“Ne smijem reći da sam samom sebi postavio tu minu zato jer sam je zvao u emisiju. I o svojom gostima sve najbolje. Ali da se nakon te emisije dogodila neka posve neopravdana histerija, dogodila se. I smirila se, kao i sve histerije, jer one kratko traju. No da smo se našli u situaciji da ne možemo reći da slavna glumica nasilnika treba prijaviti i izaći iz projekta u kojem se pojavljuje, a pritom je ona deset tisuća kilometara daleko… Neš’ ti hereze”, kazao je HRT-ov urednik i voditelj Aleksandar Stanković o gostovanju aktivistice i glumice Jelene Veljače u emisiji Nedjeljom u dva u razgovoru za Večernji list povodom današnjeg obilježavanja jubilarne 20. sezone emisije.
> Stanković se požalio da je zbog Veljače bez razloga svrstan u fašiste
> Stanković uvjerava ljevicu da je i dalje “njihov”!
O gostovanjima kojima bi sam bio počašćen
“Dugo sam, nekih 12 godina, nagovarao Gorana Milića. I napokon je došao. Uvijek sam vrtio onu priču – volio bih ugostiti Đorđa Balaševića, Radu Šerbedžiju i Gorana Milića. Milić je pristao, ostala dvojica nisu. Sumnjam da i hoće. Za Balaševića sam svašta izvodio, čak sam mu u Novom Sadu postavio i jumbo plakat ne bih li ga prizvao. Zasad nije uspjelo. Ali, nada umire posljednja”.
O gostima iz susjedstva i Srbije
“Evo, već četiri godine imam problem s Aleksandrom Vučićem. Zapravo, nemam ga, jer sam odlučio riješiti ga tako da ga ne zovem. Možda on ne bi ni došao, da se razumijemo. Vučića sam zvao prije nego je postao predsjednik. Čak je i htio tada doći. A sad, kada su odnosi između Hrvatske i Srbije tako slabi, a on je takav kakav jest, ta emisija ne bi ništa doprinijela. Bilo bi to nadjačavanje dvaju ega bez ikakvog konačnog rezultata i sve bi se svelo na nešto što ne bi pružilo dobitak ni jednom ni drugom društvu. A već toliko godina radim ovu emisiju pa se trudim pomaknuti neke stvari unaprijed. S Borisom Tadićem sam mogao, bojim se da s Vučićem ne bih mogao pa ga zato i ne zovem. Kada zovem goste iz inozemstva trudim se da daju neku afirmaciju i onome što rade, ali i našim međusobnim sudbinama i odnosima. U takvim stvarima uvijek pristupam u dobroj vjeri. Nije se uvijek događalo da je tako. Recimo, s Miloradom Dodikom. Volio bih da je emisija s njim bila bez ikakvog incidenta, a ispala je incidenta i još dublje smo se ukopali u rovove”.
O ponudama iz politike
“Jedina javna ponuda bila je svojevremeno ona premijera Sanadera. Nudio mi je da idem u diplomaciju. Nakon jedne od dviju emisija u kojima je gostovao, rekao mi je da razmislim o diplomatskoj karijeri i da mi on u tome može pomoći. Nisam mu ništa rekao, ostao sam začuđen. Nije došlo ni do kakvih daljnjih razgovora o tome, niti sam ja stvoren za diplomata. Moj karakter ne odgovara tome. Usput, mislim da ni Milanovićev karakter ne odgovara tome, a ipak je bio u diplomaciji. Ajmo reći da sam u tim godinama da se mogu pogledati sa strane pa nikada nisam imao iluzuje da bi se oko toga moglo nešto dogoditi. E sad, znale su me zvati neke stranke, ne ove etablirane, već one koje su se probijale u političkom životu, u stilu – bih li nešto radio s njima. No, to mi nikada nije padalo na pamet”.
O kraju emisije i mirovini
Mislim da ću se moći pomiriti s tom činjenicom. Naravno, svi imamo vijek trajanja i meni će jednom dogorjeti svijeća, ali vjerujem da ću si tada naći nešto drugo, ne nužno vezano uz medije. Ne strahujem od toga. Znam da sam sposoban za koješta. No dobro, tko zna kakvo će mi zdravlje biti za 15 godina. Ali još ću vas neko vrijeme maltretirati u medijima.
