“Ako je nabijanje glavara sela na kolac, ubijanje djece i svih članova obitelji antifašizam, onda neka se ustanak u Srbu tako zove. Zanimljivo je da ljudi koji svake godine slave ustanak u Srbu ne žele doći na obljetnicu Oluje s obrazloženjem da su se u toj akciji dogodili zločini nad Srbima”, upozorio je povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra dr. sc. Ante Nazor ističući da rasprava o tome je li ustanak u Srbu bio antifašistički je manje važna od činjenice da je taj ustanak bio izrazito protuhrvatski.
Svake godine tijekom mjeseca srpnja započinje u Republici Hrvatskoj rasprava u svezi događaja u Srbu od 27. srpnja 1941. godine. Činjenično dileme zapravo i ne bi trebalo biti, na što upozoravaju svi ugledni hrvatski povjesničari.
Srpsko narodno vijeće (SNV) zahvaljujući odluci Savjeta za nacionalne manjine na sjednici održanoj 21. travnja 2020., a unatoč pandemiji koronavirusa i ograničenog kretanja ljudi, odnosno zabrane velikih javnih okupljanja, za kulturne manifestacije dobio je 337.000 kuna.
Za obilježavanje dana ustanka u Srbu odlazi 100.000 kuna proračunskog novca. Predsjednik Samostalne srpske demokratske stranke (SDSS) Milorad Pupovac, SNV je vodio od osnivanja, tj. 22 godine, a naslijedio ga je Boris Milošević, također SDSS-ov saborski zastupnik.
HDZ-ova vlast podijelila milijune kuna za obnovu spomenika i ‘rehabilitirala četnički pokret’
“Izdvojivši novac za obnovu spomenika Ustanka iz 1941. u Srbu, hrvatska Vlada neslužbeno je rehabilitirala četnički pokret”, upozorila je građanska inicijativa Krug za Trg povodom Međunarodnog dana ljudskih prava 2009. godine. Protiv obnove, tj. izdavanja proračunskih sredstava za nju nekoliko su se puta pobunili i zavičajni klubovi Hrvata iz Like.
Pupovac je, kao i danas, u koaliciji s HDZ-om bio i između 2008. i 2012. i u to vrijeme Vlada je s četiri milijuna kuna financirala u Srbu izgradnju Spomenika ustaniku.
Vlada Ive Sanadera i njegove nasljednice Jadranke Kosor na zahtjev koalicijskih partnera iz SDSS-a financirala je obnovu spomenika u Srbu, a pokrovitelj otkrivanja tog spomenika 2010. bio je bivši HDZ-ov predsjednik Sabora Luka Bebić čiji je izaslanik Milorad Pupovac ondje pročitao njegov govor.
Današnji Pupovčev koalicijski partner Andrej Plenković u kampanji za parlamentarne izbore 2016. tvrdio je da ga proslava u Srbu ne zanima.
“Imamo 22. lipnja Dan antifašističke borbe i ja bih kao premijer išao u Brezovicu. Kad je riječ o Srbu, tamo su početkom devedesetih godina skupove održavale preteče Slobodana Miloševića”, izjavio je Plenković tijekom jedne televizijske debate sa Zoranom Milanovićem, koji mu skrenuo pozornost da je HDZ-ova vlada izdvojila državni novac za Spomenik ustaniku u Srbu.
Josipović, Mesić, Milanović, Pusići, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine…
Na proslavi pokolja nad Hrvatima u Srbu kao hrvatski predsjednik znao je biti Ivo Josipović. “Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Hrvatska je demokratska zemlja u čijem je Ustavu upisan antifašizam”, ustvrdio je Josipović 2010. praćen odobravanjem okupljenih i skandiranjem “Tito, Tito!”
Redovit gost je i bivši predsjednik RH Stjepan Mesić.
“O tzv. ustanku mislim što i većina Hrvata misli – to nije bio nikakav ustanak, nego pokolj Hrvata. Zato u tome ni na koji način ne sudjelujem. Pitanje je treba li to zabraniti ili ne treba. Osobno mislim da tomu ne bi trebalo pridavati nikakvu medijsku pozornost”, kazala je 2019. bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
“Zajedništvo Hrvata i Srba tog 27. srpnja 1941. godine bilo je čvrst temelj koji je omogućio da se narod digne protiv režima koji je dijelio ljude prema vjeri i naciji. Taj antifašizam u kojem su sudjelovale tisuće Hrvata i Srba temelj je hrvatske države i tomu se moramo uvijek vraćati“, ustvrdio je 2008. Zoran Milanović, aktualni predsjednik RH, kao SDP-ov predsjednik, u Srbu. Okupljene je pozdravio riječima “dragi prijatelji, drugarice i drugovi“.
Uz Milanovića među govornicima bili su i Jozo Radoš u ime HNS-a, te tadašnja predsjednica zadarskog SDP-a i saborska zastupnica Ingrid Antičević-Marinović, danas sutkinja Ustavnog suda RH.
Vesna Pusić, nekadašnja predsjednica kluba HNS-a i ministrica vanjskih poslova u Milanovićevoj Vladi, danas zastupnica stranke Glas, 2010. pohvalila se da je ona godinu ranije bila u Srbu “ne kao historičar nego kao čovjek koji na simboličkoj razini daje podršku borbi protiv fašizma i nacizma”. U ime Antifašističke lige u Srb redovito dolazi i njezin brat Zoran Pusić.
Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine, Aleksandar Tolnauer, također je nazočio skupu u Srbu.
U Srbu se uz političare, razne predstavnike antifašističkih udruga, ponekog povjesničara, poput Hrvoja Klasića, organizirano dovodi i djecu.
Organizatori su 2016. doveli učenike iz Vukovarsko-srijemske županije, iz Osnovne škole Bobota da, među ostalim, recitiraju tekst u kojem se nazivaju budućim Titovim borcima te najavljuju kako će njihovi očevi “sjekiricom udarati po krvnikovoj glavi”.
Klanjanje krvavim događajima iz prošlosti
Dr. sc. Zlatko Begonja s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru upozorio je 2017. da oni koji odlaze u Srb 27. srpnja i klanjaju se krvavim događajima iz prošlosti imaju zavidnu razinu patologije, dodajući da ih se može identificirati “kao sljedbenike opskurne politike koja želi ostati dominantna u prostoru hrvatskoga društva. Jasno mi je kako se u njihovu slučaju teško odreći uloge tužitelja i sudca glede određenih povijesnih zbivanja, posebice kada je to jamstvo za održanje na političkoj površini i zadržavanje značajnih sinekura. Međutim, moram priznati kako je klanjanje događajima iz prošlosti koji su i prouzročili krvave zločine ipak i zavidna razina patologije.”
Ugledni povjesničar dr. sc. Begonja za naš je portal napisao seriju tekstova o ovom događaju:
Dr. Begonja: Dokad će Hrvatska trpjeti Pupovčeve, Mesićeve i Goldsteinove laži (1.)
Dr. Begonja: Kako je moguće da talijanski fašisti sudjeluju u antifašističkome ustanku? (3.)
Dr. Begonja: Koji četnici su sudjelovali u ‘ustanku’ 1941. i kako se 1990. ponovilo već viđeno? (4.)
Zašto hrvatska država sudjeluje u farsi koja se skriva iza pojma antifašizma?
U Srbu se 27. srpnja slavi dan kada je započeo genocid i etničko čišćenje Hrvata u Pounju. Slavi se ubijanja 37 Hrvata obitelji Ivezić koje su četnici ubili u Brotnju i bacili u jame. Najmlađi (Jakov) imao je manje od 3 godine, a najstariji (Luka) 82 godine. Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića „Dossier Boričevac“ (»Naklada Pavičić«, Zagreb, 2012., str. 346.-348.).: 37 žrtava „prve puške“ 27. 7. 1941. godine jesu:
Ekshumacija posmrtnih ostataka hrvatske obitelji Ivezić nedaleko od Srba postavlja pitanje o moralu onih koji slave zločine „prve puške“. Jasno je da se slavi genocid nad Hrvatima i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta.
> Ravnateljica OŠ Bobota: ‘Sramim se što su doveli djecu u Srb i koristili ih u političke svrhe’
> Obilježavanje pokolja hrvatskih civila u Srbu: Došli su Pupovac, Mesić, Klasić…
> Srbovanje u Srbu – “Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca (Hrvata)!”
Dan početka etničkog čišćenja i pokolja Hrvata u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj slavilo se kao Dan ustanka.
“Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve ne, bili su umorni, znojni, pripiti (ranojutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – nadohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno ‘klati’ Srbe u Hrvatskoj!” svjedočila je Savka Dabčević Kučar u svojoj knjizi ’71. Hrvatski snovi i stvarnost’, opisujući vrijeme Hrvatskog proljeća, na dan 27. srpnja 1971. kada je Srb ponovno postao stožerno mjesto okupljanja Srba u protivljenju Zagrebu.
Na tom skupu je bila i delegacija KPH na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar.
“Organizatorima je cilj bio organizirano prikazati i dokazati da je tu „srpska Hrvatska“, svojevrsna demonstracija sile i prijetnje, uz jasnu poruku “Budite mirni, velikosrpstvo je tu, iza vas!
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti?
Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“
Tekst se nastavlja ispod oglasa
