmu… stvara nezainteresiranost za promjene. Istina postaje nevažna, a lažne vijesti (fake news) postaju konstanta. Zato ne treba čuditi što svijet srlja u zagrljaj novim oblicima totalitarizma.

Većina medija nas svakodnevno bombardira uvredama i to od strane samog vrha države. Afere su medijima omiljena tema. Mediji prate i ovu kampanju za lokalne izbore ostrašćeno i navijački.

Život koji je u fokusu interesa medija ne prikazuje vedrije strane realnosti. Jedini dio stvarnosti koje medije interesira jesu tamne strane, od različitih podjela, raznih vidova nasilja, korupcije, nepotizma, do sukoba, ubojstava… Takvom medijskom prezentacijom se stvaraju jednostrane percepcije. No, glavno je pitanje hoćemo li mi vjerovati takvoj nametnutoj “crno- bijeloj” slici.

U tabloidiziranim medijima vladaju kaos, manipuliranje, vijesti su pune negativnih novosti, “žutila”,  prikrivenog oglašavanja, skandala s plagijatima poznatih faca, krađama vijesti, lažnim intervjuima, manipulira se izvorima, dominiraju jednostranosti u prikazu događaja, etiketiranje i/ili obračuni s neistomišljenicima… Loše ili lažne vijesti, “žuti tisak” i izmišljene priče postaju zanimljivije i uzbudljivije od kolumnističkih priloga, istraživačkog novinarstva i objektivnih novinarskih priloga. Sve to ide na ruku krojačima pasivizacije građana, s mantrom „svi su oni isti pa se ne treba aktivirati“. S pojavom tzv. društvenih mreža, sve učestalijih (digitalnih) krivotvorina istine, građanima je sve teže razlikovati istine od laži, pa američki znanstvenik Avid Ovadya smatra da (sve) ovo vodi vrlo opasnoj “ravnodušnosti prema stvarnosti”.

Stratezi medijskih manipulacija odvraćaju pozornost javnosti s važnih problema na nevažne, trivijalne sadržaje i rasplamsavaju nesnošljivost prema drugima i drugačijima. “Razum je bez strasti dosadan, a strast je bez razuma razarajuća” (Chris Thruman).

Je li samo loša vijest dobra vijest?

Stalna izloženost dezinformacijama stvara opasnu indiferentnost spram realnosti i/ili želje za promjenama. U takvim okolnostima istina postaje nevažna, a lažne vijesti (fake news) postaju konstanta. U društvu (medijskog) spektakla i sukobljenih strana potpiruju se strasti koje postaju usud života većine. Medijski plasirane dezinformacije potiču na jednu sliku stvarnosti, jer se lako može manipulirati događajima i ljudima. Danas, osobito u umreženom svijetu informacija, vrijedi  stara pouka: Sto puta ponovljena laž postaje istinom! U medijima su najdominantniji senzacionalistički natpisi jer se tako najjednostavnije  “navuče” konzumente.

Stratezi kaosa stvaraju kod ljudi osjećaje besperspektivnosti. Medijski manipulatori su ljude “navukli” na skandale. Prevladavajuće “žutilo” i/ili “crnilo” u medijima povode se jednom od strategija manipuliranja da je “samo loša vijest dobra vijest”. Stratezi medijskih manipulacija imaju iste poruke u listovima za tinejdžere, reklamama, (najgledanijim) filmovima, glazbenim spotovima, dramama, svjetskim uspješnicama sve do animiranih filmova: nasilje, seks, dokoličarenje i život faca s medijske scene. Imaju iste šablone upakirane u različite medijske ponude čiji je cilj varati i/ili vratiti čovjeka najprimitivnijim porivima za voajerstvom, nasiljem, seksom i (auto)destrukcijom.

Takvi “ribari ljudskih duša” (Đuro Šušnjić) život prikazuju fragmentarno, jednostrano i površno. Banalnost, trivijalnost uzdižu na razinu vrline. Onaj tko je upao u njihovu “mrežu” sve je manje kadar pobjeći od “lude trke za stvarima i sa stvarima, gdje čovjek nije mjerilo stvari, već su stvari mjerilo čovjeka” (Šušnjić). Središnja ideja manipulatora jest rušenje svakoga oblika razumnosti u ime razbibrige ili ugode… a banalnost i gubitak osobnosti uzdižu na razinu vrline.

Katastrofičari i nametnuti kaos

Katastrofičari nas truju samo lošim stvarima. O tome piše Hans Rosling u knjizi “Faktologija”. Navodi podatak da 60 posto djevojčica u svim zemljama s niskim dohotkom danas ima završenu školu, u posljednjih dvadeset godina udio svjetskog stanovništva koje živi u ekstremnom siromaštvu se gotovo prepolovio, većina stanovnika živi u zemljama s visokim dohotkom, prosječni životni vijek u svijetu je 70 godina, 80 posto ljudi u svijetu koristi električnu energiju, a isti je postotak jednogodišnjaka u svijetu danas cijepljeno protiv različitih bolesti. Autor navodi da je o dosegnutom stanju ljudske dobrobiti u svijetu anketirao gotovo 12 tisuća stanovnika 14 zemalja i da su ispitanici od postavljenih 12 pitanja u prosjeku točno odgovorili na samo dva pitanja, a to znači da su i na gornjih šest (koje sam izdvojio) davali netočne, ili znatno pesimističnije procjene!

Živimo u svijetu nametnutog kaosa. Stratezi kaosa ciljano stvaraju ratove, netrpeljivosti, terorizam, frustracije, sukobe, podjele, defetizam, apatiju i otuđenje.  Vladari kaosa potiču kolektivnu histeriju – od farmaceutske mafije do bankarske mafije koja je stvorila pakleni plan života na dug. Stratezi kaosa stalno ljude zastrašuju različitim opasnostima. To je matrica raznovrsnih zaglupljivanja, indoktriniranja ili manipulacija, kada se suptilnim strategijama ograničavaju ljudske slobode. Strategije kaosa su osmišljene da bi ljudi pristali na nametnute podjele, našli izgovore da ih pasivnost oslobađa od odgovornosti.

Manipulator sugerira mladima odbacivanje autoriteta kritikom svega postojećega. Smisao je izgubiti nadu, vjeru, ideale. Cilj je da se sve plasira kao roba. Čak i ljudski život. Umjesto radnog identiteta, nude se (kao alternativa)  ovisnički identitet (i o virtualnoj stvarnosti). Dosadnima se proglašavaju koncerti ozbiljne glazbe, (mono)drame,  predstave u teatru, kolumnistički novinarski prilozi… Umjesto da se čuva vlastiti kulturni identitet, prepušta ga se stihiji tržišta ili sveopćoj komercijalizaciji života.

Ruski filozof Aleksandr Dugin, današnju civilizaciju naziva strategijom “permanentnog stvaranja kaosa”. U takvoj situaciji rastu apetiti za nadzorom građana i  rehabilitacije nedemokratskih metoda. Sjetimo se kada se ex-ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković medijima hvalio kako su “identificirali skupine euroskeptika”. Eurorealisti, koji su prije pristupanja Hrvatske EU otkrivali strategiju porobljavanja “lomljivih država” i još tada govorili o napuštanju temeljnih načela EU-a stavljeni su na listu ljudi s “opasnim namjerama”. Sada dio građana zbunjuj informacije kako postoji baza podataka necijepljenih i možebitne sankcije…

Mediji i pandemija – stvaranje sociopsihološkog kaosa

Ranije sam pisao o WHO kao produženoj ruci farmaceutske industrije pomoću koje sistematski sustavno stvaraju paniku i kaos. Cjepiva nastala u “labosima” farmaceutskih korporacija čijom tržišnom distribucijom upravljaju “no name” menadžeri, a koji imaju veću moć od Europske komisije kao navodnog zaštitnika zdravlja svih građana. Benjamin Franklin odavno je upozorio da je “medicina toliko napredovala da praktički više nijedan čovjek nije potpuno zdrav”, a don Anđelo Kaćunko precizirao: “Medicina je toliko napredovala da je za svaki lijek pronađena bolest!”

Europska unija je pala na ispitu po pitanju načela solidarnosti EU jer je svaka njena članica gledala doći što prije do cjepiva za vlastite građane. Do pojave koronavirusa su građani/ke diljem svijeta  mislili  da  ni drugo načelo – sloboda kretanja nitko ne smije dovoditi u pitanje, a osobito je dokinuti. Upravo to se dogodilo. Da nam je netko krajem 2019. kazao da će cijeli svijet biti u kućnom pritvoru, vjerojatno bi komentirali kako mu treba trajni psihijatrijski tretman!

Naslovnice u tiskanim medijima o crnim scenarijima i još crnijim rekordima neumoljivo urušavaju mentalno zdravlje svih generacija. Mediji imaju snažnu moć u proizvodnji neizvjesnosti, nesigurnosti, straha, što je osobito aktualno danas u vrijeme pandemije. Medijska histerija je bila značajno pogubnija od samog korona virusa!

Društvena kriza potaknuta pandemijom pogodovala je novom kaotičnom stanju i  dodatnom nepovjerenju građana. Koliko je sigurno i koje cjepivo? Koje su nuspojave, koje je cjepivo učinkovitije, koje su posljedice za različite skupine ljudi, zašto se cjepiva u kratkom roku našla na tržištu, a govorilo da se neće pojaviti prije ljeta ove godine!? Svijetom se i danas širi panika s brojem umrlih ne stvarajući potrebnu distinkciju između preminulih od koronavirusa i od drugih bolesti pomognutih s koronavirusom! Građani su dodatno bili u nevjerici kada je Europska agencija za lijekove odobrila cjepivo AstraZeneca za upotrebu, a prije toga njemačke vlasti upozorile da cjepivo nije učinkovito za ljude starije od 65 godina. Nepouzdane informacije su najvjerojatnije plasirale farmaceutske kompanije, jer im je profit iznad svega pa i mentalnog zdravlja građana/ki. Mjesecima ponavljanje iritirajućih poruka od strane Nacionalnog stožera “ostanimo doma”, “presudna su iduća dva tjedna”, “budimo odgovorni”…, uz istodobna pravila koja se stalno mijenjaju, stvaraju dodatne frustracije i sociopsihološki kaos.  Naivno je čuditi se nepovjerenju jednog dijela građana u cjepiva, kada su građani permanentno bili (medijski) izloženi (i) neprovjerenim informacijama, posljedicama kod onih koji su preboljeli i preživjeli. Podsjećam da do ožujka 2020. Svjetska zdravstvena organizacija nije proglasila epidemiju korona virusa, ali je tada prvi puta u povijesti proglasila – infodemiju. Tomu ne doprinose samo antivakserski pokret ili teoretičari zavjere nego i znanstvenici svojim konfuznim izjavama i međusobnim sukobima. Virus se pokazao i kao paradigmatični primjer rehabilitacije Orwellove teorije s medijskom histerijom te smo dobili pravu sliku kaosa i globalnu epidemiju straha građana.

Eric Klinenberg, sociolog iz New Yorka smatra da pandemija koronavirusa  može svijet okrenuti željama da se odreknu demokracije i okrenu  autoritarnosti! Činjenica je da svijet srlja u zagrljaj teoretičara kaosa, čitaj  novih oblika totalitarizma.

Život na čekanju i globalna karantena postaju noćna mora, kojoj ne vidimo kraja. Ivo Andrić je u tom smjeru dao snažnu opomenu: “Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime i ta obmana čekanja tvrđa je od zatvora”. Performativna znanja postaju tržišna roba, a njome upravljaju “menadžeri znanja” s proizvodima kao što su cjepiva protiv koronavirusa.

Smatram da je važno istaknuti zapažanja onih koji (opravdano) tvrde da su i prije pandemije ljudi bili otuđeni, a virus nam je trebao (a nije) bolje otvoriti oči koliko izolacija zna biti pogubna. Ovu konstataciju nedavno je potvrdila ravnateljica Klinike za psihijatriju Vrapče, doc. sc. Petrana Brečić, kada je tomu dodala: “Ovo je epidemija tjeskobe. Umorni smo od situacije koju teško možemo kontrolirati.”  Naravno da ovakvo stanje odgovara stratezima kaosa!

Za kraj namjerno navodim citat diskreditiranog intelektualca (vodećeg teoretičara zavjere): “Kada ljudi verbalno napadaju političare ili ljude na vlasti, vjeruju da time pokazuju kako ne dopuštaju da se njima manipulira. Često vrijedi upravo suprotno. Ljudi mogu napadati političare kao beskorisne ili bankare kao pohlepne parazite, no što se događa ako nešto pođe po zlu? Kome se ti isti ljudi obraćaju za rješenja i preuzimanje odgovornosti? Samima sebi? Ne – istim tim političarima i bankarima. ” (David Icke).

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr