Iako se prije početka kampanje u medijima isticalo kako je jedan preferencijski glas, koji je uveden za ove parlamentarne izbore veliki pomak k demokratizaciji izbornog sustava, izborni rezultati su pokazali, kako to baš i nije tako.
Ne računajući nositelje lista u svim izbornim jedinicama, prema sadašnjem rješenju od najmanje 10 posto glasova koje je dobila lista s koje ulazi kandidat s preferencijskim glasom, nakon ovih izbora u Sabor je ušlo svega nekoliko kandidata.
Od svih imena svakako je najpoznatije ono čelnika Mosta Bože Petrova.
Petrov je u 10. izbornoj jedinici bio na posljednjem, 14. mjestu, ali je zato dobio 59,70 posto preferencijskih glasova. Zahvaljujući preferencijskim glasovima u Hrvatski sabor ulazi i dosadašnja ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak Taritaš koja je na listi koalicije Hrvatska raste u 2. izbornoj jedinici bila na osmom mjestu i osvojila 10,91 posto preferencijskih glasova.
Na isti način u Sabor je ušao i župan Varaždinske županije Predrag Štromar. S liste Domoljubne koalicije ušao je Stevo Culej, koji je bio na osmom mjestu u 5. izbornoj jedinici, Dražen Barišić, koji se nalazio na osmom mjestu u 6. izbornoj jedinici te Ivan Kirin, koji je na sedmom mjestu u 8. Izbornoj jedinici.
S liste iz dijaspore ušao je Željko Glasnović.
Dakle, ovim modelom dobili smo sedam zastupnika koje su preferencijski birali građani. Slaviti to kao veliki korak naprijed u Hrvatskom saboru s 151 zastupnikom je apsurdno.
Prijedlog UiO bio je uvođenje tri preferencijska glasa bez cenzusa, a koji sada, kako smo spomenuli, iznosi čak 10 posto. Protiv tog prijedloga su istovremeno i koordinirano na svaki način nastupili SDP i HDZ.
Podsjećamo, to su ove dvije stranke koje se sada ne mogu dogovoriti niti oko takozvane velike koalicije, kao što se nikada nisu mogle dogovoriti oko ničega.
Dakle, koliko bi više ljudi s preferencijske liste ušlo u Hrvatski sabor da je prihvaćena inicijativa UiO? Teško je davati precizne prosudbe, ali taj bi broj bio višestruko veći, kao što bi i višestruko veća bila izražena volja birača u Saboru.
A to bi značilo i daleko manji utjecaj vodstva stranaka i njihovu unutarnju demokratizaciju, o čemu sada ne može biti niti riječi.
Visoki izborni prag od pet posto – model za izborni inženjering
Kao što je poznato izborni prag prema važećim zakonima iznosi pet posto. To je na ovim izborima dovelo do toga da je čak 283.717 glasova ostalo ispod praga od pet posto, i prema D’Hondtovoj metodi raspodjele pripao je onima koji su prešli prag.
Dakle onim strankama za koje 283.717 glasača uopće nije glasalo. Takvim načinom osim izbornog inženjeringa direktno se izigrava volja velikog broja birača. Ne treba niti napominjati kako je takvo rješenje izrazito nepošteno.
Da se prihvatio prijedlog UiO o pragu od tri posto broj birača čiji bi glasovi bili dodijeljeni nekoj drugoj opciji bio bi drastično manji. A osobito kada se poveže s trećim ključnim zahtjevom UiO – „Bez predizbornih koalicija!“
Na ovim parlamentarnim izborima u 10 izbornih jedinica bilo je ukupno registrirano 3.560.611 birača, a glasovalo je njih 2.235.617. Važećih glasova bilo je 2.196.648, a nevažećih 43.050.
Predizborne koalicije
U Sabor ulazi 17 stranaka, no samostalno samo njih 5. Preostalih 12 stranaka svrstano je u dva bloka HDZ-a i SDP-a, pa je nemoguće odrediti koliku stvarnu potporu imaju te stranke, osobito nakon što preuzmu više od 10 posto glasova birača koji su glasali za stranke koje nisu prešle sadašnji izborni prag.
Ovakvim načinom političke trgovine širom se otvaraju vrata političkom klijentelizmu i korupciji, te onim što se u posljednje vrijeme naziva „trgovinom utjecajem“.
Da se prihvatio prijedlog UiO o zabrani predizbornog koaliranja, velika većina ovih stranaka nikada ne bi ušla u parlament, jer objektivno niti s pragom od tri posto, oni ne bi mogli skupiti dovoljan broj glasova. Umjesto ovako „uređenog“ modela, u Sabor bi ušle nove stranke ili pojedinačne liste, pa bi proces demokratizacije hrvatskoga društva napokon, istinski mogao započeti.
Zastupnici manjina
Na koncu valja istaknuti još jednu nelogičnu stranu ovakvog Zakona o kojoj osobno imam potrebe napisati nekoliko riječi.
Kao što je poznato, u Hrvatskoj manjine imaju pravo na čak osam zastupnika u Saboru. Od toga tri je praktično osigurano za pripadnike srpske manjine. U zemlji koja ima oko 240 000 pripadnika manjina to je gotovo nevjerojatna činjenica.
Kojom logikom Hrvati u dijaspori kojih ima najmanje 2,5 milijuna onda imaju pravo na svega tri glasa? Trebam li podsjećati kako Hrvati u Sloveniji uopće nisu priznati kao nacionalna manjina, a u Italiji također neće biti priznati, nikada.
Kao dobra ilustracija onoga što kanim reći poslužio mi je Jumbo plakat zastupnika talijanske nacionalne manjine Furia Radina ispisan samo na talijanskom jeziku i samo s talijanskom zastavom. Niti jedne riječi na hrvatskom jeziku!
Takvo ponašanje manjinskog zastupnika u bilo kojoj suverenoj državi naišlo bi na osudu većine društveno relevantnih osoba i organizacija.
No, u Hrvatskoj je zasigurno jedan od razloga gromoglasne šutnje i taj, što s 8 mjesta u parlamentu, manjinski zastupnici često pa i upravo sada, imaju presudnu ulogu u tome koja će politička opcija doći na vlast.
To je u potpunoj suprotnosti s demokratskim standardima, jer je posve nevjerojatno da manjina određuje većinskom narodu koja će stranka ili blok voditi zemlju. Sve navedeno dovoljno argumentira koliko je izborni Zakon u Hrvatskoj loš i neodrživ.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
