‘Zamjena stanovništva’ – od mita do realnosti: Problem demografije ili zamjene vrijednosti?

“Zamjena stanovništva” Europe dugo je smatrana mitom. Danas takvo mišljenje nije više održivo. No kako doista dolazi do zamjene stanovništva?

Demografski problem u Europi je danas, u trećem desetljeću 21. stoljeća, poprimio kvalitetu koju su mu nekad pridavali samo tzv. “teoretičari zavjere”. Naime, dok se nekoć negativne demografske trendove ponajprije promatralo kao svojevrsnu društvenu i tržišnu matematiku, gdje se borba za pozitivni rezultat postiže uravnoteženjem privrede i društva, danas je problem starenja, iseljavanja, pa čak i potencijalnog izumiranja stanovništva postao pitanje identiteta.

Demografski problem i problem vrijednosti

Čini se, naime, kako više nije dovoljno potaći stanovništvo da ostane živjeti i raditi u vlastitoj zemlji – nužno postaje ljude uvjeriti kako to doista jest njihova vlastita zemlja.

Razlozi tomu su brojni i, za razliku od većine “teoretičara zavjere”, ne smijemo si dopustiti da ih svedemo na jedan jedini. Međutim, činjenica je kako se nešto što se možda još jednu-dvije generacije prije smatralo normalnim, naime da je po sebi jasno tko je točno Hrvat, Austrijanac, Francuz i sl. više ne doima takvim.

Na prvi pogled jedan od uzroka tomu svakako su desetljeća poticanja imigracije u zapadnoeuropske zemlje: doseljenici koji ne dijele zajednički kulturni i politički identitet s domicilnim stanovništvom prihvaćani su kao radna snaga bez ikakvih obveza na asimilaciju vrijednostima koje su u novoj domovini zatekli.

Međutim, danas postaje sve jasnije kako je pravi razlog izostanku asimilacije bio taj što su vrijednosti društava nešto zapadnije od nekadašnje željezne zavjese bile reducirane na izvorno, ekonomsko značenje pojma “vrijednost”. Jedini kriterij bio je i ostao ekonomska probitačnost života u danom društvu. Sve ostalo, na što se ne može zalijepiti etiketa ekonomske “vrijednosti”, bilo je i ostalo prebačeno u privatnu sferu izbora pojedinca.

Naravno, ništa čudno otud da su doseljenici čija kultura ne tolerira osobito privatnu sferu počeli, već u drugoj generaciji, privatizirati kulturni vakuum. Uostalom, ako je jedina vrijednost ono što se štuje unutar vlastita četiri zida, onda nešto tako kao domicilna kultura niti ne postoji van vlastitog stana.

Situacija u Hrvatskoj

Hrvatska situacija je u tom smislu ponešto specifična. Kako većina ekonomskih imigranata tek odnedavno bira zemlje nekadašnjeg komunističkog lagera kao poželjne destinacije za život i rad, upravo ocrtanu situaciju zapadne Europe odavde se do sad moglo promatrati kao nešto što se događa nekome drugome.

S tim je sad, naravno, gotovo. Pogledajmo stoga u kakvoj situaciji se nalazi Hrvatska.

Ako stvar reduciramo na demografiju, Hrvatska desetljećima stoji poslovično loše, s tendencijom pogoršanja. Popis stanovništva 2021. godine pokazao je kako se broj stanovnika u 10 godina smanjio za 413 056 osoba ili 9,64%. Kako veliki udio u smanjenju stanovništva treba pripisati iseljavanju radno sposobnih građana uslijed ulaska Hrvatske u EU, ekonomski aspekt demografskog problema postaje tim zaoštreniji.

To su svakako prepoznali hrvatski poslodavci koji su odnedavno počeli uvoziti radnu snagu, ne samo iz neposrednog istočnog susjedstva, nego i iz država s daljeg istoka. Ostavimo li na čas brojke po strani, svatko tko je nakon par godina izbivanja nedavno posjetio Zagreb jasno vidi kako mala metropola poprima ozračje europskog multi-kulti grada, gdje uslužne djelatnosti sve više obavljaju ljudi koji ne znaju hrvatski jezik i, sasvim prirodno, ne opterećuju se previše hrvatskim identitetom.

Nedostatak radne snage

Razlog tomu je donekle i to što većina ekonomskih imigranata Hrvatsku ne vide kao svoju posljednju destinaciju, nego radije kao odskočnu dasku za daljnju migraciju na Zapad. To svakako prepoznaju poslodavci, koji bi, čini se, ovaj trend voljeli vidjeti preokrenutim.

Primjerice, na konferenciji HGK-a o zapošljavanju stranih radnika u rujnu prošle godine jedan od zaključaka bio je i “apel da se poboljšaju i ubrzaju procesi zapošljavanja stranaca jer bez njih možemo zaboraviti na gospodarski rast.” Međutim:

“Prema podacima koje je iznio Žarko Katić, državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, do danas je izdano nešto manje od 130 tisuća dozvola za boravak i rad, a očekuje se da će do kraja godine ta brojka biti 150 tisuća. Međutim, napomenuo je Katić, od ukupno izdanih dozvola tek je njih 27780 produljeno. Dakle, hrvatska je stranim radnicima samo odskočna daska za odlazak u bogatije zemlje na zapadu i sjeveru Europe.”

Ostavimo li sada po strani ekonomsku demografiju, koja u svoju računicu ne uvodi kulturni identitet, pogledajmo kako se politika nosi s demografskim problemom koji za nju ne može biti čista ekonomska računica.

Neuspješna demografska politika Vlade

Demografske mjere koje Vlada provodi od 2016. godine, po svemu sudeći, nisu urodile plodom, odnosno nisu dovele do promjene negativnog demografskog trenda. Prema mišljenju demografa koji su najprisutniji u javnosti, poput Stjepana Šterca, cijeli rad Vijeća za demografsku revitalizaciju Hrvatske bio je zapravo uglavnom kozmetičke prirode, gdje se nije radilo na tome da se ustroji sustav na osnovi primjera dobre prakse, nego su stvari ostale više na razini retorike i velikih političkih priča na tragu šprance kopirane od institucija EU.

Mrtvo slovo na papiru: Dosadašnja populacijska politika Vlade nije preokrenula negativni trend

U tom smislu, populacijska politika u Hrvatskoj je, na praktičnoj razini, uglavnom ostala stvar “grassroots” inicijativa.

Konačno, ako primijenimo ocrt demografskog problema na širu sliku situacije, dobivamo samo svojevrsni materijalni uzrok, zbog čega je jedan narod na putu nestajanja. Međutim, materijalni uzrok nije onaj presudni i to je nešto što postaje jasno svakome tko je imao dodira sa zapadnoeuropskim društvima koja u potpunosti prihvaćaju načelo “vlastita četiri zida” po pitanju identitetskih problema.

Problem identiteta i zamjena stanovništva

Uopće, načelo nereguliranih migracija koje, po svemu sudeći, predstavlja poluzvaničnu politiku nadnacionalnih tijela poput UN-a i EU institucija, ne polazi od pretpostavke da bi domicilno stanovništvo dane države trebalo biti zamijenjeno imigrantima. Tako stvari promatraju “teoretičari zavjere” koji su ograničeni vlastitim redukcionizmom što proizvodi paranoju i, posljedično, očaj kojega se onda nastoji prevladati posezanjem za pobijeđenim ideologijama 20. st.

Šira slika je, međutim, kako politika migracija ide u tom pravcu da se izbriše pojam “domicilnog stanovništva” kao antropološke kategorije uopće.

Slika svijeta kakva, čini se, vlada u glavama ljudi koji svijet vide kao svojevrsnu tranzitnu rutu, gdje između migracije na posao iz Dalmatinske zagore u Split i migracije iz Afganistana u Veliku Britaniju nema nikakve bitne razlike, takva je da u njoj posebni i jedinstveni identitet kao takav ne može postojati.

Ono što se naziva “zamjenom stanovništva” doima se iz te perspektive radije kao pretvaranje ljudi u “stanovništvo” koje migrira s teritorija na teritorij. Kako bi to bilo moguće, sve kulturne razlike – zapravo sve osobitosti koje teritorij čine nečijim domom – moraju biti izbrisane. Nemojmo nipošto zaboraviti pritom da se to brisanje identiteta odnosi i na došljačku populaciju.

Situacija u Zapadnoj Europi

Situacija u Zapadnoj Europi je takva kakva jest ponajprije stoga što došljačko stanovništvo nije prihvatilo propoziciju koju je prihvatilo ono domicilno. Primjerice, dok je dobrom broju Britanaca sasvim normalno gledati dokumentarac britanske produkcije o dinastiji Tudor, gdje pola dvora Henrija VIII čine Afrikanci, teško da će prosječni Pakistanac koji je zadržao svoju religiju i kulturu mirno odgledati dokumentarac o Muhamedu i njegovim muževima.

Stoga, jednom kad je propozicija da identitet ne postoji stavljena u opticaj, onaj koji je prvi prihvati izgubit će, sasvim dosljedno, identitet, a posljedično i bilo kakvu političku relevantnost, dok će se onaj koji je ne prihvati naći u dominantnoj poziciji.

Ovdje, naravno, govorimo samo o etničkom i nacionalnom identitetu. Zapitajmo se kako takav slojeviti identitet mogu održati ljudi koji su odbacili i prirodni spolni identitet svih ljudskih bića za volju pseudo identiteta poput spolne orijentacije ili rodnog identiteta?

Ako si postavimo to pitanje, možemo dobiti nešto bolju sliku problema koji je na kraju samo sporedno demografski, a ponajprije je stvar određenih svjetonazorskih odluka koje su donesene najkasnije u prošlom stoljeću i čije posljedice danas dolaze na naplatu.

Hrvatska i novi europski “istok”

Hrvatska u tom smislu još uvijek zadržava određeni odmak, ne naprosto zbog toga što je “slučajna država”, kojoj se nije dogodio prosperitet, pa nije privlačna imigrantima, nego i zbog toga što iz niza razloga Hrvati uglavnom još uvijek ne prihvaćaju propoziciju da identitet ne postoji.

Takvo mnijenje Hrvatska dijeli s dobrim dijelom susjedstva u istočnoj i srednjoj Europi, koje se donekle poklapa s granicama nekadašnjeg komunističkog bloka. Razložiti zašto je tomu tako zadatak je za generacije mislioca, ali svatko sposoban osvjestiti situaciju na gore opisan način, uviđa da unutar Europe postoji ogromna svjetonazorska razlika između svojevrsnog istoka i zapada.

U tom smislu, unatoč tomu što i Hrvatsku čekaju valovi doseljenika to nipošto ne mora rezultirati situacijom u kakvoj se nalaze bogatije države nešto zapadnije. Međutim nužan uvjet tomu je da se ne zaboravi kako na pitanje “tko si ti?” mora postojati odgovor, čak i ako čovjek nije uvijek siguran koji.