U časopisu „Hrvatska Sloboda“, broju. 294. od 21. XII 1908. Antun Gustav Matoš objavio je tekst u kojem s tugom konstatira teški položaj Hrvatske. U tekstu kaže:“…, a kad izađeš u polnoć, otpjevavši sa narodom „Narodil se kralj nebeski«, pogledaj na nebo i ugledaš li jednu zvijezdu, tihu, samotnu, visoku kao uzor i sjajnu kao sloboda, sjeti se na našu Hrvatsku, kojoj se još ne nade Spasitelj, premda joj se našla Kalvarija sa svojim mučnim putima i križevima.“
Nažalost, domoljubni Hrvati će i ovog adventa tužno gledati u nebo i očekivati Spasitelja razočarani političkim elitama i uhljebima koji štiteći interese tuđina i svoje osobne interese guraju Hrvatsku sve više u ponor. Premda su mnogi od njih odavno zaslužili odlazak u ropotarnicu povijesti, grčevito se drže na svojim položajima i po ne znam koji puta varaju politički needucirano građanstvo. Njihov je moto „što više sinekura uz što manje rada“ te maksima „bilo s kime, samo da mi to donese osobnu korist“. Potezi koje vuku samo olako bi se mogli okarakterizirati kao politička nesposobnost no iza njih stoje dobro pripremljene strategije. Dubljom analizom može se lako doći do zaključka kako te strategije ne donose pozitivne rezultate za puk već za strane sile i domaće političke elite. Blago rečeno, to se zove prodaja vlastitih interesa, a u stvari predstavlja veleizdaju.
Pljuske, šamari i urede na račun Hrvatske sa svih strana no pravog odgovora čuti nije. Kada one dolaze iz zemlje koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku i bila vojno poražena, zemlje koja je rehabilitirala Dražu Mihajlovića i četništvo, a na čelu su joj bivši lideri četničkog pokreta, onda je to i za očekivati. No kada te uvrede i blaćenja dolaze iz vlastite države a nisu sankcionirane, onda je to užasavajuće. Upravo te uvrede i blaćenja predstavljaju temelj na kojem se kreiraju svi vanjski napadi. Tko i zašto inicira takve situacije? Nažalost takve optužbe dolaze dijelom iz političkih stranaka koje misle na taj način doći na vlast ne razmišljajući o posljedicama svojih istupa. Predstavnici etničkih manjina, koje su u Ustavu pravno neutemeljeno definirane kao nacionalne manjine, također svojim istupima stvaraju animozitete i produbljuju već i tako duboku podijeljenost društva. Neki od njih su saborski zastupnici koji su se danom prisegom obvezali djelovati na dobrobit Republike Hrvatske. Značajnu ulogu u stvaranju općeg kaosa, stvaranja podjela i produbljenja već narušenih odnosa imaju i neke nevladine udruge financirane od stranog kapitala. Je li to stvarno tako prosudite sami.
Gospodin Milorad Pupovac odlazi na politički skup u zemlju koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku, na kojem se grubo vrijeđa sve što je hrvatsko i za to ne snosi nikakvu odgovornost. Ne zaboravite – on je član Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav i predsjednik jedne političke stranke. Predstavlja li on tamo Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav ili svoju stranku? Misli li cijela stranka isto što i on? Vjerojatno da, jer se ni jednom riječju nije ogradila od te političke i ljudske sramote. Odbor čiji je on član nije reagirao, a ni drugi saborski Odbori.
Protiv gospodina Pupovca je navodno podneseno pet kaznenih prijava no niti jedna od njih nije ugledala svjetlost dana. Na hrvatsku žalost u Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav sjedi više osoba koje su svojim istupima blatile Hrvatsku, a neki od njih bi se zbog njihovih istupa mogli okarakterizirati i kao ekstremni ljevičari. Gledajući rad tog Odbora pri raspravi o spomen ploči HOS-a postavljenoj u Jasenovcu svakom istinskom Hrvatu nameće se jedno jedino pitanje – do kada tako? A. G. Matoš u svojoj pjesmi 1909. u prvim stihovima pjesme vrlo izražajno opisuje stanje u Hrvatskoj. Matoš kaže: “Na vješalima. Suha kao prut. Na uzničkome zidu. Zidu srama. Pod njome crna zločinačka jama, Ubijstva mjesto, tamno kao blud”.
Njegovo viđenje Hrvatske se nažalost vrlo malo izmijenilo sve do danas. Stoljetna hrvatska tragedija započela je 1918. ulaskom u Jugoslaviju, a kulminaciju doživljava kroz Drugi svjetski rat i poslijeratna masovna pogubljenja Hrvata.
Pored nedužnih civila, djece, žena i staraca ubijena je sva katolička inteligencija čiji se nedostatak i tek kako i danas osjeća. Od 1945. do 1990. ubijani su Hrvati u emigraciji. Svatko tko je javno izražavao svoje domoljublje bio je neprijatelj i morao je nestati s lica zemlje. Partija je svojim djelovanjem potpomagala velikosrpski hegemonizam i zatirala svaku hrvatsku misao.
I danas sljedbenici te partije svakom domoljublju prišivaju razne stravične etikete: ustaštvo, nacizam, fašizam itd. Na isti način vrijeđa se i Katolička crkva jer je upravo ona bila garant hrvatske opstojnosti. Rušeći nju kao zadnju moralnu vertikalu našeg društva oni žele ubiti obitelj koja je temelj društva i tako razoriti zadnju hrvatsku misao i hrvatski nacionalni identitet. Pogledajte samo preambulu Ustava iz koje se ne može razlučiti tko smo i kako smo nastali. To kukavičje jaje trebalo bi se zamijeniti jednom jedinom rečenicom: „Voljom svemogućeg Boga i odlukom Hrvatskog naroda na višestranačkim izborima 1990. te na pravednom obrambenom Domovinskom ratu stvorena je hrvatska država“.
Od vremena kada su Hrvati bili “Antemurale Christianitatis” pa sve do danas naš teški usud čvrsto je konsolidirao hrvatsko nacionalno biće i izražen je upravo u pozdravu „za dom spremni“. Stoljećima su Hrvati s tim pozdravom na ustima ginuli braneći svoj teritorij, a time u Europu, od provala osvajačkih hordi. Ovaj pozdrav promijenio je i koristio i ustaški pokret dodajući u njega riječ poglavnik pa je tako glasio; „Za dom i poglavnika – spremni“. Upravo taj pozdrav ne treba koristiti jer su pod njim počinjeni zločini. Postrojbe HOS-a uzele su onaj stari, pravi hrvatski pozdrav kao svoj i nalazi se u njihovom službenom znaku koji legaliziran a time i legitiman. Pod tim znakom postrojbe HOS-a časno su se borile u Domovinskom ratu, a mnogi njihovi pripadnici ugradili su svoje živote u temelje Hrvatske države.
Iako je taj njihov znak legitiman 25 godina nakon Domovinskog rata – on odjednom nekima smeta. Kako to da nakon legalizacije grba HOS-a nitko nije reagirao, a sada se odjednom pravi smiješni igrokaz i traži zabrana tog znaka? Oni koji to zahtijevaju shvatili su kako je njihova ideologija pred potpunim slomom, a time i njihova politička egzistencija i sinekure koje iz nje proizlaze. Kao i uvijek do sada pokušavaju primijeniti dobro oprobanu ideološku formulu ustrojenu na lažnoj povijesti koju je fabricirala partija kako bi mogli ubiti sve što je hrvatsko.
Njih nije smetalo izvikivanje pozdrava „smrt fašizmu sloboda narodu“ u Hrvatskom saboru, pozdrava pod kojim izvršen genocid nad hrvatskim narodom. Umjesto da je ta osoba politički osuđena ona je predložena i nažalost ušla u sastav sudaca Ustavnog suda. Totalitarni sustav čiji je to bio ubilački poklič osudila je međunarodna zajednica i to Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006. te to isto tražila od svih postkomunističkih zemalja koje su imale te režime. Tko i zašto je kod nas zaustavio taj proces?
A kako mi reagiramo na te njihove floskule najbolje možemo vidjeti iz događanja vezanih za Vukovar. Petogodišnji moratorij na učenje novije hrvatske povijesti za učenike srpske nacionalnosti u hrvatskom Podunavlju, koji je započeo 1997. i trebao je prestati 2003. godine, nažalost ni danas nije prestao. On ne samo da nije trebao biti uveden već je donio još veće podjele na tom području. Agresoru koji je u 20. stoljeću razorio grad Vukovar i učinio ga hrvatskom Hirošimom ne samo da nije suđeno za strahotu počinjenog zločina već je zaštićen i ne smije mu se reći kako je agresor i zločinac. Ploče s ćiriličnim pismom, pismom koje je korišteno gdje god je to bilo moguće kao oblik ponižavanja hrvatskog naroda, postavljane su pod okriljem noći premda to vrijeđa žrtvu koju su podnijeli stanovnici Vukovara a i cijele Hrvatske. To očito nije zasmetalo gospodinu Pupovcu i „pravednoj“ ljevici.
Unatoč ekstremnom ponašanju jastrebova ljevice ovih dana formirana je Nova ljevica. Dragan Markovina, jedan od osnivača te političke stranke pred televizijskim kamerama šalje poruku kako se mora djelovati radikalnije i to dvaput naglašava. Što bi to trebalo značiti? Hoće li opet radikalni Jugoslaveni popuniti zatvore Hrvatima domoljubima ili ne daj Bože napuniti još koju jamu Hrvatima. Mislim da bi takvim radikalnim osobama trebalo zabraniti sudjelovanje u edukacijskim procesima.
Što li uče našu djecu? Pogledajte samo tko su članovi inicijativnog odbora i tko im je dao podršku. Svi su oni dobro poznati po istupima u kojima se blati Hrvatska i zatire hrvatski nacionalni identitet.
U sveopće blaćenje i šamaranje uključile su se i razne javne osobe. Srbijanski mediji prenijeli su izjavu gospodina Rade Šerbeđije u kojoj hrvatske heroje i branitelje naziva kriminalcima i relativizira Domovinski rat izjednačavajući agresora i žrtvu. I o tome Državno odvjetništvo šuti. Na pitanje TV voditelja tko je bio agresor a tko žrtva ne samo da nije htio odgovoriti već ga je to vidno razljutilo. Ne mogu a ne spomenuti TV voditeljicu gospođu Ivanu Parađiković koja je na primanju nagrade u Osijeku izjavila kako tu nagradu posvećuje Aleksandri Zec.
Ne sporeći da je to bio strašan zločin i osuđujući ga ne mogu a ne sjetiti se kako se od početka emitiranja te emisije, za koju je nagrađena, nije se sjetila istražiti zločine na Ovčari, Škabrnji, Lovasu, Aljmašu, Četekovcima, i drugim mjestima Hrvatske. Kako to nije učinila zbog žena i djevojaka silovanih od agresora diljem Hrvatske premda se ti počinitelji slobodno i nekažnjeno šeću u gradovima u kojima su počinili zloćine. Sjetite se gospođo Vašeg prognanstva zajedno s 40 tisuća Hrvata iz Vojvodine i 17 selidbi. Ne vjerujem da ste zaboravili tu tešku traumu iz djetinjstva i pitam se zašto to niste rasvijetlili. Mislim da, gospođo Parađiković, iza te posvete stoji ipak nešto sasvim drugo.
Žalosno je to što bi se ovakvih slučajeva moglo nabrojiti još jako puno. Primjer kako se boriti protiv njih daje nam opet najveći hrvatski pjesnik A.G. Matoš u svojoj poruci:
“Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apoštola koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet.”
Dakle drage Hrvatice i Hrvati vjerujte, molite i djelujte časno za i pošteno za svoj dom i obitelj i nijedna sotonska sila neće vas nadvladati. Praštajte no ne zaboravljate. U miru i veselju dočekajte dolazak Isusa i slijedite njegov put. Čestit Božić i sretna Nova 2017. godina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
