Ako išta valja istaknuti kao ohrabrujuće u prošloj godini krcatoj tragedijama, onda je to silna energija i volja hrvatskog naroda, solidarnost i požrtvovnost kakvu ima malo koji narod. Tu pozitivnu stranu koju naš narod i svi njegovi državljani pokazuju kada je najteže, gdje čak i Torcida i BBB-ovci odmah igraju za isti tim, kao i svi mi, za Hrvatsku, za sve njezine ljude, treba čuvati, hvaliti i time se ponositi, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Da, solidarnost i silne emocije koje su od cijele Hrvatske napravile, po tko zna koji put, interventni vod, iznimno su bitne, no solidarnost ne može supstituirati (loš) sustav. Kao što ni emocije ne mogu supstituirati razum.
(…)
Autor nije kritizirao solidarnost i novac koji ljudi obilato doniraju, već je ukazao da probleme bolesne djece, koje mi rješavamo oslanjajući se na veliko srce hrvatskih ljudi i televizijsku spektakularizaciju bolesne djece, treba rješavati sustavno, a ne medijskim akcijama i telefonskim pozivima, plus PDV za svaku kunu pomoći. Jer, osim tog djeteta, a i sam bih isto napravio za svoje dijete u slučaju teške bolesti, i druga djeca imaju istu bolest, na stotine, ali neki roditelji su uspjeli probiti se u javnost i medije i prikupljati novac. S pravom, nema osude, ponavljam, i sam bih se borio za život i zdravlje svoga djeteta kako god znam i umijem. Mnogi drugi roditelji s istim problemom nisu to uspjeli. No ljudi to rade za svoje dijete, dižu emocije i srca ljudi za pomoć, jer se problem nije riješio, opet ta dosadna riječ, sustavno. Pa jednu djecu s istim problemom uspijemo spasiti, drugu ne. Jer nema sustava.
U Hrvatskoj, nažalost, sve velike stvari nastaju ili mimo sustava, ili unatoč sustavu. Najbolji primjer je hrvatski sport. Od obitelji Vlašić do obitelji Kostelić, ispričavam se svim drugima koje ne mogu spomenuti jer bi mi trebao trodupli prostor, vidimo da oni nisu proizvod sustava, već u prvom redu obiteljskog genija i angažmana. Sustav potom, u pravilu, uskače na gotov “proizvod”.
(…)
U politici pak postoji jedan zaboravljeni slučaj. To je primjer bivšeg premijera Tihomira Oreškovića, koji je bio dio sustava (!) jedne od najuspješnijih globalnih kompanija. Zašto je tako kratko trajao? Interpretacija ima mnogo. No ja sam se osvjedočio o jednu.
On je bio jedini premijer od osamostaljenja koji je došao izvan sustava duboke države koja korijene vuče još iz prošlog sustava. S njim sam se sastao u hotelu Westin na rubu jedne međunarodne konferencije, gdje je govorio kao hrvatski premijer. Njegovi problemi s hrvatskim sustavom počeli su kada je počeo čačkati po sustavu nabave u državi, ili, kolokvijalno rečeno, lopovluku.
Nakon što bi obavio svoj posao u uredu i došao kući, Orešković bi, kada je vidio po koliko novaca mu nabavljaju stvari, od laptopa do ostalih, privatno zvao trgovine i provjeravao za koliko novaca se taj artikl može nabaviti. Uglavnom za znatno nižu cijenu.
Tada je rekao, to je moje prepričavanje dugog razgovora na kojem su bile još dvije osobe, među kojima i njegov savjetnik Stjepo Bartulica, danas saborski zastupnik Domovinskog pokreta, da kada bi samo sredio javnu nabavu, lopovluk ogromnih razmjera, da bi BDP skočio za više posto. A kada mu je, kao osobi koja nije bila dio sustava duboke države, koji je došao izvan sustava iz međunarodnog sređenog sustava, pokušano podvaliti na važno mjesto za sigurnost države osobu, blago rečeno, dvojbene biografije, tu je počeo njegov kraj.
Sustav ne trpi “uljeze” koji im pokvare hranidbeni koruptivni lanac. I završilo je kako je završilo.
Aktualni potres koji je zahvatio Banovinu opet je pokazao taj sustav koji izbaci svakoga koji se ne uklapa u već uhodane lopovske sheme još od bivšeg režima. Isplivalo je, samo dvije stvari, da je obnova tog područja nakon rata obavljena katastrofalno i, druga, da u Hrvatskoj nešto duboko ne štima s robnim rezervama, da su neke stvari “isparile”. Inače, taj sustav duboke i lopovske države svu svoju raskoš pokazao je još i u poplavama u Gunji, gdje je, nakon svega, vuk pojeo magare, kao i u mnogim drugim slučajevima.
Solidarnost je bitna, dirljivo je gledati veliko hrvatsko srce. U Hrvatskoj i hrvatskim ljudima je toliko potencijala, kako vidjesmo još od Domovinskog rata do aktualnog potresa, ali nikako da se nađe lider koji će sve te emocije, znanje i želju pretočiti u – sustav!
Ovako, bez usustavljenja onkraj muljatora i lopova sa svojim dubokim sustavom, ne preostaje nam do ponoviti riječi sveca, Abbe Pierra: Solidarnost nije davanje, već borba protiv nepravde. Korumpiranog sustava.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
