Kada je nakon punih petnest dana javnost doznala da je bivši premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović ispitan u onome što se sada naziva afera „Madison“, a ispitan je i Gordan Maras, doznali smo i da je slučaj odbačen. Hrgarek vlasnik PR agencije Madison Consulting DORH-u prijavio je Milanovića jer je 2009. godine zahtijevao od njega da, zaključi ugovor s njegovim prijateljem Igorom Kneževićem i isplaćuje mu 15.000 kuna mjesečno za nepostojeće usluge.
Hrgarek optužujući Milanovića i Kneževića, optužuje i samog sebe. Na taj način Hrgarek postaje idalan „svjedok pokajnik“ kakve je DORH uobičajeno koristio i ranije, primjerice u slučaju „Spice“ gdje je na osnovu iskaza dva takva svjedoka pokrenut postupak protiv Damira Polančeca. Nakon pet godina sudskog postupka Polančec je nepravomoćno oslobođen optužnice, koja se također pojavila prije pretprošlih izbora, pa to nije nikoga čudilo, niti se stavljalo u kontekst predizborne kampanje.
Kako navode jedne dnevne novine Hrgarek je predao i 13 računa kojima dokazuje da je od srpnja 2009. do kolovoza 2011. Intergrafiku isplatio gotovo 200.000 kuna. Intergrafik je godinama radio s državnim poduzećima i ministarstvima.
Nakon što je slučaj odbačen Hrgarek se obraća glavnom državnom odvjetniku Dinku Cvitanu tražeći reviziju postupka. No istovremeno, Cvitan uz veliku medijsku pozornost postaje štićena osoba, naime on i obitelj nalaze se pod neprestanom zaštitom djelatnika MUP-a, a doznajemo kako se vozi u blindiranom BMW-u. Osim što nije uobičajeno takve informacije objavljivati u javnosti, ovo je prvi puta da se glavni državni odvjetnik čuva na ovakav način.
Što čini razliku između slučaja i afere?
Naime, u međuvremenu se oglasio i bivši ministar financija Slavko Linić i javno obznanio kako ima saznanja da se u SDP-u dio novca izvlačio na račun određene tvrtke. Ako bivši ministar financija i osoba koja o takvim transakcijama zna sve, jer je u SDP-u od samog početka bio zadužen za financije, a potom i na državnoj razini, to bi već bilo dovoljno da se uz Hrgareka, a vodeći se kriterijima u slučaju „Spice“ postupi kao prema Damiru Polančecu. Što bi Stipe Mesić rekao, naravno potpuno krivo: „Neka na sudu dokaže svoju nevinost“, iako bi tužitelj valjda trebao dokazivati nečiju krivicu. No ovdje ne prestaju razlike između slučaja i afere. Naime kada se lansirao slučaj „Spice“, gomila novinara i kamera stajalo je ispred DORH-a, trčali su za Damirom Polančecom, dežurali ispred njegova stana, radile su se panel emisije a novinske naslovnice bile su preplavljene bombastičnim naslovima.
Ovaj puta javnost nije niti znala da je bivši premijer Zoran Milanović ispitan, nije bilo kamera, panel emisija novinskih naslovnica koje bi danima ponavljale „J’accuse“. Dakle, Polančec ispred suda govori kako mu je izgledao život proteklih godina za više od tristo ročišta, dok istovremeno nitko ne postavlja pitanje, a što se događa s tužiteljem kada jedan takav slučaj izgubi? Iako je ovo nepravomoćna presuda, pa treba sačekati i rezultate žalbenog postupka, kakve posljedice snose oni koji gube takve sporove?
Primjerice u slučaju „Kamioni“ Berislav Rončević oslobođen je svake optužbe, nakon godina povlačenja po sudovima, koje su mu prema vlastitom priznanju uništili život, i što se dogodilo? Postoji li mehanizam kojim se obeštećuju okrivljenici koje se nakon godina postupaka pred sudovima oslobađa krivice za različite optužbe?
Sjećate li se slučaja „Mladineo“ u kojem je Županijsko državno odvjetništvo podnijelo optužnicu izvan roka čime je državi pričinjena šteta veća od 54 milijuna kuna?
U slučaju „Bankomat“ kako je poznato javnosti USKOK više od 50 mjeseci nije zatvorio spis po kojem su se vodile istražne i predistražne radnje, od mjeseca svibnja 2010. do kolovoza 2014. godine.
U aferi „Madison“ postupilo se posve drugačije, nego u navedenim slučajevima.
Način na koji se medijski prate slučajevi i afere govore o dvostrukim kriterijima koji postoje u medijima. No praksa objavljivanja povjerljivih dokumenata uvijek u istim medijima govore kako se tu ne radi o slučajnosti. Tako je i ovaj put Jutarnji list dobio na uvid čitav dosje i tijek slučaja od Hrgarekova razgovora 19. svibnja 2016. s Mladenom Bajićem u Gajevoj ulici.
Je li se ikada pronašlo ikoga tko dostavlja povjerljivu dokumentaciju odabranim medijima? Ako se ne može pronaći osobe koje omogućuju objavljivanje povjerljivih dokumenata tko bi onda trebao preuzeti odgovornost?
Jasno što čini razliku između slučaja i afere, su dvostruki kriteriji. Paralelna vlast nad jednim društvom uspostavlja se kada se preuzme kontrola nad glavnim medijima, i ključnim dijelovima represivnog i sudskog aparata. Kako to izgleda vidjeli smo u slučaju Lex Perković. Ovdašnji sustav nije imao nikakvih dokaza protiv Mustaća i Perkovića.
Potom se pokušalo zakonski onemogućiti izručenje osumnjičenih. Jednog od ključnih svjedoka Ivana Krmpotića njemačka policija je evakuirala iz Zagreba u gluho doba noći, jer ovdašnji MUP nije poduzimao ništa da bi ga zaštitio. Sam Josip Perković, jedan od osumnjičenika dobio je nevjerojatno veliki prostor u vrlo čitanim dnevnim novinama, gdje je danima u nastavcima obrazlagao „svoje viđenje“ slučaja.
Vidljiva je u Hrvatskoj razlika između afere, poput aktualne „Madison“ i slučaja poput onoga „Spice“.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
