Svakodnevni tragikomični spektakl niskih prepucavanja i međusobnih uvreda unutar saborskih klupa, kao i učestala praksa prelaženje iz jedne političke stranke u drugu, koje zapravo znače izdaju biračkog tijela, postavljaju pitanje ne samo legitimiteta i funkcionalne učinkovitosti stranačkog sustava, ali i otvaraju dileme oko same mogućnosti racionalizacije i reformiranja parlamentarne demokracije, piše Jure Vujić za Večernjakovu Blogosferu, a njegov komentar djelomično prenosimo.
Drugim riječima se postavlja pitanje da li je moguće popraviti nešto što pogoduje korupciju i strukturni klijentelizam u ime manjeg zla? Može li promjena izbornog zakona na bolje reformirati parlamentarni sustav i bolju zastupljenost?S pravom možemo ostati skeptični. Prisjetimo se cinične rečenice filozofa Guy Deborda: „ kad bi zbori zaista mogli nešto suštinski promijeniti već odavno bi bili zabranjeni….“Također je Donoso Cortes već davno uvidio slabost parlamentarizma u samodostatnosti parlamentarne klase koju on naziva „clasa discutadora“ klasa koja neprestano raspravlja i ništa ne rješava.
Parlamentarna Demokracija je kao tematika potaknula inflaciju politoloških, filozofskih i socioloških tekstova, ali da demokracija ima i „bjegunske“ dimenzije, tome treba onda posvetiti posebnu pozornost. Politolog Sheldon.S.Wolin po prvi put uvodi taj postmoderni pojam „bjegunske demokracije“ (fugitive democracy) kako bi naglasio razliku između suvremene demokracije i tradicionalne predstavničke i plebiscitarne demokracije. Tradicionalna većinska demokracija počivala je na pretpostavci homogenoga naroda u jednini. Ona je posredovala između moći (auctoritas) i vlasti (potestas) pod pretpostavkom takvog jedinstvenog suverena. Postmoderna teorija demokracije uvidjela je da narod kao nosilac suvereniteta nije jedinstven nego segmentiran i fragmentiran. Tako fragmentirani suveren je ne-sposoban za kolektivne akcije. Time je demistificirana stara teološka pretpostavka da narod poput Boga utjelovljuje jedinstvo moći i vlasti i tako postoji kao pred-ustavna instancija. Time s dnevnoga reda nije skinuta samo pogrešna pretpostavka da narod utjelovljuje jedinstvo moći i vlasti, nego i to da želi biti to jedinstvo.
Nije ni čudo da Carl Schmitt u tom smjeru ističe kako „realna i funkcionalna demokracija pretpostavlja postojanje homogenog naroda, u smislu građanske društvene homogenosti“. Budući da je narod segmentiran, a ne jedinstven, suvremena „bjegunska demokracija“ je proces kojim se nastoji kolektivizirati male dislocirane segmente moći. Demokracija stoga poput bjegunca (fugitive) luta od mjesta do mjesta nastojeći homogenizirati različite male segmente moći u posljednju temporalno i ustavno ograničenu instanciju odlučivanja. Suverenitet je u tom smislu temporalno ograničena demokratska konstrukcija, a ne predustavna i preddemokratska jedninska danost kao u tradiciji. Time se ne samo postavlja pitanje o odnosu slobodnih i jednakih građana prema Suvremenim državnim modelima liberalizma, republikanizma i tržišne demokraciji kao različitim medijima ili formama djelovanja. Bolje rečeno da li je opće demokracija prikladni režim za mobiliziranje i homogeniziranje naroda kao nositelj suverene volje? U to nisam siguran, s obzirom na već dugogodišnju tradiciju demokratskog deficita, nepovjerenja u političke elite u svim zapadno-europskim a i u tranzicijskim demokratskim državama. Da stvar bude tragičnija, današnji sve jači proces oligarhizacije parlamentarnog sustava pogoduje proces razdvajanja demokratske vlasti, demokracije same od naroda, drugim riječima „bjegunska demokracija“ bježi od svog iskonskog temelja od naroda, i taj se bijeg potvrđuje s učestalom praksom negiranja i izravnog ili neizravnog poništenja rezultata održanih referenduma.
(…)
Današnje su se parlamentarne i neoliberalne demokracije koje paradoksalno pate od agorafobije , kao izraz suhoparne “proceduralne” i “tehnokratske” mašinerije, same “politički” i “epistemološki” diskvalificirale, i de-legitimizirale, i postavile se u “bjegunački” status, jer nisu znale prepoznati i formulirati legitimne političke, društvene i duhovne narodne aspiracije. One su u biti uzrok postepene fragmentacije i nomadizacije nacionalnih političkih korpusa, koji su se postepeno podijelili na razne socio-profesionalne i kulturološke interesne grupe, koje imaju svoje kulturne i društvene kodove, meta-jezik i jasno prepoznatljive društvene znakove. Zanimljivo je da su upravo institucionalizirane i istrošene tržišne demokracije udaljene od narodnih čežnja, upravo iznjedrile alternativne modele građanskog okupljanja i inicijativa, kao i mobiliziranje koje upravo zagovaraju više autonomije i direktne oblike participativne demokracije. Poznato je u tom smislu kako današnji anti-globalistički pokreti i političke anarhoidne skupine danas zahtijevaju samoupravne modele “urbanih republika” ili pak samoproglašenih “autonomnih baza” anarhističkoj ideologa Hakima Beya. Postmoderne demokracije nisu više ni u stanju odgovoriti na nepredvidljive krajnje situacije, Schmittova stanja “izvanrednosti”, zbog slabosti reaktivnog kapaciteta i strukturalne složenosti. Isti režimi nisu u stanju mobilizirati i galvanizirati narod jer narod više ne čini homogenu kompaktnu političku masu sa pre-modernom političkom kulturom i sviješću, što i objašnjava slabi postotak sudjelovanja u političkom životu, i trend dez-ideologizacije u skladu s relativističkim svjetonazorom.
Današnje su liberalne demokracije utjelovljenje Vattimo-ve “slabe misli” (pensiero debole), koje emancipirane od svakog ideološkog diskursa od narativa „velikih pripovijesti“ nemaju atraktivnu moć i mobilizatorsku holističku “viziju svijeta”, one su tu da reguliraju, upravljaju i zabavljaju. U svijetu neuravnotežene globalizacije, postoji veliki postotak izbjegličkog pučanstva zbog rata, prisilnog raseljavanja i siromaštva, a većinski dio će i postati lutajuće „nomadsko pleme“, bez ikakve političke svijesti i nade. Teorija i praksa dvije su nesumjerljive djelatnosti koje, kako kaže Helmut Willke, učenik N. Luhmanna, to je u odnosu difuzne plastičnosti. Pa tako i ideološki konstrukti poput demokracije su simboličke strukture koje načelno nije moguće ozbiljiti jer pripadaju različitim sustavima djelovanja, a pri pokušaju njihova ozbiljenja one naprotiv generiraju suprotni praktični model, pa nije ni čudo da se tijekom povijesti u ime prosvjetiteljstva i demokracije, od Francuske revolucije pa sve do komunističkog modela “narodnih demokracija” provodili najveći zločini i nepravde. Poznati francuski pisac Jacques Attali u knjizi “čovjek nomad” ističe kako je čovjek od samog početka bio nomad, a da s globalizacijom on ponovno postaje nomad “postmodernog oblika”. Nove komunikacijske tehnologije, virtualni i realni potencijali putovanja, radna mobilnost i planetarni migracijski tokovi, otvaraju put postepenom nomadiziranju čovječanstva. Geneza stvaranja zapadnoeuropske civilizacije bila je u biti dugi proces sedentarizacije. Suvremena globalizacija paradoksalno otvara put novim nomadskih snaga: tržište i bjegunska parlamentarna demokracija kojim se suprotstavljaju etnički, kulturološki, vjerski i političke izazovi. Suvremena demokracija je dijete “konstruktivističkog” apstraktnog projekta prosvjetiteljstva, koji se postavio kao imperativni planetarni model, model kojeg treba po cijenu sile izvoziti na planetarnoj razini, model koji je mutirao od prvih salona slobodoumnih filozofa do njegovog oživotvorenja u pustoši gdje nije postojalo nikakvih kulturoloških, sociološkog, i psiholoških pretpostavki za njegovo uspješno “usidrenje”. Imperativ tržišne demokracije , “democracy building” koji rimuje sa “nation building” “in the middle of nowhere”.
(…)
Širenje populizma i protusistemskih ideologija u današnjim parlamentarnim demokracijama izravne su posljedice kompromitiranja političkih stranaka zbog uskog povezivanja s financijsko-poslovnim krugovima, kao i zbog gubitka povjerenja izbornoga tijela u same stranke. Često su današnje političke stranke percipirane kao mehanizmi održavanja političkog i klijentelističkog oligarhijskog sustava, a društveni i politički aktivizam danas se pretežito razvija izvan parlamentarne i stranačke arene. Novi načini građanskog udruživanja u nevladinom i društvenom životu nameću i nov izvanstranački društveni i politički angažman. Neki kažu da današnje političke stranke ničemu ne služe jer one povlađuju vladajućem jednoumlju i održavaju politički i gospodarski status quo. Suvremene oligarhije danas tvore financijsku superklasu na globalnoj razini, koja ima zasebne gospodarske i društvenopolitičke ciljeve, kao i paralelna paradržavna središta moći, te koja nadilazi interese naroda na nacionalnoj razini. Primjeri tog apatridskoga ponašanja pronalazimo u pojavi političkih mandata koji su u sukobu interesa zbog pripadnosti međunarodnim političkim ili gospodarskim nadzornim i upravljačkim odborima, ili pak obavještajnim organizacijama. Stoga bi trebalo razmišljati o uvođenju drugoga tipa „imperativnog i opozivog mandata“ umjesto sadašnjega zastupničkog mandata koji potiče politički nomadizam i neprestano institucionalno recikliranje, vidljivo u fenomenu bujanja političkih konvertita koji nakon isteka mandata prelaze u suprotne političke stranke, a da nitko ne dovodi u pitanje valjanost njihovih mandata, , piše Vujić za Večernji.
Suvremeni vladajući model parlamentarne demokracije ne treba uzimati kao jedini valjani model političkog upravljanja, kao apsolutni machina machinorum, jer je taj model u današnjem globaliziranom svijetu neprilagođen u pogledu ekoloških, gospodarskih i novih socijalnih izazova. Zbog tog se diljem svijeta otvaraju javne rasprave o mogućim novim alternativama u obliku participativne i direktne demokracije koji putem referendumske prakse osiguravaju pravedniju zastupljenost građana nego što to čini „narodno delegiranje političke volje“ unutar parlamentarnih demokracija.
Komentar u cijelosti pričitajte na portalu Večernjeg.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
