Iako je stručnjak za poslovnu sigurnost te magistar informacijskih znanosti mr. sc. Ivan Mance ima i drugu titulu: istraživač kosinjske povijesti. Od kosinjskog kraja od kojega je većina davno dignula ruke, a koji će se za godinu-dvije sa svojim kulturno-povijesnim i prirodnim znamenitostima, naći na dnu akumulacijskog jezera, Mance nije dignuo ruke. Uz kosinjskog župnika vlč. Peru Jurčevića, najglasniji je odvjetnik Kosinja i Kosinjana koji pod svaku cijenu žele sačuvati svoju djedovinu. Organizira tribine, stručne skupove, po brdima traži ostatke nekoć slavne kosinjske povijesti.
Zanimalo nas je koja je “tajna” veza između njega i Kosinja o kojem piše i doktorat i kojem je posvetio tisuće sati.
Kosinj u medijima
Kosinjem su se mediji prvo bavili izvještavajući o poplavama koje svakih nekoliko godina vodom napune kosinjsku dolinu. Kako je mega projekt HEP-a, koji je Vlada RH uvrstila i među strateške državne projekte, uznapredovao, Kosinj se opet našao u u medijskom prostoru u povremenim izvještajima.
Nedavno su se objektivi televizijskih kamera ponovno okrenuli prema Kosinju kada su se necivilizirano premještali posmrtni ostaci preminulih Kosinjana.
Međutim Kosinjem se političari ne bave. O potapanju ovog kraja, koji ima iznimno značenje u hrvatskoj povijesti, nije progovoreno ni sa saborske govornice. Mediji se tek tu i tamo zanimaju za Kosinj kada je tema dovoljno atraktivna, poput kostiju pokojnih Kosinjana koje su u neciviliziranoj ekshumaciji završile tko zna gdje.
No onaj kojem je Kosinj godinama u fokusu jest Ivan Mance. Početkom godine s entuzijastima osnovao je Znanstveno i kulturno društvo Kosinj. Krajem rujna u Kosinju je održan prvi Znanstveno-stručni skup Kosinjska dolina – jučer, danas i sutra koji je organizirao Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest, Institutom za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Odjelom za nastavničke studije u Gospiću Sveučilišta u Zadru, Državnim arhivom u Gospiću, Muzejom Like Gospić te Znanstvenim i kulturnim društvom Kosinj.
Proteklog je tjedna Mance sudjelovao na sučeljavanju o Kosinju u Matici hrvatskoj. S jedne su strane bili predstavnici HEP-a (mr. sc. Vedran Jurić i dipl. ing. Tomislav Tomić) a s druge Mance i kosinjski župnik vlč. Jurčević.
Mr. sc. Mance objavljuje tekstove o povijesti Kosinja koje smo, uz njegovu dozvolu, prenijeli i na našem portalu.
U intervjuu nam je otkrio od kuda njegova ljubav prema Kosinju, kako je stručnjak za poslovnu sigurnost postao povjesničar te o je li kasno da se zaustavi nepovratno uništenje toga kraja – potapanjem.
Narod.hr: U široj ste javnosti poznat kao jedini ‘odvjetnik’ žitelja Kosinja uz vlč. Peru Jurčevića. Godinama istražujete bogatu povijest Kosinja, držite predavanja, pišete knjige, priopćenja… Koja je ‘tajna’ veza Vas i Kosinja?
Ivan Mance: Jedini pravi vođa i odvjetnik žitelja Kosinja jest kosinjski župnik i moj prijatelj vlč. Pero Jurčević. Radi se o svećeniku i prvenstveno čovjeku koji je svu svoju energiju, vrijeme, intelekt i rad uložio u spašavanje Kosinja i Kosinjana. I to treba na početku jasno reći, ja mu samo mogu poželjeti puno uspjeha i svako dobro u njegovom radu. Moja malenkost tu se pojavljuje kao svojevrsni stručni pomoćnik vlč. Peri u kosinjskim povijesnim pitanjima zbog toga što se eto problematikom Kosinja bavim sada već 15 godina. Jedina „tajna veza“ je moje kosinjsko porijeklo po ocu i ljeta koja sam provodio u Kosinju. Ja jesam „Kosinjac“, time se ponosim i to ne smatram nikakvim znanstvenoistraživačkim nedostatkom. U znanosti postoji prihvaćena metodologija i ako se radi prema tim pravilima, zaista je nevažno od kuda smo.
Od poslovne sigurnosti do doktorata iz povijesti
Narod.hr: Po zanimanju ste stručnjak za poslovnu sigurnost, magistar informacijskih znanosti, ali i doktorand srednjovjekovne povijesti. Na koju temu pišete doktorat i od kuda ljubav prema povijesti?
Ivan Mance: Zaštita na radu i zaštita od požara kao važne sastavnice poslovne sigurnosti moj su profesionalni kruh i život. Od vatrogasnog tehničara i rada na poslovima vatrogastva u gospodarstvu, preko diplomiranja na predbolonjskoj Visokoj školi za sigurnost u Zagrebu i rada kao stručnjak za zaštitu na radu u pojedinim tvrtkama u Zagrebu, do gotovo desetljeća vođenja najveće službe za zaštitu na radu u Hrvatskoj – one koja je tada egzistirala u HP – Hrvatskoj pošti d.d., poslovnom se sigurnošću bavim cijeli radni vijek. Već na drugoj godini poslovne sigurnosti planirao sam i kolegama govorio da ću upisati poslijediplomski studij informacijskih znanosti na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu Sveučilišta u Zagrebu, čim završimo sigurnost. I bi tako – jer informatika je, kako rekoh, moja ljubav od djetinjstva. Upravo tamo i upravo zahvaljujući jednom od najstrožih i najopasnijih profesora, dr. Miroslavu Žugaju – čistom slučajnošću – moj se interes usmjerio prema Kosinju i kosinjskoj povijesti. Nekoliko godina poslije, kao potpuni anonimus i laik izdajem u vlastitoj nakladi svoju prvu knjigu Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Tu interes za Kosinj nije stao – naprotiv postao je na neki način istraživačka opsesija. Doslovno tisuće sati kroz više godina pretraživao sam i pronalazio digitaliziranu kartografsku, povijesnu i drugu građu, analizirao, učio. Godine 2020. u razgovoru s prof. dr. sc. Antom Beženom (veliki zaljubljenik u Liku i ličke teme, čovjek kojem jedinom mogu zahvaliti svoj znanstveni razvoj) i na njegov svojevrsni nagovor upisujem doktorski studij srednjovjekovne povijesti na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Plan i dogovor s prof. Beženom bio je – pišem i radim isključivo temu Kosinja, to je moj interes i time se želim baviti. Razlikovne kolegije sam riješio vrlo brzo, pripremio sinopsis koji je u konačnici odobren na vijeću Sveučilišta u Zagrebu i u suradnji s mentorom doc. dr. sc. Danielom Pataftom počeo pisati doktorat i raditi istraživanje. Doktorat je pri kraju, s temom: Hipoteza o kosinjskoj tiskari – informacijsko-povijesna analiza. Zahvaljujem mentoru na stručnom i ljudskom vođenju kroz doktorat, no moram zahvaliti i prof. Beženu jer je dobro „nanjušio“ da tu ima prostora za nova saznanja.
Devastacija Kosinja: Od Kraljevine Jugoslavije, ustaša i partizana do samostalne Hrvatske
Narod.hr: Do kojih ste novih saznanja došli?
Ivan Mance: Sad kad je istraživanje pri kraju, mogu reći da smo dobili nove i vrlo važne elemente koji će Kosinj ozbiljno postaviti kao moguću prvu tiskaru, u kojoj su otisnuti ne samo Brevijar iz 1490. (u literaturi možemo pročitati 1491. – no kroz ovo istraživanje ozbiljno se nameće 1490. godina) već i naš Prvotisak, Misal po zakonu rimskoga dvora od 22. veljače 1483. Tih saznanja bez ovog istraživanja – danas ne bismo imali. No idemo po redu, dovršetak i obrana doktorata, objava knjige prema doktoratu, predstavljanje knjige – te potom sud akademske i ostale javnosti.
> Mještani Kosinja jasno protiv potapanja njihova kraja: Evo što poručuje biskup Križić
Narod.hr: Zašto prema Vašem mišljenju tema potapanja Kosinja ne dolazi dalje od povremenog medijskog izvještavanja? O Kosinju se ne govori recimo u Hrvatskom saboru kao o nekim drugim spornim energetskim projektima. Zašto?
Problem je višesložan ili višeznačan. Prvo, moramo znati da se HE Kosinj prvi put spominje još 1927. godine kao sjajna investicija koja će spriječiti kosinjske poplave, revitalizirati kosinjski kraj, omogućiti ulaganja i unaprijediti cijelu Liku – u zborniku radova energetske konferencije u Americi. Dakle ideja HE Kosinj traje od Kraljevine Jugoslavije, dijelom je realizirana u komunističkoj Jugoslaviji 1960-tih godina, potapanjem kosinjskog zaselka Kruščica i krilaticom kako će HE Kosinj 1: spriječiti kosinjske poplave, revitalizirati kosinjski kraj, omogućiti ulaganja i unaprijediti cijelu Liku.
Drugo, Kosinjska dolina sa svojih 230 km2 površine premašuje veličinom prostora Osijek, Vukovar, Dubrovnik, Rijeku, Split, Pulu, Varaždin, Zadar, Bjelovar i da ne nabrajam druge gradove i središta po Hrvatskoj. Kosinj je 1910. godine prema službenim podacima imao oko 8.000 stanovnika, a 1930-tih 10.000 stanovnika. Kosinjski razvoj naprasno je prekinut nakon 2. svj. rata stigmom koju je dobio. Nikako ne bih želio ulaziti u dnevno-političke teme ustaša i partizana, no činjenica je da se Kosinj od 1945. godine na ovamo sustavnim neulaganjem, ne razvojem i najvažnije nečinjenjem postupno raseljavao, degradirao i tako uništavao. U tim i takvim okolnostima očekivati u komunističkoj Jugoslaviji da bi jednom Zvonimiru Kulundžiću dopustili postaviti prvu i najstariju tiskaru u toj istoj Jugoslaviji u Kosinj – jest ravno utopiji. Možda to najbolje oslikava rečenica iz jednog njegova intervjua, u kojoj kazuje kako je jedan partijski moćnik komentirao njega i Kosinj: „Nekad je Pavelić zbunjivao narod s Rimskim ugovorima, danas Kulundžić zbunjuje narod s Kosinjem.“
Narod.hr: Što se onda događa nakon osamostaljenja?
Ivan Mance: Kosinju nisu išli na ruku, kao i toliko puta u njegovoj prebogatoj povijesti, niti lokalni, partikularni interesi. Tako stvaranjem naše slobodne domovine Hrvatske kroz žrtvu u Domovinskom ratu koju su dali i Kosinjani, Kosinj npr. ne dobiva status općine – koji je imao od vremena uvođenja općina i što bi svakako pomoglo njegovoj revitalizaciji – već biva potpuno neprirodno pripojen Perušiću. Argumentacija tog pripojenja Perušićkoj općini u čijem je sastavu Kosinj i danas, toliko je šovinistička da ju ovdje nije primjereno iznositi. Tako se nažalost i tijekom cijelog razdoblja neovisne Hrvatske u Kosinj nije ulagalo apsolutno ništa.
Sve to zajedno dovelo je do toga da u Kosinju danas žive ostaci ostataka nekad bogatog i razvijenog kraja. Ti ljudi koji se bore za svoju svakodnevicu nemaju ni političku moć, ni financije, ni utjecaja da bi mogli utjecati na klimavost nečijih fotelja – i zato smo osuđeni na, kako ste dobro primijetili, povremena medijska izvještavanja. Hvala svim hrvatskim medijima na tome, jer zahvaljujući tim izvještajima, Kosinj ulazi u svijest javnosti.
Najvažniji lokaliteti Kosinja
Narod.hr: Iako smo već opsežno izvještavali i prenosili Vaše tekstove o iznimnim kulturno-povijesnim nalazištima na području Kosinjske doline, navedite nam pet najbitnijih koji će biti nepovratno izgubljeni ako dođe do potapanja.
Ivan Mance: Nisam arheolog, pa govorim kao laik – no do nekih saznanja sam došao osobno, radeći na povijesti Kosinja. Dakle govorimo po prilici o 35 arheoloških nalazišta u cijeloj Kosinjskoj dolini od kojih će mojom analizom biti direktno ili indirektno ugroženo njih 17. Neki definitivno potopljeni – a neki ugroženi ili radovima ili blizinom budućeg hidroakumulacijskog jezera. Prvi i najvažniji lokalitet jest „grad Kosinj“, naziva se i Kosinjski Ribnik prema novovjekovnom imenu tog zaselka, danas u Kosinjskom Bakovcu. U literaturi se miješa s gradinom Bočaj, koja se nalazi na brdu iznad Kosinjskog mosta – no radi se o dva potpuno odvojena lokaliteta, udaljenosti 5 km zračne linije jedno od drugog. Dakle grad Kosinj i gradina Bočaj nisu jedno te isto. Upravo za grad Kosinj pretpostavljamo da je lokalitet naše prve i najstarije tiskare. Nije, kako kažu iz HEP-a, u prostoru zahvata, ali je od prilike 1 km zračne linije od brane na Klobučarevom klancu. Iza te brane danas već kopaju tunel i kanal Bakovac – Lipovo Polje, čiji će dio konstrukcije debelo ulaziti u potok Bakovac i prema gradu Kosinju.
Strojevi i mehanizacija su dakle „pod nosom“ grada Kosinja, koji se eto nezaštićen, neistražen i nevrednovan može nadati da ga nešto od toga neće zahvatiti. Od grada Kosinja danas imamo vani jedan suhozid visine 1,5 m – duljine 20-ak m, no radi se o srednjovjekovnom lokalitetu neprocjenjive važnosti za hrvatsku povijest i kulturu, za hrvatsku glagoljicu. Tko zna koliko bismo još glagoljskih ploča i podataka sustavnim arheološkim istraživanjima tamo pronašli – danas znamo za njih četiri ugrađene u kapelu sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu, koje su prenesene upravo iz grada Kosinja još 1769. godine. Možda bi to arheološko istraživanje konačno ponudilo odgovor na pitanje Kosinjske tiskare? Kako je moguće da to nikog ne zanima?
>O bogatoj povijesti Kosinja, kojemu prijeti potapanje (1): Mjesto prve glagoljske tiskare?
>O povijesti Kosinja, kojemu prijeti potapanje (2): Tko je bio Broz Žakan, učitelj popova glagoljaša?
>O povijesti Kosinja, kojemu prijeti potapanje (3): Što kriju neistraženi arheološki lokaliteti?
>O povijesti Kosinja, kojemu prijeti potapanje (4): Evo njegovih glagoljskih spomenika!
Tu je nadalje Banj Dvor ili Banj Stol. Radi se o povijesno dokazanoj stolici hrvatskih banova, jer o tome imamo trag iz povijesnih izvora u 1411. godini. Međutim radi se i o mogućoj stolici hrvatskih banova od doseljenja Hrvata na ove prostore. Ni tu nikakva arheološka istraživanja nisu nikada rađena, a sada će nam novo jezero doći na obronke Mlakvene grede – kako se danas taj lokalitet naziva. Radi se o arheološkom lokalitetu još iz rimskog doba koji su Hrvati naseljavanjem preuzeli u funkciju, mojom analizom površine oko 25.000 m2 – odnosno prema Većeslavu Hennebergu duljine zidina 130 x 150 m. Unutar tog kompleksa bio je cijeli niz građevina različitih funkcija, pronalaženi su ostaci rimskih oklopa, kovani novac, građevinski elementi iz 10. i 11. stoljeća – jedan takav je i ugrađen u današnju crkvu u Mlakvi itd. Dakle, mi ovdje govorimo o lokalitetu u kojem se možda kriju arheološke informacije o doseljenju Hrvata ili životu Hrvata na ovim prostorima od najranijih dana do vjerojatno kraja 15. stoljeća. Kako je moguće da o tome nitko ništa ne zna, da se o tome ne govori, da se to ne istražuje – već se danas direktno ugrožava izgradnjom HE Kosinj 2?
Nadalje tu je cijeli niz arheoloških nalazišta oko brda Panos, Žagarove glavice, lokalitet „ispod pošte“ itd. U tom kompleksu koji se nalazi oko današnjeg centra Gornjeg Kosinja, najpoznatiji je grob Ilirske kneginje, a svi zajedno prema arheolozima činili su jedno Japodsko naselje i vjerojatno središte cijelog prostora. Svi ti lokaliteti idu pod vodu, istraživani su samo sondažno 1980.-ih godina.
Narod.hr: Što je sa župnom crkvom sv. Antuna Padovanskog?
Ivan Mance: U sklopu priprema za HE Kosinj 2 rađena su neka sondažna istraživanja, čije rezultate HEP ne nudi javnosti. Crkva sv. Antuna mojim istraživanjima koja će biti prikazana u novoj knjizi, vjerojatno seže u 14. stoljeće kada o njoj imamo glagoljski trag – tzv. Oltarni kamen. Na njemu je uz uklesano raspelo i glagoljsku riječ oltar glagoljicom pisala i 1320. godina. Kamen je predan ili u Arheološki ili u Povijesni muzej u Zagrebu početkom 20. stoljeća i u međuvremenu izgubljen. Usput iz muzeja u Zagrebu izgubljen je i kamen „Municipium Tesleum“ koji je pronađen vjerojatno na brdu Basarici u Donjem Kosinju, i koji arheološka struka nazva danas izgubljenim kamenom.
Ali to nije sve jer je izgubljen i ostatak rimskog oklopa pronađenog na Mlakvenoj gradi – Banj Dvoru koji je Bude Budisavljević osobno predao muzeju u Zagrebu. No vratimo se na crkvu sv. Antuna. Ona je padom Kosinja pod Osmansku vlast bila napuštena, no po oslobođenju od Osmanlija među prvima u Lici je reorganizirana i ponovno izgrađena na temeljima „stare kamene crkve“. Tada je krštena po sv. Jeronimu, onodobnom praocu i zaštitniku glagoljice i glagoljanja kao jedini primjer u Lici – vjerojatno kroz cjelokupno zabilježenu ličku povijest. Ako je to jedinstveni primjer u Lici, onda to ne može biti slučajno, već je to bila moguća posveta Kosinju kao „tiskari u kojoj su tiskani glagoljski brevijari kako to stoji u kolofonu onih kojima se danas služe popovi glagoljaši itd.“ – kako nam donosi Opis Like i Krbave iz 1695. godine. To ime na žalost nije se dugo zadržalo iz spleta opet po Kosinj nesretnih povijesnih okolnosti i promijenjeno je u sv. Antuna Padovanskog.
Dakle radi se o crkvi pod čijim temeljima se možda krije cijeli niz glagoljskih i drugih arheoloških ostataka. Jedan takav kameni ostatak doslovno se prebacivao ovamo-onamo oko župnog ureda, možda stoljećima. Radi se o ručno klesanom kamenu pravilnog osmerokuta širine 50 cm, visine 23 cm koji sam osobno i u dogovoru s vlč. Perom spasio od potapanja. Prve analize govore da se moguće radilo o građevinskom elementu srednjovjekovne kosinjske crkve – koji je služio kao postolje nekom stupu ili drugom građevinskom elementu. Koliko toga se krije ispod crkve sv. Antuna – možemo samo nagađati – sve zajedno ovim projektom išlo bi pod vodu. Cijeli je niz drugih lokaliteta – o kojima jednostavno nemamo prostora ovdje govoriti.
U Kosinju nikada nije napravljeno nijedno sustavno arheološko istraživanje
Narod.hr: Jesu li pojedini arheološki lokaliteti uopće obrađeni?
Ivan Mance: Ponavljam govorim kao potpuni arheološki laik, no kako smo čuli na nedavnoj konferenciji u Kosinju od arheološke struke situacija je sljedeća. Sve što je u Kosinju arheološki rađeno (osim špilje Golubinjače za potrebe izgradnje jezera Kruščica) napravljeno je isključivo sondažno. Prema Pravilniku o arheološkim istraživanjima, ona se od najkompleksnijeg do najosnovnijeg dijele na: sustavno iskopavanje, zaštitno iskopavanje, revizijsko iskopavanje i sondažno iskopavanje. Dakle prema riječima struke, u Kosinju nikada nije napravljeno niti jedno sustavno arheološko istraživanje – upravo ono koje jedino može ponuditi sveobuhvatnu i temeljitu analizu nekog arheološkog područja. Od tuda i naziv – sustavno iskopavanje. Ovo malo što danas znamo – poznato je iz tih famoznih sondažnih istraživanja, najjeftinijih, najbržih i onih kojima se zadovoljava zakonska forma. To su činjenice.
Narod.hr: Tek je nedavno u Kosinju održan prvi Znanstveno-stručni skup ”Kosinjska dolina – jučer, danas i sutra”. Kosinj je ugostio zavidan broj stručnjaka. Navedite nam glavne zaključke skupa.
Ivan Mance: Dr. sc. Milan Bošnjak idejni je začetnik konferencije u Kosinju, koristim priliku čestitati mom prijatelju Milanu na sjajnoj ideji, koja je realizirana izvan svih naših očekivanja. S idejom je upoznao mene, promišljali smo o tome neko vrijeme, te stvorili pretpostavke za organizaciju udruge Znanstveno i kulturno društvo Kosinj – osnovane 22.02.2022. u Zagrebu, na 539. obljetnicu našeg Prvotiska. Time smo kao udruga ponudili Institutu Ivo Pilar prijedlog organizacije konferencije, što je prihvaćeno te je Institut Ivo Pilar preuzeo vođenje organizacije konferencije. Istraživanjima i radovima aplicirao je respektabilan broj znanstvenika iz cijelog niza znanstvenih područja, svaki u svojoj domeni analizirajući Kosinj.
Konferencija u Kosinju bila je jedna od najobimnijih i najvećih u Lici – vjerojatno i šire – u novijoj hrvatskoj povijesti. Interes različitih struka pokazuje kako Kosinj ima što ponuditi u znanstveno-istraživačkom smislu. U jednoj rečenici – radi se o neistraženom dragulju hrvatske arheologije, povijesti, glagoljaštva, jezikoslovlja, sociologije, geografije, etnologije, geologije, geodezije, hidrologije, agronomije i drugih struka koje su svojim istraživanjima nastupila na konferenciji.
”Stigma Kosinja u 2. svjetskom ratu zapečatila je njegovu sudbinu”
Narod.hr: Zašto po Vašem mišljenju baština Kosinja nije evaluirana prije, godinama i desetljećima prije, nego sada kad je voda skoro doslovno do grla? Koliko su se Kosinjem bavile kulturno-znanstvene institucije u Hrvatskoj? (Matica hrvatska, HAZU)
Ivan Mance: Iz razloga koje sam prije naveo. Stigma Kosinja u 2. svjetskom ratu zapečatila je njegovu sudbinu. Zvonimir Kulundžić je prvi javno pokušao to promijeniti – ne ljubavlju ili saznanjima o važnosti Kosinja – nego eto igrom slučaja na koji je u svojim istraživanjima naišao. Vjerujem da ga je samo činjenica da je brat narodnog heroja Nade Štark, rođ. Kulundžić spasila od težih posljedica no što ih je trpio radi Kosinja, ali i drugih prohrvatskih tema kojima se bavio. On je ekskomuniciran iz akademske javnosti i danas nevrednovan i neprepoznat široj publici, no Kosinj je 1945. godine ekskomuniciran iz razvoja, ulaganja ili bilo kakvog drugog napretka. Tko bi se u tim okolnostima drznuo javno baviti Kosinjem? Tada i u to vrijeme, očigledno – nitko. Nakon Domovinskog rata, Kosinj nije imao tko zastupati u političkom niti društvenom smislu. Ako se ne varam Kosinj ima jednog ili dva vijećnika u općini Perušić – iako zauzima blizu 70 % površine cijele općine Perušić. Iz tog nakaradnog političkog odnosa proizlaze parcijalni lokalni interesi koji su eto „vodu doveli do grla.“
Iz svih navedenih razloga prije se Kosinjem nije bavio nitko, pa ni najviše kulturno-znanstvene institucije koje navodite. Danas se situacija pomalo mijenja, očito ulaskom Kosinja u interes javnosti – što znači da su povremena medijska izvještavanja ispala zlata vrijedna. Tako u 2022. godini, od onog što je meni poznato vrijedi spomenuti sljedeće:
Fakultet hrvatskih studija u Zagrebu izdaje priopćenje za javnost u kojem upozorava na štetnost projekta HE Kosinj 2. Šest odsjeka Filozofskog fakulteta u Zagrebu izdaje priopćenje za javnost u kojem također upozorava na štetnost projekta HE Kosinj 2.
Matica hrvatska u svom časopisu Hrvatska revija postavlja temu Kosinj, u kojoj s nekoliko radova eminentnih stručnjaka i obrađuje Kosinj. U glagoljskom smislu nikako se ne bih mogao složiti s dijelom tvrdnji koje su u Hrvatskoj reviji iznesene, no to je manje važno – bitan je stav Matice hrvatske o potrebi isticanja Kosinja kao važne teme.
Isto tako HRT u studenom započinje snimanje dokumentarnog filma o Kosinju – u kojem sam dobio čast sudjelovati kao stručni suradnik. Plan je u dokumentarcu obraditi i snimiti važnije kosinjske kulturno-povijesne teme, ali i analizirati današnje društveno-političko stanje u kontekstu projekta HE Kosinj 2.
Raseljeni Kosinj
Narod.hr: Na primjeru Kosinja svjedočimo nekadašnjoj slavi i sjaju tog dijela Hrvatske i postupnom propadanju. Kako se u Kosinju danas živi? Koliko Kosinjana živi na svojoj djedovini, a koliko ih je, ako znate procjene, u ostatku Hrvatske i u emigraciji?
Kako sam porijeklom iz Kosinja, rođen i živim u Zagrebu, ne bih mogao meritorno govoriti i suditi kako ljudi danas tamo žive. No navedimo neke činjenice: internetski i mobilni signal gotovo ne postoji, digitalni TV signal do Kosinja jako teško dopire, putokazi za Kosinj na autocesti A1 ne postoje, ali ni na mnogim lokalnim cestama, kosinjska cesta je dijelom obnovljena jer ju unište šleperi koji i danas izvoze drva iz stoljetnih kosinjskih šuma – no pri svakoj obnovi kao jedinstven slučaj sve je uža i uža. Kosinjske šume – što će vidjeti svatko tko uđe dublje u prostor Begovače su jako devastirane neplanskom i nakaradnom sječom bez očite kontrole – tvrdim to jer sam osobno terenski vidio stanje. Vodovoda nema osim u dijelu Donjeg Kosinja, kanalizacije nema nigdje, električna energija (iako je HE Sklope izgrađena potopom kosinjske Kruščice kao zalog bolje kosinjske budućnosti) je nepouzdana i neujednačena što smanjuje rok trajnosti svih električnih uređaja, ambulante i liječnika nema, policijske postaje nema. Škola je bilo osam ukupno u Kosinju – danas žele zatvoriti i jedinu preostalu OŠ Anža Frankapana i djecu uputiti na svakodnevnu vožnju autobusom od 70+ km u oba smjera, u obližnje gradove. Trgovine u Gornjem Kosinju nema, u Donjem Kosinju jedna, imamo jednog svećenika na osam kosinjskih crkvi. Gruntovnice nema – sad je u fazi dovršetka izrade, financirao HEP radi projekta, inače nikad ne bi bila napravljena, a bez gruntovnice kako znamo ne možemo upravljati svojim nekretninama. Ovo s gruntovnicom (pa i općinom) naprosto je tragikomično ako znamo da se Kosinjani još 9. listopada 1882. zahvaljuju banu Pejačeviću na uvođenju gruntovnice u Kosinj, što izdaju kao priopćenje u Narodnim novinama sa sjednice Općine Kosinj. I da ne nabrajam dalje, što je nečinjenje i sustavno neulaganje napravilo od 1945. godine do danas – pa se zaista možemo zapitati kako danas žive 603 Kosinjana na svojoj djedovini, koliko ih je tamo ostalo prema posljednjem popisu stanovništva.
Narod.hr: Gdje sve žive raseljeni Kosinjani?
Ivan Mance: Mogu reći da je samo u Zagrebu možda i nekoliko stotina živih kosinjskih potomaka. Samo mog prezimena Mance ili njihovih potomaka – a da smo rodom iz Kosinja u Zagrebu ima pedesetak. U Otočcu imamo dosta obitelji porijeklom iz Kosinja što znamo iz njihovih prezimena, Rijeka je prvi veliki grad gdje su se Kosinjani selili, u Slavoniji ima dosta Kosinjana – neke znam i osobno. Kosinjana ima u Americi kako nam svjedoči knjiga „Mothers memoirs – The life and stories of Lucy Marincel“ u kojoj autorica (kći Emily) donosi put i život svoje majke Luce Marincel iz Donjeg Kosinja. Kosinjana ima u Kanadi i Australiji, vjerojatno Argentini i Čileu, Njemačkoj i drugim europskim zemljama – uglavnom svim onim pravcima kojima su se kretale hrvatske migracije 20. stoljeća. Stvarne procjene i analize nikada nisu rađene, pa ste mi dali dobru ideju za jedno buduće istraživanje na temu kosinjskih migracija.
”Do dana dok se fizički ne potopi Kosinj, projekt nije odmaknuo dovoljno daleko da se ne bi mogao zaustaviti”
Narod.hr: Koliko je HEP-ov projekt gradnje akumulacijskog jezera daleko odmaknuo? Smatrate li da je sada moguće zaustavljanje njegove realizacije?
Ivan Mance: Reći ću ovako: do dana dok se fizički ne potopi Kosinj, projekt nije odmaknuo dovoljno daleko da se ne bi mogao zaustaviti. Trenutačno je u početnoj fazi i o tome treba što više javno raspravljati. Ako smo transparentni, ako je sve napravljeno prema pravilima struke, ako imamo neovisnu studiju utjecaja na okoliš, neovisne stručnjake te ako promišljamo o energetskoj sigurnosti Države, onda moramo moći odgovoriti – nama laicima – na nekoliko sljedećih pitanja, postavljenih redom važnosti:
1. Zašto se žiteljima Kosinja ne ponudi tržišna naknada za njihove stambene nekretnine? Pustimo procjene od prije dvije godine. Negdje sam pročitao kako je novogradnja u Gospiću 900 €\m2. To naprosto nije točno, jer iz prve ruke znam kako trenutno nema u Gospiću korištenog stambenog prostora ispod 1.200 €\m2 dok je to u Zagrebu 2.000 – 2.400 €\m2 . HEP daje 300 €\m2 Kosinjanima. Dakle, obitelj koja živi u kući od 90 m2 za to uz puno sreće može kupiti u Gospiću 30 m2. Ne može, jer takve šupe u Gospiću nema. To je tri puta manje od trenutne i stvarne tržišne vrijednosti nekretnina u Lici. Tko bi u sličnoj situaciji (morate iz vašeg stana/kuće – viši državni interesi) to prihvatio? Što da ti ljudi rade i da li smo mi na ovaj način i ovakvim pristupom socijalna i pravična država? Na kraju krajeva govorimo i o nekolicini mladih obitelji, govorimo o hrvatskim braniteljima, o ratnim vojnim invalidima, o starim i teško pokretnim osobama kojih je najviše. Zar se to tako radi?
2. Zašto se žiteljima Kosinja ne ponudi tržišna naknada za njihove pretežito poljoprivredne nekretnine, odnosno oranice, šume, pašnjake, voćnjake itd.? Opet i slično kao gornje: HEP daje 1,6 €\m2 + 1,4 €\m2 za naknadu sječe šuma, nekorištenja voćnjaka i sl. Ukupno u prosjeku 3 €\m2. Tu su stvarne tržišne cijene vrlo različite i istini za volju ne prodaje se puno toga poljoprivrednog u Lici. Možda je najpravičnije napraviti analizu po iznosima za koje Republika Hrvatska prodaje zemljišta poljoprivredne namjene pojedinim investitorima. Ti podaci postoje. Cijene su zasigurno višestruko veće od ovog što se nudi Kosinjanima.
3. Zašto se sustavno ne istraže barem najvažniji kulturno-povijesni lokaliteti Kosinja? Grad Kosinj i Banj Dvor hrvatske su povijesne vrijednosti od neprocjenjive važnosti. Ne može nas to ne zanimati niti to smijemo banalizirati. Pod sustavnim istraživanjem mislim na sveobuhvatna arheološka iskopavanja, na način kako se to radilo na mnogim drugim lokacijama u Hrvatskoj. Pročitajmo bilo koje izdanje Hrvatskog arheološkog godišnjaka pa će nam biti jasno kako se to radi drugdje u Hrvatskoj, zašto ne i u Kosinju?
4. Zašto se ne krene konačno ulagati u Kosinjsku povijest i kulturu – nakon gotovo 100 godina dokumentiranih obećanja i uvjeravanja da će Kosinj procvasti gradnjom raznih „hidrocentrala“? Koliko košta uređenje i čišćenje gradine Bočaj, izgradnja nekoliko stotina metara makadamske ceste do nje, postavljanje nekog vidikovca i oglednog panoa na kojem će stajati osnovne informacije? Koliko košta isto to za brdo Basarica, Pavlinski samostan, Prijespu? Navodim neke primjere. Koja je vrijednost asfaltiranja ceste do Jele Car i Pisanog kamena – kao prvorazrednih hrvatskih spomenika i prirodnih vrijednosti? Koliko košta otvaranje dva rimska sarkofaga, danas pomoćnih oltara u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Donjem Kosinju – da bi struka mogla proučiti što se u njima krije od kosinjske povijesti? Tamo su, stoje u crkvi, samo ih treba otvoriti i proučiti. Želim reći, ako se već ide u to – pa dajte zaista napravite nešto da se onaj dio kulture i povijesti Kosinja koji neće završiti pod vodom zaštiti, rasvijetli, istraži i učini dostupnim hrvatskoj javnosti za buduće naraštaje.
5. Zašto se ne krene konačno ulagati u kosinjski život i budućnost? Ako danas uništavamo kosinjski centar Gornji Kosinj (koji je centar vjerojatno od doba Japoda), onda danas moramo oformiti novi centar očito u Donjem Kosinju – sa svim osnovnim sadržajima: škola, vrtić, liječnik, dućan, ugostiteljstvo, lokalna samouprava, voda, kanalizacija, struja, telefon, internet, mobilna telefonija. Sve ono što građani u većem dijelu Hrvatske uzimaju zdravo za gotovo – Kosinjani danas nemaju ili imaju parcijalno. Ako govorimo o revitalizaciji kraja ovako ozbiljnom intervencijom u prostor, onda moramo imati gotov plan i započetu realizaciju života ljudi, da bismo stvorili preduvjete za revitalizaciju cijelog kraja.
6. Govorimo o investiciji od 650 milijuna eura prema procjenama prije ove krize, poskupljenja energenata, građevinskih materijala, problema s rokovima isporuke itd. Zasigurno će biti i veći iznos. Jedan od najvećih europskih infrastrukturnih projekata – Pelješki most – koštao je 450 milijuna eura. S druge strane govorimo o 1,5 % povećanju elektro-energetskog kapaciteta HEP-a, odnosno države. Prvo je nejasno zašto se ovako silan novac ulaže u ovako beznačajan postotak nove električne energije. Kao da gradimo još dvije trake autoceste A1 od Zagreba do Karlovca i obrnuto zbog opterećenja te dionice u udarnim turističkim tjednima. Primjerice za taj isti novac Država može izgraditi oko 500 manjih društveno korisnih objekata po cijeloj Hrvatskoj: dječjih vrtića, domova za starije osobe i sl. Drugo i vrlo važno, petnaestak godina znamo za alternativni projekt gosp. Branimira Pinčića – koji eto zbog zdravstvenih razloga nije mogao sudjelovati na skupu u Kosinju. Zašto HEP ne analizira alternativu koja (govorim kao laik) moguće daje više električne energije, za manji iznos ulaganja i bez topljenja Kosinja? O tome je u svakoj prilici upozoravao i blagopokojni biskup Mile Bogović, no bez rezultata. HEP ne čuje. Da citiram gosp. Branimira Pinčića u zaključku njegovog rada s konferencije u Kosinju: „Pitanje je zašto trajno potopiti, odnosno satrti, povijesno selo Gornji Kosinj s oko 2.000 hA zemljišta, pretežno poljoprivrednog, sa stotinjak obiteljskih kuća i gospodarskih zgrada, školama, crkvama, grobljima, a da bi izgradili sustav koji neće jamčiti zaštitu od poplava, odnosno može generirati veće poplave nego sada. (…) Dakle, glede razmatranja o koristima od obrane od poplava, vodoopskrbi te zaštiti okoliša inačica s izgradnjom akumulacije Kosinj je iznimno loša, te unazađuje postojeće stanje. Ako se pri tome zna da će sustav s akumulacijom Kosinj proizvoditi manje energije nego postojeći sustav HE Senj pitanje je koja je svrha njegove izgradnje.“
Kad investitor HEP odgovori na ta pitanja, možemo razgovarati o projektu.
Kosinj je prvorazredni kulturno-povijesni prostor
Narod.hr: Ako do toga dođe, što Hrvatska gubi potapanjem Kosinja?
Ivan Mance: Daleko smo još od potapanja Kosinja, no ako do toga dođe na način i u okolnostima kako se sada radi, Republika Hrvatska dobit će navodno 1,5 % struje više, no zato gubi nekoliko stotina vrtića (uporno forsiram vrtiće jer osobno znam koliki je problem s mjestom i cijenom u svakom većem gradu u Hrvatskoj) koji neće biti izgrađeni. Vrtići se uvijek mogu izgraditi, kao i mostovi, autoceste, hoteli i drugi objekti, no povijest se ne može vratiti. Kosinj je prvorazredni kulturno-povijesni prostor od iznimne važnosti za nove spoznaje o našoj, glagoljskoj inkunabulistici, o našim prvim tiskarama i mogućim počecima hrvatske tiskane riječi. Misal iz 1483. je prvu knjigu na svijetu koja nije bila otisnuta na latinici – već na nekom drugom pismu – ekskluzivno našoj hrvatskoj ustavnoj ili uglatoj glagoljici. Isto tako taj naš Misal iz 1483. nastao je prije nego su svoje prve tiskane knjige dobili europski gradovi: Dublin, Lisabon, Amsterdam, Berlin, Krakov, Varšava, Helsinki, Cetinje, Beograd, Istanbul, Kijev, Moskva, St. Petersburg i drugi. Izvan Europe prve tiskane knjige dolaze tek u 17. i 18. stoljeću. Možemo li razumjeti što to znači za Hrvatsku kulturu na globalnoj razini? I umjesto da uložimo svu energiju ne bismo li konačno sustavno i sveobuhvatno istražili to područje koje čeka neistraženo, mi ga danas topimo – u isto vrijeme dok znanost na elementima kojima danas raspolaže lomi koplja je li Misal iz 1483. otisnut u Kosinju ili Veneciji ili Roču ili Izoli ili …
O prirodnim dobrima, endemskim vrstama životinja i bilja, 42 izvora pitke vode, deseci špilja i jama, predivnom meandru rijeke Like, planinskim vrhovima (najpoznatiji: Kalić stijena i Kosinjski vrh) te cijelom nizu drugih prirodnih bogatstava Kosinjskog kraja – jednostavno ne stignemo ovom prilikom. Sve to ili većinu toga – ako se nastavi kako je HEP zamislio – Hrvatska gubi potapanjem Kosinja.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
