Zapovjednik JNA je rekao nakon okupacije Dalja da će “verovatno biti slobodnog lova” i da “će verovatno biti postupaka koji će stvari ukaljati”. U stvarnosti radilo se o strašnom masakru nad Hrvatima u Dalju s ciljem stvaranja Velike Srbije u istočnoj Slavoniji.
Hrvati u Velikoj Srbiji morali su nestati, a osobito iz područja granice sa Srbijom uz Dunav. Trebalo je strateški pokoljima Hrvata spojiti srpsko stanovništvo s obje strane Dunava, jednako kao i u BiH s obje strane Drine. Tako su ove dvije velike rijeke trebale postati mjesto koje spaja Srbe u jednoj države, a ne odvaja dvije države i dvije civilizacije još od doba Rimskog Carstva.
JNA se predstavljala u to vrijeme kao tampon-zona između pripadnika policijskih snaga RH i pobunjenih četnika i paravojnih grupa, a zapravo je već tada otvoreno se stala na stranu četničko-komunističkog rukovodstva iz Beograda na čelu s Miloševićem.
Na mjesto Dalj je 1. kolovoza 1991. iz Srbije preko erdutskog mosta iz Srbije krenula 51. motorizirana brigada JNA, a pridružili su im se i Srbi iz Hrvatske, poglavito iz susjednih sela Vere, Trpinje i Borova Sela.
Pobunjenici su uz pomoć JNA napali policajce
Dalj, mjesto na istoku Hrvatske s 5500 stanovnika, živjelo je svoj pitomi život slavonske ravnice i voljenog Dunava sve dok Srbi nisu odlučili Dalj i okolna mjesta Aljmaš, Erdut i druga pridružiti Velikoj Srbiji. Tada je počeo pakao na zemlji za sve one koji se nisu htjeli pridružiti toj patološkoj ideji, koja i danas živi vrlo aktivno u Srbiji i njenom političkom rukovodstvu..
Dana 1. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima srpski pobunjenici su uz pomoć JNA napali policajce, gardiste i pripadnike civilne zaštite koji su se nalazili u zgradi policije.
Nakon gotovo desetosatne opsade – pucanja po okruženoj zgradi, čak i iz tenkova – postaja je zauzeta i svi koji nisu ubijeni u opsadi, likvidirani su odmah potom, i to 20 policajaca, 15 pripadnika Zbora narodne garde i četiri člana Civilne zaštite, koji su i izmasakrirani (ukupno 39 zarobljenih branitelja).
Strateška ubijanja i najveći pokolji Hrvata
Tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta pobjegle su pred srpskim paravojnim postrojbama u Osijek spašavaju živu glavu. Stariji osobito pamte zbjeg brodom na Dunavu koji je pun civila – žena, djece i starac – bio pod minobacačkom i puščanom paljbom.
Kroz brojne logore u Dalju od 1991.-1995. prošlo je na tisuće branitelja i civila iz istočne Slavonije. Preživjeli iz logora u Dalju svjedoče o stravičnim zločinima. Iz logora u Dalju je nestalo na stotine Hrvata i nesrba koji se i danas vode kao nestali. O tome je knjigu napisao Marijan Gubina koji je kao 10-godišnji dječak prošao strahote srpskih logora u Dalju.
Strateška ubijanja i najveći pokolji Hrvata događali su se uz područje rijeke Dunav i istočne Slavonije, jednako kao uz Drinu u BiH. Te dvije rijeke su bile i dvije velike granice koje je Srbija nastojala uvesti u svoju državu i to tako da s obje strane rijeke žive samo Srbi. Dunav i Drina bili su mjesta strateških pokolja i to najvećih u cilju stvaranja Velike Srbije.
Dalj je bio samo početak onog što će doživjeti Hrvati koji žive uz Dunav, s najvećim masakrom, urbocidom i kultrucidom u Europi u studenom 1991. u Vukovaru. Slično su prošli i Bošnjaci uz Drinu, a Srebrenica je bila samo smišljena i programirana točka na ‘i’, a nikakav slučajni ispad Ratka Mladića ili bilo kakvih paravojnih jedinica.
Sve što Srbija radi uvijek je planski, organizirano i s ciljem – tako i pokolj u Dalju koji je treba Hrvatima biti poruka što ih čeka u ratu za granice Velike Srbije.
